Ravnopravnost alternative

Ravnopravnost alternative

Hrvatska kulturna politika treba potpuno ravnopravno prihvatiti i alternativna strujanja. Nadam se da će tako i biti, a ako ne bude, onda sam prihvatio nešto što nisam trebao. Ja nisam došao ovamo mijenjati sebe, nego pokušati promijeniti kulturnu klimu koja mi se nije činila dobrom

S Brankom Čegecom, pomoćnikom ministra kulture za kulturni razvitak razgovarali smo o njegovim motivima preuzimanja te dužnosti, djelokrugu poslova za koje je mjerodavan, stanju u izdavaštvu i o brojnim drugim aktualnim problemima hrvatske kulture.

Što vas je kao nezavisnog privatnog nakladnika nagnalo da ostavite svoj posao i prijeđete u državnu administraciju?

— U mom slučaju više se radilo o nagovaranju nego o nekoj posebnoj želji. Ja nemam velikih političkih ambicija. Činjenica je, međutim, da sam na neki način bio u permanentnom ratu s bivšom vlašću kada je riječ o odnosu prema kulturi, i da sam pokušavao artikulirati taj svoj odnos kroz određene oblike javnoga djelovanja i kroz svoj angažman na čelu udruženja Hrvatskih neovisnih nakladnika, tako da mi se činilo kako bih u određenom smislu izgubio vjerodostojnost da tu ponudu nisam prihvatio. Ne mogu sada nakon deset godina reći da nisam mislio ozbiljno kada sam se ljutio na katastrofalne i duboko antikulturne poteze bivše vlasti. Želim neke stvari promijeniti, ali uopće ne mogu tvrditi da ću u tome uspjeti. Nemam iskustva neposrednoga rada s krutom državnom administracijom, ali mislim da mogu dobro locirati probleme i da mogu promijeniti smjer rješavanja problema u kulturi u pozitivnom smislu.

Koja je točno vaša nadležnost kao pomoćnika ministra za kulturni razvitak?

— Uprava za kulturni razvitak obuhvaća širok prostor, nakladništvo, književni život i manifestacije, časopise, film, medije te ono što se do sada nije posebno pratilo u Ministarstvu kulture, a što se uopćeno zove kulturom mladih. Ne znam treba li na to gledati separatno, ali to se odnosi na onaj dio kulture koji mladi sami stvaraju i kojom pokušavaju živjeti. Postoji, dakle, vrlo širok prostor s ograničenim mogućnostima da se neke bitne stvari pokrenu. Kada Vlada računa s izrazito restriktivnim proračunom poput ovogodišnjega, može se pokrenuti malo novih incijativa. No, znam da će se to postupno mijenjati. Uvjeren sam da se određena sredstva za te svrhe mogu dobiti tako što će se dio novca iz nekih doista nepotrebnih oblika manifestativno-prigodničarskih projekata usmjeriti u nove inicijative, makar samo i u vrlo skromnom obliku. Bitno je da se mehanizmi pokrenu.

Iako su sredstva koja se izdvajaju za kulturu povećana, izdvajanja za Maticu hrvatsku, osobito za njen izdavački sektor, koji je izdao golem broj izuzetno vrijednih knjiga, znatno su smanjena — za više od polovice. Kako to objašnjavate?

— Navedena sredstva su novac iz državnog proračuna, a ne iz Ministarstva kulture. Naše ministarstvo nema mogućnost odlučivanja o tim sredstvima. No, moram reći da su sredstva znatno veća negoli je to bilo predviđeno prvobitnim prijedlogom. Ona su ipak blizu onima koje je Matica dobivala prethodnih godina.

Što se tiče financiranja izdavačkih programa Matice hrvatske iz sredstava Ministarstva kulture, Matica može konkurirati sa svojim naslovima za sufinanciranje i otkup knjiga kao i svaki drugi nakladnik. Ubrzo će početi djelovati autonomno povjerenstvo za otkup i potporu knjizi koje će procjenjivati koji naslovi moraju imati prioritet u trenutačnom stanju kulture ove zemlje i mislim da tu Matica ne treba imati nikakav poseban, privilegirani status.

Hoćete li izdavanje knjiga podupirati samo u fazi otkupa, ili i u ranijim fazama?

— Moje osobno mišljenje kao nakladnika jest da novac poreznih obveznika treba ponajprje ulagati u gotov proizvod. Mislim da nikome ne koristi da radimo knjige za skladište. No, moram vam reći da sam u ovih mjesec dana na novoj dužnosti shvatio da postoji silan otpor ukidanju sufinanciranja kao oblika potpore. Mislim da će ovogodišnji natječaj ostati u najgrubljim crtama na razini prošlogodišnjega, uključujući i sufinanciranje projekata koji ne bi mogli biti objavljeni bez neke vrste izravne financijske potpore. Tu se naravno javlja problem nerealiziranih projekata na koje se rasprši velik novac, a onda oni ne budu dovršeni, jer se ne može zaokružiti budžet za okončanje projekta, a Ministarstvo kulture nikad ne može pokriti ukupan iznos potrebnih sredstava. Stoga mislim da je otkup gotovih knjiga stimulativniji za izdavaštvo. Otkup ne ograničava izbor knjiga koje izdavač želi objaviti, uza sve rizike koji takav posao prate.

Otkupom ćemo nastojati zaštititi domaćeg pisca i projekte značajne za nacionalnu kulturu. Nadam se da ćemo postupno uspjeti otvoriti pristup i drugim kanalima financiranja, od zaklada do sponzorstva, koje bi moralo biti praćeno stimulativnom poreznom politikom.

Koliko ćete oslobađanje od poreza predložiti za donacije u kulturi i kada?

— Još nismo došli do konkretnih rješenja, ali smatram da bi se iznos donacija trebao u potpunosti odbijati od porezne osnovice. Naravno, treba aktivirati i cijeli niz mehanizama zaštite da se spriječi pranje novca, ali time se trebaju baviti nadležna tijela. Za sada vam još ne mogu reći kada će i kakve izmjene zakona u tom smjeru biti predložene.

Kada će biti raspisani natječaji za otkup knjiga?

— Vrlo skoro. Čekali smo usvajanje proračuna, a trenutno radimo i na redefiniranju kriterija natječaja. Nećemo čekati ljeto, kao što je bilo prošle godine, jer smatram da je to za izdavače neizdrživo. Brzina isplate novca ovisi i o priljevu sredstava u proračun, a tu situacija nije baš sjajna.

Koji je vaš stav o manifestacijskim oblicima kulture?

— Osobno mislim da manifestacijski oblici kulture u zemlji koja nema mnogo novca, radi u skučenim financijskim okolnostima i nema masovnu publiku u onom smislu u kojem to manifestacijski oblici kulture zahtijevaju, ne bi trebao biti protekcionistički podupiran. Moj osobni stav je da tu treba napraviti neke radikalnije zahvate, osobito na planu revizije projekata manifestacijskoga tipa koji ne žive zbog svoje vitalnosti, nego isključivo zbog tradicije, no nisam siguran da za to postoji ozbiljnija volja. U dijelu stručne javnosti postoji otpor prema radikalnim promjenama jer ljudi čuvaju svoje smiješne, male pozicije, a čini mi se da u krajnjoj konzekvenci tako najviše rade protiv sebe samih.

No, posao Ministarstva kulture nije stvari diktirati, nego ponajprije omogućavati da stvari u kulturi lakše funkcioniraju.

U javnosti je snažno odjeknula vaša izjava da ćete na predstavljanju hrvatske kulture u inozemstvu Marulićevu sliku zamijeniti slikom Dubravke Ugrešić. Jeste li to rekli samo metaforično, i ako je tako, možete li pojasniti razloge te svoje izjave?

— Iz te izjave nikako ne bi trebalo izvlačiti zaključak da ja ne cijenim Marulića niti da ga izravno uspoređujem s današnjim piscima, premda ta izjava, izvučena iz konteksta i pomalo senzacionalistički prilagođena potrebama dnevnih novina, u osnovi nije nimalo pogrešna. Marulićevo mjesto u književnosti toliko je neupitno da o tome uopće ne treba govoriti. No, u inozemstvu možemo biti prepoznatljivi i zanimljivi s onim piscima koji danas pišu, koji se bave aktualnim vremenom. Strane izdavače zanima promoviranje nekog pisca samo ako znaju da će on i dalje pisati i objavljivati, da mogu računati na njegovu sljedeću knjigu.

Kako teku pripreme za Frankfurtski sajam knjige? Što će se tu promijeniti u odnosu na dosadašnju praksu?

— Zajednica hrvatskih nakladnika se za to priprema i Ministarstvo kulture će u tome svakako pomoći. Čini mi se da bi bilo nedopustivo da dođemo nepripremljeni u smislu da nemamo popratni materijal koji će nuditi naše pisce i činiti ih dostupnima, prvenstveno stranim agentima i stranim izdavačima. Cijelom prostoru nakladništva treba otvarati putove za bolju suradnju i komunikaciju s ostatkom svijeta. Ovogodišnji nastup bit će skroman, ali dobro organiziran i popraćen najnužnijim materijalom, što do sada najčešće nije bio slučaj.

Bili ste snažan zagovornik promjena koncepcije Goranova proljeća. Što ste u tom kontekstu dosada poduzeli i što planirate za budućnost?

— Mislim da smo već mnogo napravili time što smo nakon deset godina vegetiranja Goranova proljeća na razini dodjela nagrada unijeli nov duh toj manifestaciji. Do sada je bila praksa da se nagrada dodijeli u Lukovdolu i da se nakon već legendarne janjetine vraća u Zagreb. Mi želimo da Goranovo proljeće počne komunicirati s različitim prostorima u ovoj zemlji, tako da smo već ove godine bili u Labinu i Pazinu na vrlo zanimljivim i posjećenim skupovima. Publici se predstavio i dio suorganizatora našega gostovanja, pjesnika iz Istre. Nadalje, mislim da smo dodjelu nagrade potpuno oslobodili ideoloških okvira. Uvijek do sada prevladavao je klišej da priredbu koja se događa na državnoj razini treba na neki način pratiti određenim političkim strukturama.

Svi mogu biti pozvani, ali ministri, savjetnici, pa i predsjednici država na tom skupu mogu biti samo uvažena publika. Cijeli događaj usmjeren je na pjesnike, dobitnike nagrada, od nagrade za životno djelo Borisu Maruni, preko nagrade za mlade pjesnike Bojanu Radošinoviću do nagrade učenicima osnovnih i srednjih škola. Cijeli program bio je koncentriran na poeziju, a drugi sadržaji su izostavljeni.

Kao nakladnik zasigurno ste svjesni problema raspale knjižarske mreže. Ako se knjiga i proda, nakladnik vrlo teško dolazi do novca. Što namjeravate konkretno poduzeti u cilju konsolidacije knjižarske mreže?

— To je težak problem koji Ministarstvo ne može riješiti dekretima. Moramo omogućiti da prostor izdavaštva i književnosti postane područje od posebnog interesa, a knjižare će ipak morati otvarati privatnici, a ne država. Ministarstvo može pružiti podršku, ali bilo bi jako bitno kada bi lokalne vlasti prepoznale svoj interes u tome i drugačije tretirale najam prostora za knjižare od najma prostora za kafić. Prodaja knjiga je samo nominalno trgovina, ali je ona po sadržaju izrazito kulturološka djelatnost, jednako u Virovitici kao i u Zagrebu.

Mi nažalost imamo mnogo gradova u kojima nema ni k od knjižare. Bez knjižarskog tržišta nema ni izdavaštva. Neovisni nakladnici već su pokrenuli inicijativu o pokretanju centra koji bi bio generator svih najvažnijih aktivnosti vezanih uz prodaju knjiga.

Ogranci Matice hrvatske u mnogim su manjim mjestima jedine kulturne organizacije koje se bave izdavanjem knjiga i organiziraju barem neku vrstu kulturnog života. Kako ocjenjujete njeno djelovanje u tom kontekstu?

— Mislim da temeljni zadatak Matice hrvatske i jest da širi kulturno polje na način da širi krug ljudi može pratiti kulturne programe. Nesporno je da je Matica imala važnu prosvjetiteljsku ulogu... No, mislim da Matica ne iskorištava dovoljno svoje mogućnosti. Organizacija sa 120 ogranaka mora to iskoristiti kao mogućnost da reprezentira ukupni kulturni život, sve ono što ljude u mjestima koja imaju ogranak zanima, a ne samo ono što je uža aktivnost Matice. Matica ima mogućnost da preko tih ogranaka i ljudi otvori cijeli niz kanala, barem u komunikacijskom smislu. S malo napora moguće je uspostaviti brzu izmjenu informacija.

Matica ipak s obzirom na situaciju ne raspolaže s toliko malo novca da ne bi mogla aktivnije djelovati i iskoristiti mogućnosti koje ima. Moraju se koristiti prednosti modernih tehnologija. Matica mora postati moderna institucija prilagođena vremenu u kojem živimo. Ona mora biti uključena u aktualne vrijednosti, inače neće nikad obavljati svoju funkciju do kraja.

Hoćete li konkretno podržati ideju osnivanja zaklade koja bi financirala prevođenje hrvatskih pisaca za strano tržište, poput Trubarjeve založbe u Sloveniji?

— Nadam se da će se relativno brzo osnovati zaklada koja neće u Hrvatskoj prevoditi knjige i plasirati ih u inozemstvo, već takva koja će financirati prevođenje hrvatske književnosti u svijetu. Sve nama susjedne srednjoeuropske zemlje imaju takve zaklade. Ne postoji način da se neka knjiga prevede i zatim ponudi strancima, a da se to ne shvati kao oblik jeftine propagande. Dakle, ta bi zaklada trebala raditi kampanju za najrelevantnije hrvatske živuće pisce, pratiti ih odgovarujućim materijalom i nuditi ih vanjskom tržištu. Interes za to što će biti izdano na stranom jeziku mora pokazati neki strani izdavač. Zaklada bi tada trebala sufinancirati izdavanje tog prijevoda.

Slovenci su tijekom osam godina otkad postoji Trubarjeva založba objavili više prijevoda u inozemstvu nego u pedeset godina prije toga. U Hrvatskoj nažalost nismo objavili skoro ništa, odnosno naše knjige su u inozemstvu objavljivane samo sporadično, na temelju privatnih veza i inicijativa, bez ikakve potpore s hrvatske strane. Nužno je potaknuti osnivanje takve fundacije jer se tako mogu aktivirati i različite vrste novca koje nisu vezane za proračun. Samo tako može doći do pravog razvitka kulture.

Što će biti s projektima prijevoda djela strane književnosti na hrvatski, poput Vrhova svjetske književnosti?

— Ne znam zašto bi Vrhovi svjetske književnosti trebali imati drugačiji status od bilo kojeg izdavačkog projekta u ovoj zemlji. S privilegiranim statusom svaki izdavač može raditi projekt kakav hoće. Mislim da projekti spomenici sami po sebi ne znače ništa, jer se s novcem koji se potroši za takve megalomanske projekte može objaviti znatno više knjiga, a Hrvatska je u strašnom deficitu kad je riječ o količini relevantnih prijevoda, ne samo iz područja književnosti, nego i znanosti.

Mislim da je u ovom trenutku najvažnije da što prije dobijemo prijevode djela kojih nemamo, koje nismo nikada imali i koja su nam na ovom prostoru nužna. Nemam ništa protiv koncepta prijevoda klasika, ali mislim da su Vrhovi svjetske književnosti preskup projekt, previše trom, koji nije dostupan onima kojima je to najvažnije. Dobili smo prekrasne knjige za police, ali nismo dobili ono što nam doista treba.

Hoće li Ministarstvo kulture okrenuti prijedlog o ukidanju PDV-a i ranijim fazama proizvodnje knjige, a ne samo u prodaji u knjižari?

— Ja sam kao izdavač upravo insistirao na tome. Nažalost, do toga nije došlo u prvoj fazi korekcije zakona, i učinjen je kozmetički zahvat. Kupac je oslobođen PDV-a, ali knjiga je svejedno skupa, jer se PDV ugrađuje u svaku od faza njezine proizvodnje. Mislim da će to morati ući u normalnu parlamentarnu proceduru, ako ne potpunim ukidanjem, onda barem s djelomičnim smanjenjem poreznih stopa u procesu izrade knjige. Uostalom, i Hrvatski neovisni nakladnici i Zajednica nakladnika i knjižara predložili su donošenje Zakona o knjizi kao lex specialis, čime bi se onda razriješila sva dvojbena pitanja vezana uz sadašnji nemoguć položaj knjige.

Jer knjiga je danas oslobođena poreza samo u jednom konvencionalnom obliku, kao uvezeni listovi papira. No, knjiga se danas pojavljuje i u obliku CD-ROMa, audio i video kaseta itd, a ti oblici nisu oslobođeni poreza. To se može mijenjati i bez izmjene zakona, pravilnikom. Sličan je slučaj i sa časopisima. Literarni časopisi imaju jednak status kao »Glorija« ili »Mila«. Mislim da treba bitno razlučiti stručne i umjetničke časopise od komercijalnih.

Spomenuli ste tzv. kulturu mladih kao važan dio vašeg resora. Što namjeravate konkretno poduzeti na tom području?

— Meni se čini da posao ministarstva nije da ono diktira što će se događati na tom prostoru, već da reagira na dobre ideje koje iz tog prostora dolaze. Vjerujem da je i sama činjenica da se kultura mladih spominje u kontekstu Ministarstva kulture i ozbiljne kulturne politike dosta značajna te da će se cijeli niz ljudi koji su vezani za taj prostor kulture izvan konvencionalnih shema javiti s nekim inicijativama.

Vjerujem da ćemo im moći pomoći, ne samo financijski nego i u organizacijskom smislu te povezivanjem s drugim ustanovama.

Hrvatska kulturna politika treba potpuno ravnopravno prihvatiti i alternativna strujanja. Nadam se da će tako i biti, a ako ne bude, onda sam prihvatio nešto što nisam trebao. Ja nisam došao ovamo mijenjati sebe, nego pokušati promijeniti kulturnu klimu koja mi se nije činila dobrom. No, sve te promjene nažalost ne ovise samo o meni, nego o ukupnim okolnostima u kojima će se događati kultura u ovoj zemlji i u kojima će se ova zemlja razvijati.

Razgovarao Zlatko Vidačković