Putopis, slovopis, pravopis

Jakov Pletikosa, Putovanje k Jerozolimu god. 1752, prir. Josip Lisac i Mirjana Šokota, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 2000.

Dugo vremena zaboravljen, a posljednjih godina često spominjan rukopis franjevca Jakova Pletikose, prvoga hrvatskoga putopisca, nedavno je postao dostupan hrvatskoj javnosti u tiskanom obliku. Taj prvotisak rukopisa stara gotovo dvjesto i pedeset godina, priredili su Josip Lisac i pok. Mirjana Šokota. To dvoje filologa već je 1995. zadužilo hrvatsku znanost transkripcijom i priređivanjem novoga izdanja Vrančićeva djela Život nikoliko izabranih divic iz 1606, koje su objelodanili zajedno s Josipom Bratulićem i Branimirom Glavičićem. Nakladnik je tada, kao i ovom prigodom, bila Gradska knjižnica Juraj Šižgorićiz Šibenika, koja se i inače može podičiti brojnim vrijednim izdanjima starih tekstova, ali i ostalom nakladničkom djelatnošću. Priređivači su Pletikosin rukopis transkribirali pa je prvi hrvatski putopis objavljen suvremenom grafijom, gajicom. Tako je, zahvaljujući njihovu strpljenju, savjesnu radu i dobru poznavanju problematike, taj tekst postao lako čitljiv i širem sloju zainteresiranih za hrvatsku književnu baštinu.

U Pletikosin tekst čitatelje uvodi studija Josipa Lisca. Uz osvrt na dosadašnje radove u kojima se spominje Pletikosa i njegov putopis, studija još sadrži životopis toga franjevca, zatim najvažnije podatke o njegovu rukopisnom putopisu te prikaz sadržaja toga teksta. Usto je posebna pozornost posvećena Pletikosinu jeziku, slovopisu i pravopisu.

Nakon uvida u rukopis putopisa slijedi tiskana verzija, u kojoj su, kako je već spomenuto, primijenjena suvremena grafijska rješenja. Ponuđeni Pletikosin tekst u kojem su, osim puta u Jeruzalem, detaljno opisana brojna prošteništa u Svetoj zemlji, osim sadržajem, iznimno je zanimljiv i zbog jezika kojim je napisan. Kako je u uvodnoj studiji istaknuto, riječ je o štakavskom poddijalektu novoštokavskoga ikavskoga ili, kako ga još nazivaju, zapadnoga bosanskohercegovačkoga dijalekta štokavskoga narječja. Budući da su temeljne fonološke i morfološke značajke Pletikosina jezika iznesene u uvodnoj studiji, ovom ćemo se prigodom posebice osvrnuti na iznimno zanimljiv Pletikosin leksik. Budući da je riječ o novoštokavskom idiomu, većina je Pletikosina leksičkoga fonda zajednička s današnjim standardnim jezikom, ali nije zanemariv ni broj leksičkih jedinica koje se u cjelini razlikuju od standarda ili pak samo na planu sadržaja. Pažljivim iščitavanjem Pletikosina teksta moguće je zapaziti takve semantičke razlike. Tako npr. Pletikosa piše: »Na prvi otobra pođo iz Mletak u Paduu... ja stado svega otobra izvan Mletak... pođo u Kampo San Pietro... Kada se vrati u Paduu... A kada dođo u Paduu, zaboli me zub i dade mi bolesti mnogo, toliko da za tri dni ne mogo okusit što se žvače, i tako dovrši poklade naše« (str. 24-25). Iz teksta je jasno da je Pletikosa listopad proveo u Padovi i okolici te u tijeku toga mjeseca napuštao taj grad i vraćao se u nj. Stoga naziv poklade, koji je autor uporabio samo na tom mjestu, nema u ovom kontekstu svoje uobičajeno značenje, pretkorizmeno razdoblje, jer Pletikosa na tom mjestu opisuje događaje iz mjeseca listopada. Na temelju navedenoga konteksta može se zaključiti da je Pletikosa uporabio riječ poklade u značenju vrijeme kad se može slobodno jesti, mrsno vrijeme općenito, neovisno o kalendaru. Dalje opisujući svoj boravak u Mlecima prije puta u Jeruzalem, Pletikosa piše: »...nađo tri redovnika reformata iz Provincije Serafike..., tj. padre Ignatio..., padre Carlo... e f. Eugenio... Malo posli dođoše dva reformata iz Trenta, tj. p. Andre i f. Benvenuto« (str. 25). Dalje u tom istom odlomku Pletikosa spominje još dva reformata — jednog patra i jednog brata »iz Provincije kranske«. Već taj kratki odlomak sasvim jasno ukazuje da se Pletikosa nije susreo s pristalicama vjerskoga i političkoga pokreta reformacije (protestantskim duhovnicima), nego s pripadnicima ogranka franjevačkoga reda koji se odlikuju strožim vršenjem franjevačkih pravila, a nazivaju se reformatima. Taj se naziv, u tom značenju, još rabi u franjevačkoj literaturi, ali ga suvremeni standardnojezični rječnici izostavljaju. Opisujući lokaciju zvanu Galgala u Svetoj zemlji, Pletikosa navodi: »Kada priđe puk Izraela priko Jordana po suhu, ovde najpri utaboriše se i čerge razpeše; i ovde činiše i čataše Vazam« (str. 138). Iz navedenoga je jasno da imenom Vazam Pletikosa označuje najveći židovski blagdan Pashe kojim se slavi uspomena na izlazak iz egipatskoga ropstva. To je jedino mjesto u Pletikosinu putopisu gdje se spominje ime Vazam pa zato nema potvrda da Pletikosa to ime rabi i za oznaku najvećega kršćanskoga blagdana, Uskrsa. Uostalom, mala je vjerojatnost da bi novoštokavac Pletikosa rabio ime Vazam u značenju Uskrs. Naime, u novoštokavskim idiomima kojima govore Hrvati, kao i u standardnom jeziku, redovito se rabi blagdansko ime Uskrs, a samo ponegdje među novoštokavcima ikavcima u dijaspori Uzam ili Uzma, dok je ime Vazam u tom značenju uobičajeno samo u čakavaca, odakle je prihvaćeno u standardnom jeziku kao moguća leksička inačica uz ime Uskrs. U prilog toj postavci ide i Pletikosina imenica uskrsnutje (str. 199). Inače, u katoličkoj se literaturi vrlo često ime Vazam rabi u značenju Pasha. Takvih zanimljivih leksičkih primjera u Pletikose ima još mnogo, ali osvrt na njih prelazi okvire ovoga prikaza. Ovom ćemo prigodom još samo upozoriti da u novoštokavskim ikavskim govorima u Dalmaciji riječ zet označuje više rodbinskih odnosa, a u ovom se putopisu ta riječ pojavljuje u značenju sestrin muž. Frazeolozima će biti zanimljiv niz frazema u Pletikosinu tekstu, kao npr. mećati se na rizik (str. 141), prema tal. méttere a rischio, u značenju riskirati.

Nakon Pletikosina teksta slijedi iscrpan i vrlo vrijedan rječnik. Izbor leksičkih jedinica iz putopisa koje su uvrštene u taj rječnik ukazuje da to nije samo tumač riječi uz Pletikosin tekst, nego kontrastivni rječnik u odnosu na današnji standardni jezik. Naime, kao natuknice nisu samo navedene leksičke jedinice koje su potpuno diferencijalne u odnosu na standardni jezik (primjerice talijanizam buža u značenju rupa, otvor) nego i različite fonološke inačice u odnosu na standard (npr. bogastvo, crljen) među kojima je znatan broj ikavizama (npr. bditi, cvit itd.). Također su česte diferencijalne tvorbene inačice, npr. množija u značenju mnoštvo. Rječnik sadrži i dio frazemske Pletikosine građe koja je uglavnom leksikografski obrađena u sklopu rječničkih članaka strukturiranih leksičkih gnijezda.

Iza rječnika slijedi popis i pobliže određenje osoba koje se spominju u putopisu te popis pod naslovom Zemljopisni nazivi koji se spominju u Putovanju. Tu je zapravo riječ o popisu i pobližem određenju različitih zemljopisnih imena u Pletikosinu djelu, npr. ekonima (Bersabeja, Livno), horonima (Albanija, Europa), nesonima (Brachia), oronima (Gora maslinska, Montana), hidronima (Jezero galilensko, Jordan) i sl. Zemljopisni pak nazivi, koji su inače u Pletikosinu tekstu vrlo brojni, uglavnom su uvršteni u već spomenuti opći rječnik, npr. brig, čatrnja, dubrava, dvor, gora, griž, gusterna, kaštel, kašteo, kloštar, okapina, pržina, školj, vala, varoš, vrilo, vrtlina. Osim zemljopisnih naziva, opći rječnik sadrži i vrlo zanimljivu zbirku mjernoga nazivlja iz Pletikosina vremena, npr. hitac kamena, noga u značenju stopa, mjera za dužinu, podlanica, puškarica, rogušica, stadij.

Sanja Vulić