Predsjednik odgodio maršala

Predsjednik odgodio maršala

Boris Cvjetanović, 11-14. 12. 1999, Galerija O.K., Palach, Rijeka; Galerija Križić-Roban, Zagreb; Galerija Gettho, Split, veljača-ožujak 2000.

U svom je neprestanom tragalačkom porivu za senzacijama »nefotogenične« svakodnevice u konkretnu vremenu i prostoru, Boris Cvjetanović — majstor hvatanja kontroverzi, vješt analizator stanja duha, opisivač važnih trenutaka i elemenata prozaične svakodnevnice — snimio u zagrebačkim javnim prostorima tijekom dana žalosti u povodu smrti predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

Cvjetanović nije disperzirao pozornost, niti je, što je u njegovu radu dotad bilo znakovito, poruku gurao u podtekst, nego ju je sračunato koncentrirao na bizarnost, na sadržaje zagrebačkih izloga tijekom tih dana. Fokusirajući se na načine na koje su zaposlenici tih dana žalovanja nacije, redovito na materijalno siromašan i u ideji minimalistički i najblaže rečeno nemaštovit i stereotipan, zapravo neiskren način, aranžirali izloge prodavaonica u kojima rade — među donje žensko rublje koje se upravo tada, kako ističe reklamni natpis, u poruci nametljivijoj i od predsjednikova portreta, prodavalo dvadeset posto jeftinije, pokraj sanduka punih trula voća, mobilnih telefona, ženskih najlonki, najnovijih odjevnih predmeta visoke mode snimljenim u pomodnim buticima, neusporedivo krupnije okrugle reklame za Gavrilovićeve suhomesnate proizvode, golemih reklamnih šalica punih Franckove kave, teniskih lopti, šilterica s natpisom Croatia, a bogme i zahodskih školjki... — Cvjetanović u biti minimalističkim autorskim postupkom, hladno i neutralno, bez režiranja prizora i montiranja, zahvaljujući komunikativnosti svojih uradaka, bespoštedno i ironično, ponegdje i cinično, otkriva motivacije tih aranžera, njihovu dvoličnost, udvornost, skrivene misli, maliciju, politički profil..., stvarajući ukupnošću svojih analiza i poruka i sliku o svojim sugrađanima, njihovu mentalitetu, ali i hrvatskom političkom i uopće nacionalnom biću. Naime, iz načina na koji su bili uređeni izlozi, iz njihova formalizma — obično je bila riječ o postavljanju predsjednikove slike (mahom su uokvirivani Tuđmanovi portreti izrezani s prvih stranica dnevnih novina, preko kojih je, u gornjem lijevom uglu, postavljana crna vrpca), a u aranžmanu sudjeluje još pokoji nacionalni simbol poput trobojnice ili svijeća s motivom nacionalne zastave na sebi — ne može se razaznati da li je riječ o stvarnoj žalosti i tuzi za pokojnikom ili o licemjerju, sitnim ljudskim kalkulacijama proisteklim iz trenutna nesnalaženja, pa i atmosfere straha znakovita za trenutke kad zemlja ostaje bez vođe.

Kič kao konstanta

Neke su Cvjetanovićeve poruke otvoreno očitovane: bez obzira na političke promjene u našem društvu, neovisno o tome koliko se približavali razvijenu svijetu, kič ostaje konstanta u našoj sredini, snažno nazočan gotovo u svakom aspektu naše djelatnosti. Slojevitošću i posebnom ekspresivnošću, fotografije posredno govore i o tome što narod misli o tijeku karijere čovjeka koji je gotovo cijelo desetljeće bio na čelu njihove države. I druge su poruke političkoga karaktera očitovane Cvjetanovićevim podcrtavanjem neukusa i nemara, emocionalne hladnoće i bešćutnosti aranžera, druge su diskretnije izrečene (izlozi pomodnih butika, primjerice, govore o tome da su novi bogataši svjesni kako su zabljesnuli upravo u Tuđmanovoj eri), a treće tek treba dešifrirati i naći im značenje za sebe, no sve se one pretvaraju u ironičan dokument vremena u kojem živimo.

Najotvoreniju poruku Cvjetanović šalje fotografijom na kojoj uopće nema Tuđmanova lika — snimkom vitrine kinematografa u kojoj je plakat za film Maršal Vinka Brešana grafički oblikovan tako da je u prvom planu Titov lik s Augustinčićeva kumrovečkog spomenika, preko kojega stoji obavijest da je predstava odgođena zbog predsjednikove smrti. Ta fotografija automatski dovodi u vezu dva predsjednika, lancmana, a na svakomu je od nas da za sebe interpretira tu vezu. No stariji će posjetitelji Cvjetanovićeve izložbe zacijelo primijetiti da je na sličan način, prema istom aranžerskom načelu i u globalu s istom dozom udovoljavanja formalnosti (naravno, egzaltiranije i glamuroznije nego Tuđmanova), emocionalne hladnoće i kiča, jednako licemjerno i bezdušno bila obilježena i Titova smrt.

Univerzalna priča

Kako u povodu zagrebačke izložbe ističe Sandra Križić-Roban, zajednička je komponenta četrdeset i četiri fotografije i apsurd: »Život čovjeka, bio on predsjednik ili neka druga javna (pa i privatna) osoba, koji završava u izlogu obližnje mesnice ili prodavaonice čarapa, postaje dijelom apsurda, neukusne sprege svjesnog i nesvjesnog, u kojoj je nemoguće zaobići političke konotacije.« Podcrtavajući apsurd, Cvjetanović, baveći se konkretnom temom, preuzetom iz lokalne sredine i sižea, uspijeva podastrijeti globalnu, univerzalnu ljudsku priču.

Izložba je još jedanput Cvjetanovića, koji je — kadrirajući ono što je vidio, što je jedina njegova manipulacija, za budućnost sačuvao ono što bismo najradije zaboravili — potvrdila kao vrsna fotografa, autora sjajna oka precizne opservacije, koje u frivolnu detalju prepoznaje važnu priču, istančana ukusa i jasne osobne koncentracije fotografske misli.

Ivica Župan