Poteškoće u odrastanju

Pero Kvesić, Rent-a-car express, Areagrafika, Zagreb 2000.

Nakon duga zatišja u kojemu nije objavljivao knjige, a vrlo rijetko se pojavljivao i u književnim časopisima i tisku, Pero Kvesić je početkom 2000. godine najzad objavio novu knjigu. Svojedobno je Kvesić, potkraj šezdesetih i sedamdesetih, bio velikom književnom zvijezdom tada iznimno jakoga i kreativnoga hrvatskoga omladinskog tiska. Pojavio se istodobno kad i naraštaj fantastičara, ali se nikad nije priklonio njihovoj generacijskoj poetici; štoviše, po mnogočemu on je bio njihov izraziti antipod. Za razliku od njih, koji su se oslanjali na čitateljsko iskustvo rado citirajući i preuzimljući književne motive i prosedee iz fundusa tradicije, Kvesić je svoje novele zasnivao na prikazivanju svakodnevnih zgoda iz života urbane mladeži. Zapravo, najčešće je opisivao vlastite doživljaje pa se u njegovoj prozi lako mogu prepoznati stvarni zagrebački ambijenti i autentični likovi junaka tadašnjeg omladinskog tiska (među kojima su i neki danas poznati novinari, urednici pa i »tajkuni«: Bešker, Kuljiš, Pavić itd.).

U njegovoj se prozi lako mogla zamijetiti želja za ironizacijom knjiškosti, lažne učenosti, prezir prema hermetičnosti suvremene književnosti; njegovi mladi junaci bili su obični dečki od krvi i mesa, pomalo površni u doživljavanju života; sve se u njegovim pričama pretvara u jedan veliki tulum, važno je samo dobro se zezati... Pripovjedač zapravo preuzima ulogu onog vještoga usmenog pričaoca, kakav postoji u svakoj klapi, onog koji zna ponajbolje ispričati kakvu zgodu s tuluma, izleta, ili neku anegdotalnu nezgodu koja se dogodila nekome poznatom. Vremenom se ipak i u tu jednostavnu pripovjedačku tehniku infiltriraju utjecaji prepoznatljivih narativnih modela pa se i Kvesića može motriti ne samo kao autohtonoga »naivnog« pripovjedača, već i kao sljedbenika salingerovske varijante »proze u trapericama« (mladi neprilagođeni junak, pripovijedanje u prvom licu, sukob sa svijetom odraslih, upotreba kolokvijalnog jezika, ponekad i žargona itd.).

Međutim, takav tip proze skriva jednu ozbiljnu zamku. Budući da su simpatije pripovjedača u opoziciji stari-mladi, koja je konstantno tematsko čvorište tog tipa proze, uvijek na strani mladih, postaje problematičnom vezanost za taj model u zreloj dobi pisca jer se teško može povjerovati iskrenosti njegove apriorne simpatije prema svijetu mladih, a iskrenost i autentičnost su važni elementi s kojima računaju pisci tog tipa proze. Ali, to su već problemi s kojima se Kvesić susreće u svojoj recentnoj prozi (u koju sam imao uvid jer sam neke od novijih novela objavio u časopisu Republika).

Kratki roman Rent-a-car express još nema problema s tom autentičnošću žargona mladosti. On je napisan potkraj sedamdesetih i u nastavcima publiciran u omladinskom listu Polet. Pisac tada još nema ni trideset godina, on je još dio tog svijeta mladih i utoliko legitiman govornik o zajedničkom generacijskom iskustvu.

Fabula je romana relativno jednostavna. Glavni junak je mladi nezaposleni automehaničar kojemu je nadimak Kant; kao što njegov nadimak indicira, privlači ga filozofija i on odlučuje upisati se na Filozofski fakultet. Međutim, ima ozbiljnih financijskih problema; dužan je i svojoj gazdarici najamninu. Pokušava to riješiti tako što će nekom glavonji, bogatom direktoru velike firme, prodati automobil iznajmljen u rent-a-caru, a zatim ga ukrasti. Međutim, direktor ga uhvati, pretuče, a potom se mladiću smiluje i nudi mu posao u svojoj firmi. Kant, međutim, posao odbija prezirući korumpirani svijet koji mu se direktorovom ponudom otvara.

Fabula po kojoj kradljivac u ime »viših moralnih načela« odbija normalan građanski posao zapravo se može razumjeti samo u osloncu na ideologeme na kojima se zasniva »proza u trapericama«: otimanje novca varanjem bogatuna ima, po tim ideologemima, oznake hrabroga robinhudovskog čina; prihvaćanje dobroplaćenog a besmislenog administrativnog posla znači pristajanje na građansko konformiziranje; u takvom osvjetljenju Kantovo ustrajavanje na nesigurnoj ali slobodnoj egzistenciji ima oznaku »plemenitog, hrabrog čina«: Kant nije izdao ideale generacije.

Prije tridesetak godina onima koji su kao klinci bili bar donekle okrznuti hipijevskim mitologemima takvo odustajanje od institucionaliziranja, prezir prema vrijednostima građanske sigurnosti, moglo se činiti, bar na razini teorije, privlačnim. Međutim, u proteklih dvadeset i nešto više godina potpuno se izmijenila socijalna slika općenito, pa i preferencije novih naraštaja. Uostalom, i Kvesićevi nekadašnji zafrkanti iz redakcija omladinskih listova postali su u međuvremenu vlasnici medijskih carstava, dobro plaćeni novinarski profesionalci, opinion makeri, stubovi društva. Stoga ovaj roman kasni sa svojim pojavljivanjem toliko da ga se doživljava gotovo nerazumljivim.

Faktografski ulomci s informacijama iz onovremenog tiska i opisima autentičnih ambijenata, interpolirani u fikcionalno tkivo romana, samo podcrtavaju dojam o anakronosti ovog romana; njihova je funkcija, očito, bila da uvjerljivo rekonstruiraju sociološku podlogu zbivanja prikazanih u romanu, ali danas eventualno mogu pobuditi samo nostalgični osmijeh (pa i podsmijeh) čitatelja kojega prisjećaju na jedno davno minulo doba. Istina je da šezdesete i sedamdesete u svojim novijim memoarsko-nostalgičarskim knjigama opisuje i Tribuson, ali u njima je slika tog vremena predstavljena kroz vizuru pripovjedača koji je usidren u sadašnjost i pomalo ironijski odmaknut od ideologema i ikonografije proteklog doba.

Stoga mi se čini da bi Kvesić mnogo pametnije učinio da je kao knjigu kojom najavljuje svoj drugi début ipak čitateljstvu ponudio zbirku novela nastalih devedesetih godina. Valja voditi računa da je tip proze koju on piše čvrsto usidren u životnu zbilju, stoga i neusporedivo više ovisan o mijenama socijalnog mentaliteta nego neomaniristička, postmodernistička proza koja se oslanja na literarnu tradiciju. Pretpostavljam da mu je bilo teško odreći se romana koji je stjecajem okolnosti ostao netiskan u obliku knjige, ali ipak je nešto više samokritičnosti moglo pomoći da se ovo pomalo anakrono štivce ne pojavi kao prva knjiga u nastavku karijere pisca koji je nekoć mnogo obećavao.

Velimir Visković