Poslije telefonskih razgovora

Mladen Kuzmanović u nekoliko me navrata u telefonskim razgovorima nagovarao da pišem za »Vijenac« o svojim kazališnim doživljajima i sjećanjima u rubrici pod naslovom Pogled unatrag. Nećkao sam se misleći da je za kazalište relevantniji pogled unaprijed od moga pogleda unatrag. Može li se iz sadašnjosti ove elektroničke, internetske, cyberspace-revolucije, koja sve više zaokuplja obične ljude, medije, pa i moje kolege glumce, mijenjajući čovjekov senzibilitet, uopće nazrijeti što se to mijenja i što će se promijeniti u kazalištu? Eto, kolege sve više prepričavaju informatičke događaje, internetske informacije o klikovima, upadima na stranice, hakerima, o surfanju, daskarenju, internetskim gusarima, o budućnosti koja će preokrenuti svijet koja će premrežiti ljude, koja će nas uplesti u paukovu mrežu podataka znanja i informatičku demokraciju... Vidim, gotovo su svi mlađi glumci mobitelizirani, stalno su im u rukama ti telefončići, glade ih i maze... Kada autobusom putujemo na neko gostovanje, svako malo čujem bip-bip-bip... iz džepa nečijeg kaputa, iz ženske ručne torbice, čujem glas kolege: Evo, upravo smo krenuli autobusom... sada smo na Zelenom valu... molim te, pogledaj onaj moj kišobran... Čujem kolegicu: je li se mali vratio iz škole... kako je... pripazi na malog, operi suđe... Vraćam se poslije ponoći... Ćao, baj-baj, pusa... Kolega opet viče u mobitel kao preko brda: Pa gdje si, prijatelju, kućo stara... Nisi zaboravio dogovor... Vrijedi... Okej, ajd bok...

Za trajanja predstave katkada čujemo signale mobitela iz gledališta. Nije neobično da na predstavi Goetheova Fausta, usred Mefistove replike: »Dio sam sile koja stalno hoće zlo i uvijek stvara dobro« čujete bip-bip-bip. I tako moderna tehnologija u liku i zvuku malog mobitela postaje nehotični suradnik predstave. Nije rijedak slučaj da nas kazališna uprava oglasom ili glasom inspicijenta preko mikrofona iza pozornice umoljava da isključimo mobitele za vrijeme predstave.

Kazalište se uvijek iznova nalazi pred kušnjama novih tehnologija i novih vremena koja mijenjaju navike i čovjekovu osjećajnost. A u neku ruku mijenjaju i kazalište, ili ga čak zlorabe. Tako je električno svjetlo preporodilo kazališnu režiju i scenografiju i dalo poticaj mašti, kompjutorizirana električna rasvjeta uvela je precizno, matematičko pamćenje brojeva rasvjetnih tijela, ali i osakatila ruku majstora rasvjete koji je, zamijenjen strojem, umjetnički manipulirao svjetlom. Iako je kompjutor nepogrešiv, događa mu se da preskoči broj ili ne zapamti, ili mu glumac ne da točan šlagvort te nastaje zbrka na sceni. Stari majstor rasvjete bio je umjetnik svoga zanata, koji je s pojavom računala postao njegov dodatak.

Pojava drebine (rotacijske pozornice) koja je zadivila Miletića mogla je maštovita redatelja nadahnuti da stvori neponovljiv scenski prizor. Sjećam se antologijske scene u Optimističkoj tragediji u režiji Bojana Stupice, kada je četa bjelogardejaca na čelu sa sifilističnim komandirom Jozom Petričićem stupajući na drebini stvorila iluziju beskrajno duga marša. S druge strane česta je bila i zlouporaba kružne pozornice bez ikakve posebne svrhe.

Pojava filma, zatim televizije s vladavinom slike nad riječi, bogatom vizualizacijom, dinamikom kadrova i dokumentarnom mogućnošću; razvoj novinarstva sa spektakularnim ili izmišljenim vijestima i događajima iz zbilje, užurbanim svakodnevnim življenjem i trkom koja nam onemogućuje da stanemo i da se susretnemo sa sobom i s drugim, a o tome i jest riječ u kazalištu — urodili su apokaliptičkim vizijama o kazalištu. Tako je i Matoš početkom stoljeća, prije stotinu godina, pisao o sumraku kazališta, o budućnosti drame »...za knjigu bez potrebe prikazivanja. Tko bi to znao? Tko nam jamči, da ne će jednog dana i knjiga postati suvišna, kao što je to sve više i više pozornica? Jer modernom senzibilitetu, modernoj duši koja nema više naivnosti Shakespeareovih gledalaca (što nekad bijaše tragično nama je komično i obratno), kazalište postaje nezanimljivo.« Ono što se danas često govori, da nas mnogobrojne vijesti o nesrećama, tragičnim događajima u svijetu o kojima čitamo ili gledamo na televiziji čine neosjetljivima za dramsku iluziju, da zato i nema velikih drama, da je zbilja dramatičnija od drame, o tome je Matoš već prije stotinu godina pisao. Kazalište prema Matošu ubija novinarstvo realizmom. Tko zna što bi danas rekao Matoš, kada zahvaljujući elektroničkoj revoluciji i kormilarenju po virtualnom prostoru i vremenu i sama zbilja postaje sve više virtualna?

Unatoč katastrofičnim, apokaliptičkim predviđanjima o kazalištu, kazališne institucije već imaju dvojnu adresu, primjerice Dubrovačke ljetne igre — uličnu i elektronsku. Slušam direktora Ljetnih igara kako se hvali da je na internetskoj stranici prošle godine bilo oko četiristo tisuća javljanja iz cijeloga svijeta, što je, kaže, nedvojben dokaz uspjeha Ljetnih igara i potvrda da ne postoji umjetnička kriza. Tako Ljetne igre žive u dva suprotstavljena svijeta: u zbilji svojih predstava i koncerata i u internetskoj mreži na površini elektronske komunikacije. Nisu li to i dvije suprotne struje kojima danas plovi kazalište? Jedna u ekstazi komunikacije i opscenosti informacije, kako bi to rekao Jean Baudrillard, u kojoj »naša privatna sfera nije više scena na kojoj se odigrava dramatrugija subjekta koji se uhvatio u koštac sa svojim objektima kao svojom slikom, mi tu više ne postojimo kao dramaturg ili kao glumac, akter, nego kao terminal mnogih mreža« i druga, u kojoj još postoji glumac, akter, dramaturg sa svojom slikom, sudbinom, dramom. Jedna u kojoj glumca zamjenjuje performer, predstavu performans s pretenzijom da performer bude guru virtualne budućnosti, u kojoj pozornicu-svijet zamjenjuje samo tijelo izvođačevo te samo tijelo postaje vlastita pozornica, priključeno na računalo, na stroj, na čelične kuke, ugrađujući elektroničke dijelove mašina u svoje tijelo, u nove tehnologije, progutavši sondu od plemenite kovine koja odašilje svjetlo i zvukove iz unutrašnjosti trbuha, jer »tehnologija definira čovjeka«... »Tehnologija nije njegov protivnik, već integralni dio ljudske prirode. Dakle, tehnika mora postati dio ljudskoga tijela. Tada bi se pojavio prvi homunculus, android, cyborg, umjetni čovjek, najljudskiji od svih ljudi«. Tako Arnd Wesemann opisuje viziju najčuvenijega performera Stelarca. U drugoj, tradicionalnoj, struji glumac je još simbol zbilje u svijetu drame. Začuđuju me fantastični mučiteljski pokusi na rubu znanstvene fantastike da bi čovjek postao elektronski čovječuljak-čovjek-robot u elektronskom srodstvu sa znanstvenim pionirima elektronskog fenomena mišljenja. Drugi razmišljaju o uporabi inteligencije računala kao interne proteze: »Minijaturne pločice od silikona omogućit će nam trenutačno znanje stranog jezika ili teorije relativnosti« (Virilio).

Zbunjen tehnološkom, elektroničnom revolucijom i virtualnom perspektivom homunculusa pitam se što će biti s glumcem. Kuda, kamo ide kazalište? Ne znam. Stari histrion, moj dvojnik koji me već godinama kao sjena prati u svim mojim ulogama, šapće: »Ako ne znaš kamo teatar ide, ne zaboravi odakle dolazi.« Evo... sada sa mnom bulji u ovo što pišem...

Pero Kvrgić