Pjesnik u vlastitu izboru

Pjesnik u vlastitu izboru

Zvonimir Mrkonjić, 6. lipnja 1938, Split

...

Moje more dragu gleda

Draga meni more zove

Valima se ruku love

More joj se s nogu ne da

Pučinu svu otplivala

Vidjelo je more cijelu

Salijetalo tako bijelu

Bijelu voćku vrhu žala

Od žudnje joj šapćem lude

Daj mom moru nek ti bude

Ma ga nemoj voljet više

U dnu dlana nek ti diše

Nek se tebi moru čude

Nisu li te želju znali

Kad su pali

Dragom mojom razdragani

Kad su stali more dani

Kad su sjali

Žalima nesebeznani

Il već niste more vali

Sedamdesete, poetika

Nema spasa,

idu vam ususret,

pa već iz daljine od dvadesetak koraka dovikuje:

Hej ti tamo, ti materina,

da, ti,

stani tu ili ću ti promijeniti lični opis,

što se prčiš kad ti na čelu piše tko si, što si,

samo se ne pravi da me nisi primijetio,

mogao bi manje dizati nos,

znamo se mi dobro,

što misliš, da si sam na svijetu,

gdje gori, kud si navro,

ponašaj se bar jednom kao ljudsko biće,

kad ti se netko obraća, red je da ga saslušaš,

što čekaš, učini već nešto,

ako već ne znaš ljudski,

opali me barem dobro nogom u dupe,

ajde, stari, daj mi cigaru,

pa ću ti ispričati sve

što sam im rekao o tebi.

Geleri

Neki geleri lete još iz prošlog rata. Svakako to je onaj koji pratim rečenicom kao jednu od ratnih pojava kakve sam najbolje upamtio. Ono što u mom gradu nije bilo srušeno od saveznika, koji i u ovom ratu nastavljaju točno ondje gdje su stali, bilo je osuto s bezbroj brazgotina gelera. Često mi se činilo kako bi bilo bolje da je sve srušeno, nego da je sve tako naruženo. Griješio sam priželjkujući novi vrli netaknuti svijet umjesto onog načetog, ali koji je izdržao. Kao da u takvoj ruševini ne živim i danas. Ukoliko se geler, zaboravim li ga podržavati u lijetu, konačno ne sukobi sa mnom.

Agramer so net

Tagblatšpicl

vunderkind.

Zicflajššnicl

farbenblind.

Cušpajzšmuk

iberšpant.

Špiglfuk-

liferant.

Cimerfraj,

nahtbeštek,

kupleraj.

Anzihtsšpek,

kunstpicaj-

zla, šturmunddrek.

Izbori 1982.

četiri happeninga

čitati parole

ići gradom

rastavljati parole na sastavne dijelove

ići gradom

birati između tako dobivenih dijelova

ići gradom

stvarati od dijelova nove parole

ići gradom

uzimati tako dobivene parole

ići gradom

rastavljati parole na sastavne dijelove

ići gradom

birati između dobivenih dijelova

ići gradom

stvarati od dijelova nove parole

ići gradom

postupati na rečeni način

ići gradom

sve dok se opet ne dobiju početne parole

ići gradom

izabirati oblake

čekati povoljan vjetar

na prikladne oblake projicirati parole

čekati povoljan vjetar

pamtiti riječi koje se gube

čekati povoljan vjetar

praviti umjetne oblake projicirati parole

praviti umjetni vjetar

projicirati

pamtiti oblake

pamtiti vjetar

pisati parole po zidovima

prelaziti ulice pišući po kolniku

osvajati parolama nove i nove površine

zatim hodati po parolama

dobro ih utabati

pišući zidati nove zidove

probijati nove ulice pišući

pisati hodati zidati

hodati zidati pisati

pisati parole

po mogućnosti nekoliko decenija prije

puštati ih zatim da blijede

do neprepoznatljivosti

pisati ponovo preko starih slova iste parole

po mogućnosti nekoliko decenija poslije

rekonstruirati slovo po slovo

riječ po riječ rekonstruirati

do neprepoznatljivosti

pisati parole

po mogućnosti prije i poslije

dokle god bude raspoloživih snaga za vršenje te radnje

do neprepoznatljivosti

vršilaca

Poputnica Tonku Maroeviću

Čejad o' cekina, čejad o' portuna,

Čunka o' krakuna, čakija za škina,

A sve o' morbina, buna o' salbuna,

Mrvo Salamuna, dušo moja fina;

Poju grdelina čuvaj se kantuna,

Nisi sol cukunâ, ni svrj sike pine,

Za kurbinog sina žunta o' pržuna

Kada te Fortuna gleda iz kažina.

Nemoj mile-lale, nemoj stani-pani,

Arija te rani, mužika ti skale,

Zvizda je na bale, boje se ne zanit,

O moj šesni zanni, nemoj fortunale

Štucigat u žvale, buzdo nedoklani,

U snige o' lani itni krnjevale.

Kvrgićeva preobrazba

Taj trošni kaputić tvoga Mockinpotta,

iz predstave nošen u predstavu, slikom

kazuje svu slavu ljudskoga života,

istina je, više šaptom nego vikom.

Tebi je taj bijedni, pohabani kaput

postajao plaštem i ozračjem sjaja.

Tek trošenje sámo ponio si nŕ put

iz scene u scenu kao sjenu raja.

Dospiješ li i ti do dragoga Boga,

kad već ne treba ti trapljenje ni joga

a niti da vječnost ičim te svojata,

moći ćeš pokazat, mjesto ine nošnje,

ko spomenik svoje bajoslovne trošnje,

golu kožu, cimer glumačkog zanata.

Zvonimir Mrkonjić