Pitanja, nažalost bez odgovora

Rijetka je prilika takva velika arhitektonska zadaća, koja prerasta lokalne okvire i veliki je ispit društva, njegove savjesti, poštenja i realne vizije budućnosti. Jesmo li dozreli za takav pothvat? Neću na to odgovoriti, dovoljne su tek zbunjene reakcije stručne javnosti i niz pitanja. Bojim se tko će ih i kako razriješiti, a da cijeli pothvat ne izgubi na ozbiljnosti, da ne izgubimo višestruku kulturnu vrijednost koju s pravom očekujemo.

A onda još jednom pitanje: zašto ne internacionalni natječaj? Bio bi to veliki prinos i afirmacija upravo hrvatske arhitekture, prilika za njezino predstavljanje na međunarodnom planu, dakako, ako ne gledamo provincijski, uskogrudno, u mjesnim okvirima. Mi imamo dobre arhitekte i moramo ih afirmirati u svijetu, a time bismo promovirali i vlastitu arhitekturu.

Ozbiljno je i ključno pitanje ocjenjivačkoga suda koji, dakako, mora biti šarolikog sastava. Tu već mogu postojati sumnje, ne u određene osobe, nego u pravilni izbor osoba koje će biti kadre ocijeniti zahvat koji mora biti naša predodžba o budućnosti. Za ovako rijetku temu čini mi se nužnim ocjenjivački sud internacionalizirati ljudima s konkretnim stvaralačkim iskustvom, a u svijetu ima već više novih sjajnih muzeja suvremene umjetnosti.

A onda, obično pitanje: nije li predloženi projekt u svojim zahtjevima prevelik? Tko će ga i kada sagraditi? Nisu li zahtjevi odveć opsežni; jer vrijednost muzejske zbirke i, dakako, nove arhitekture muzeja nemaju baš mnogo veze s veličinama i grandioznošću.

Tomislav Premerl