Ostavština za bludućnost

Ostavština za bludućnost

Andrija Maurović, Kandaul — erotska ostavština, izd. Nacional, Zagreb, 2000.

Legenda kaže da su Maurovićeve porno-stripove otkrili poletovci, predvođeni Mirkom Ilićem, kada su u posjetu njegovu domu, dok se majstor sunčao na terasi, prčkajući po ladicama radnog stola iskopali i maznuli rečeno blago. Do danas, tridesetak godina nakon nastanka prvih Maurovićevih masturbatorskih tabli, blago je prošlo mnogim putovima umjetničkim, a nakon godina pacanja u podrumima zagrebačkih galerija, poletovce zamjenjuju nacionalovci, skupljajući sve naslove unutar jedne knjižice, strip-albuma Kandaul.

Goli uvid

Prva pohvala pripada odluci da se stripovi objave u posve izvornom obliku, pri čemu se samo dobiva na kvaliteti. Naime, Maurović je mnoge stripove tek skicirao, začeo i nikada završio njihove priče ili je tek nespretno upisivao slova, a pravopis da i ne spominjemo. »Objaviti ostavštinu, a ne dovršeno djelo«, kažu, bio je cilj izdavača, a kako suvisla fabula u nabacanim epizodama gotovo da i ne postoji, čime se izdanje bliži suvremenim pornićima, Kandaul na taj način funkcionira kao goli uvid u ladice jedne stripovske legende, ili, još bolje, u prljavu stranu njegova uma.

Maurovićevi erotski stripovi u osnovi su čisto smeće, ali to kao da mu ne možemo zamjeriti; s jedne strane, on nikada nije ni pomišljao na izdavanje tih posve intimnih, ispušnih ventila rađenih s vidnim uzbuđenjem, a s druge, imbecilnost pojedinih epizoda toliko je duhovita da postaje... uhm, simpatična?

Prošek i oprost

Podijelivši poglavlja prema okvirnim tematskim uporištima (pazi naslove: Svećenici, Crnci, Pijanci, Učenici...), Kandaul nas bez imalo cenzure uvodi u strastvene maštarije oca domaće devete umjetnosti. Nažalost, one se svode na ispijanje povećih količina prošeka. Prema Mauroviću, prošek je gotovo pa prva inačica Viagre — što je vjerojatno prvi slučaj da se pijanstvo doživljava kao afrodizijak, a ne kao uzrok impotencije — što ekspliciraju izjave tipa: »Pijan sam ko majka, a kad sam pijan, onda stoji i ne pada.« Ostatak repertoara sastoji se od karanja bračnog para s crncima, svećenicima i učenicima, naravno i pijancima, ponekog silovanja, malo zoofilije i... to je uglavnom to. No opet, na sreću, Maurovićevi dijalozi toliko su nevjerojatni da, u kontekstu spomenutog »napio sam se, ajmo se jebat« zapleta funkcioniraju poput najbolje (i najapsurdnije) epizode Monthyja Pythona, a eksplicitni, iako ne i erotični crtež — ukoliko se ne palite na estetiku ružnoće — dostatna je doza voajerskog zavirivanja u autorov um. Jer, definitivno nije slučajnost što jedan od glavnih pohotnika tako neodoljivo podsjeća na njega samoga.

Maurovićevo stajalište prema institucionaliziranoj religiji i svećenstvu kao takvu uistinu je impozatno podrugljivo; počevši od epizode s vampirskim kanonikom, koji doduše ne siše krv, ali zato to radi istaknutim ženskim atributima, preko svećenika koji uživa u silovanju, do samog poimanja ispovijedi kao paravana za najluđe orgijanje. Crnci, s druge strane, stereotipni su jebači sa slonovskom surlom u međunožju, mladi dečkići nevino meso koje treba iskoristiti, žene najčešće svedene na sramni objekt koji će se, u najgorem slučaju, povaliti i silom, a životinje u krevetu (pardon, na livadi) bolji od bilo kojeg muškarca. I da, tek da ne zaboravimo kako smo još na Balkanu, na čašicu prošeka i rundu seksa navrate Imbro i Mujo, bosanske verzije Kazanove.

Pored svega toga, Maurovićevo zanemarivanje bilo kakvih zanatskih vještina postaje posve nebitno. Jer, Kandaul nije ni Vjerenica mača ni Trojica u mraku, ali zato jest nevjerojatni i urnebesno zabavni dokument vremena i psihološkog stanja u kojem se nalazio stari kuler, komedija koju treba čitati naglas, u veselu društvu. Masturbacija, tako, dobiva posve novu dimenziju.

Velimir Grgić