Opća povijest beščašća

Opća povijest beščašća

Milas je ravnatelj koji je sustavno obezvređivao firmu kojoj je bio na čelu, valjda se nadajući da će je tako jednom lakše kupiti — ukidao je kulturne programe SC-a. Na tako zacrtanu politiku s novim žarom nadovezao se Zdenko Protuđer

Priča o kulturnom pogonu zagrebačkog SC-a jedna je od najskupljih hrvatskih tragikomedija. Naravno, kao i sve dobre komedije, skroz se nalazi na rubu tragedije, komična je uglavnom kada se događa nekom drugom, a ne kada ste, mimo svoje volje, uključeni u nju, a uključeni ste, htjeli vi to ili ne, kao porezni obveznik. Osim toga, komedija zahtijeva kakav-takav happy end, a njega u ovoj priči naprosto ne može biti jer kako izmjeriti pričinjenu štetu kada se kulturno-civilizacijski gubitak ne može iskazati u tvrdoj valuti. Kako da duševnu bol naplate generacije studenata od strane SC-a shvaćene kao probavni organizmi skloni molitvi? Konačno, tko će odgovarati, ako ne postavljene sobne garniture rukovodilaca, predvođene umirovljenjem na žalost amnestiranog Cvitana Milasa i njegova, sigurno ne slučajna nasljednika Zdenka Protuđera, zbog ukidanja svakog vida autonomije Sveučilišta? Kako dakle nakon deset godina pretvaranja SC-a u menzu pravedno suditi u toj kuhinji u kojoj se rijetko znalo tko pije, ali se znalo da račun plaćaju porezni obveznici i, manjim dijelom, studenti. No, da bismo prišli bliže, valja nam poći iz daljeg.

Opća povijest beščašća dobiva novi zamah dolaskom Cvitana Milasa na čelo SC-a. Znamenita »Milasova reforma« ukinula je žiro-račune pojedinih SC-ovih sektora i omogućila orgijanje u financijskoj džungli. Inače je ravnatelj Milas živopisan tip, vezan za mnoge anegdote od kojih jedna kaže da je dotični, nakon što je centralizirao sve važne funkcije u svojoj osobi, iz novostečene faraonske perspektive izjavio kako »zagorski krumpir nije dovoljno kaloričan, pa treba dobaviti onaj iz imotske krajine«, odakle je isti (Milas, krumpira je tamo slabo), naravno, podrijetlom. Sumnjivost svih tih poslova trebala bi ispitati cijela financijska vojska, ali povod ovom tekstu nije poslovanje, nego sustavno neposlovanje.

Naime, Milas je ravnatelj koji je sustavno obezvređivao firmu kojoj je bio na čelu, valjda se nadajući da će je tako jednom lakše kupiti — ukidao je kulturne programe SC-a. Na tako zacrtanu politiku s novim žarom nadovezao se Zdenko Protuđer. Ne treba pri nabrajanju odgovornosti zaboraviti ni različite studentske organizacije u kojima su zameci budućih političara, uglavnom različiti pretendenti na u perspektivi upražnjene sinekure, sve te barbarizme uredno odšutili, e da bi sad, preporođeni amnezijom i društvenim preustrojem lajali ili človili za svoj dio psećeg kolačića, već po potrebi i zasluzi šutnje.

Premda bi optužnica za kulturocid i zavjeru s ciljem barbariziranja mogla biti opsežna koliko i ona Jelavićevih mafijaša ovom prilikom moramo se odlučiti za taksativno navođenje, javnosti uglavnom poznatih skandala.

Prvo zato spomenimo opstrukcije pasivnošću, prostore van funkcije, koncertne dvorane potonule u mrak — SKUC, Pauk dvoranu, prostor disko kluba SC-a — studentske kulturne poligone prepuštene amortizaciji. Mnoštvo programa za koje je SC naglo izgubio interes, od kino kluba PAN, Dana hrvatskog filma do Pasionske baštine, spomenimo samo ovlaš.

No, najjasnije se prezir pomiješan sa strahom rukovodilaca SC-a očitovao na ukidanju časopisa koji su činili respektabilan izdavački program. Jasno, časopisi kao prostor najizravnije i najbrže refleksije potencijalno su bili najveća opasnost. Prvo su ukinute svjetlije stranice hrvatske časopisne produkcije, »Gordogan«. »Godine« je mučio SC kao izdavač koji je potpuno ignorirao svoje izdanje i koji nije ni financijski, ni tehnički, a kamoli redakcijskim prostorom podržao. Rješenje je nađeno u bezglavom bijegu iz kandži lažnog izdavača.

U Protuđ(man)erovoj eri, (da ne bi poslije bilo nisam ja, nego onaj Milas), novo uredništvo »Godina« pristalo je na kompromise pa je objavilo apsolutno besmislen broj u kojemu su intervjuirani novi, Protuđerovi kulturtregeri. Zanimlljivost je u tomu što kulturtregeri nisu bili zadovoljni svojom slikom, naručenim i autoriziranim intervjuima, pa je ogledalo, tj. uredništvo smijenjeno. Taj broj »Godina« je svakako antologijski jer je u njemu jasno (samo)pokazana potpuna nekompetencija Protuđerove ekipe. Nadalje, »Libri«, časopisu koji je konačno pokazao nekakvu živost, za inkvizitora je dodijeljena pojava otužna i u neznanju opasna, ridikulozni Božo Skoko, inače profesionalni motrištarac. Provedena kadrovska obnova postavila je teologa Zebu na mjesto šefa od kulture. Dotični inače osobnu zamjenicu ja napisanu velikim slovima (JA) čita kao kraticu Jugoslavenske armije, i još se svojom glupošću razmeće po novinama. Na mjesto vodećeg kadrovika postavljen je notorni antisemit, Marko Matić, čovjek zbog čijeg antisemitizma je i svim netrpeljivostima sklono »Hrvatsko slovo« imalo problema. Matić izmišlja radna mjesta za nepodobne kulturnjake (Slobodan Šembera) i pritom iz prve trostruko krši Ustav RH, budući da izmišlja radno mjesto, pozor: »istraživanja vjerske, nacionalne i stranačke pripadnosti djelatnika SC-a i studenata«, o čemu, naravno, postoje dokumenti.

Od različitih ekscesa koji se uglavnom svode na izbacivanje studenata iz SC-a treba spomenuti izbacivanje volontera nestranačke kampanje za mlade prilikom dijeljenja materijala kojima se poziva na izbore. Protuđerovcima očito sporno u tome može biti samo to što netko zove studente da izađu na izbore ili to što se radi o nestranačkoj kampanji. Studentskom listu »Revolt« zabranjeno je prodavanje u prostorima SC-a...

Materijala je za neki novi J'accuse, koji bi branio kulturne stečevine od planiranog stečaja, na pretek.

Jedino što ovu tragediju može pretvoriti u tragikomediju, dati joj kakav-takav happy end i vratiti vjeru u dugu i sporu ruku pravde jest hitno smjenjivanje aktualne rukovodeće sobne garniture kako bi se Sveučilištu vratio barem dio digniteta. Prilika je to i za novu vlast da pokaže misli li doista ozbiljno demontirati sistem i razvlastiti one koji su ga zdušno podržavali ili će samo naložiti toj sobnoj garnituri kulturnih lumpenproletera da provodi nekakvu novu politiku, što će isti rado učiniti, jer nikakvu samostalnu politiku nikada nisu imali i ne mogu je osmisliti, čak da ih to i zanima.

Kruno Lokotar