Nulta točka urbanizma

Nulta točka urbanizma

Kada je policijska upravna zgrada najreprezentativniji arhitektonski objekt izgrađen u nekom razdoblju, to je na simboličkoj razini jasan znak da je društvo bolesno

U proteklih desetak godina dogodila se korjenita promjena arhitektonske klime u sredini koja je tradiciju visoke arhitektonske kvalitete uspjela održati usprkos svim turbulencijama koje su se u tom ludom stoljeću događale. Bili smo svjedocima vulgarne metropolizacije Zagreba u kojemu su ukinuti svi urbanistički planovi, osim generalnoga, kako bi se otvorio prostor za bezvlašće. Planiranje je proglašeno nepoželjnim socijalističkim nasljeđem, kojim se društveno tobože preferira i širi na račun privatnoga. Tako nastalo bezvlašće katkada je rezultiralo pravim pravcatim urbicidima zasnovanim na zamasima sirovoga kapitala, čije je legitimno pravo proliferantska želja za maksimalnom iskoristivošću i profitom. Legitimno je samo uz postojanje striktnih regulatora koji određuju jasna pravila igre, uz uvjet istoga aršina za sve. No stvorene su institucije — amortizeri između naručitelja i struke te struke i vlasti kako bi se onemogućila uspostava zdravoga tržišta arhitekture. Izbrisan je naziv arhitekt iz Zakona o građenju, a otpori pokušajima osnivanja Komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu bili su silni. Pojam arhitektura počeo se odmjenjivati navodno hrvatskom inačicom graditeljstvo. Građevinski je lobi bio jedan od najjačih uporišta bivše vlasti, pa su opet počeli igrati kubici betona, kilometri prometnica i sl., što se u tome slučaju nije kvalificiralo socijalističkim nasljeđem. Sirovost je nadomještala oporost, a namjesto arhitektonske profinjenosti ambijenata javni se prostor razmazivao jednoličnošću, poput paštete. Usto su se paralelno svijetu licemjerno pokazivale slike naših gradova, crkava, palača i trgova, što se valjda smatralo da nastaje samo od sebe.

Podobni i nepodobni

Tumačilo se da je arhitektura na tržištu novca, a ne ugleda kao što je to slučaj sa svim slobodnim profesijama, pa je zavladao neviđeni damping i strukovna prostitucija. Arhitekti su se počeli dijeliti na podobne i nepodobne. Poslovi su se distribuirali i još se distribuiraju, posredovanjem dviju parastrukovnih institucija, Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša koji je nastao politizacijom dijela Urbanističkog zavoda grada i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji se oteo iz državnoga resora Ministarstva kulture kako bi mogao služiti u lokalne dnevnopolitičke svrhe. Osnivanjem tzv. Komisije za ljepotu potaknuta je, a ne suzbijena, tajkunizacija zagrebačke arhitekture. Činovnici su se gradske uprave, uz korupciju, masovno i nesmetano bavili projektiranjem, što je otprilike isto kao da se sudac istodobno bavi i odvjetništvom. Čestim su se izmjenama i dopunama Generalnog urbanističkog plana jeftino tržena negrađevinska zemljišta pretvarala u ona profitabilna, građevinska, a zelene su zone karakteristične za Zagreb debelo nagrizane. Građevinska je inspekcija najčešće okretala glavu i sada se čudom čudi gotovim kućerinama koje su čini se, nikle same od sebe kao gljive poslije kiše. U središnjim su i zaštićenim zonama podizane zgrade bez natječaja. Oni koji su ih gradili ljute se kada im se kaže da su profiteri. Mladi su stručnjaci, potpuno destimulirani za otvaranje vlastitih arhitektonskih ureda, odlazili trbuhom za kruhom, pa ih je neko vrijeme bilo više u Beču nego u Zagrebu. Neki su pobjegli i pred mobilizacijom ili iz krivih procjena epiloga agresije. Oni se pak ljute kad im se kaže da su dezerteri. U svom se otvorenom i britkom nastupnom intervjuu za »Zarez« pomoćnik ministra novoga Ministarstva zaštite okoliša i prostornoga uređenja, povjesničar umjetnosti i urbanist Zlatko Uzelac osvrnuo na stanje urbanizma u našemu gradu koje kulminira natječajem za uređenje tzv. Trga domovinske zahvalnosti sa spomen obilježjem čiji je raspisivač Gradsko poglavarstvo, a provoditelji Udruženje hrvatskih arhitekata i Društvo arhitekata Zagreba, dok su programske podloge izrađene u Gradskome zavodu za planiranje razvoja i zaštitu okoliša. Uzelac iznosi na vidjelo duboke uzroke koji su doveli do raspisivanja takva natječaja: »Posljednjih desetak godina urbanizam se srozao na razinu lokacijskog urbanizma, čemu se pokušava čak dati ideološko opravdanje... Nema ideje o gradu, ni sročenih pravila, a kamoli urbanizma koji razumije grad i prepoznaje čvorove dugotrajne nebrige i gluposti, pokušavajući ih razmrsiti... Tri dana prije izbora, 30. prosinca (datum raspisa natječaja — op. aut.), kada je sve već bilo jasno, dolazimo do završne točke takve vrste urbanizma, a možda i do konačnog sunovrata u načinu na koji je pripremljen taj natječaj za idejno rješenje trga za masovne skupove sa spomenikom.« Naime, oni koji su Zagreb, a poglavito njegove javne prostore, posljednjeg desetljeća sustavno razarali, u programskoj podlozi natječaja lamentiraju o »prepoznatljivosti urbanističke baštine, bitci za javni prostor, suzbijanju straha od praznine« i sl. Zanimljivo je kako se tako nečega nisu sjetili kada su, primjerice, od Iblerova trga stvarali Iblerov klanac? Zašto se sada na brzinu traže vizije u gradu bez jasne urbanističke ideje? Zašto je raspisan javni natječaj, a nije bila primijenjena provjerena režimska metoda dirigiranoga dilentantizma ŕ la Dakić-Kranjc-Lončarić? Zašto se izmučeni prostor odjednom u raspisu ne naziva svojim aktualnim imenom — Trg Stjepana Radića (prethodno revolucionara, itd.)? Nedvojbeno zato jer je riječ o ultimativnoj manipulaciji osjećajima, još jednoj politikantskoj manifestaciji strukovnoga lanca sreće, koji je do datuma raspisa natječaja besprijekorno funkcionirao. U tome je smislu sastav žirija za to paradoksalno urbanističko pamfletiranje indikativan. Poredali su se tu, uz dojučerašnju gradonačelnicu i njezina strukovnoga dodvornika Dakića, državotvorni umjetnici, povjesničari i arhitekti koji su znali kome i zašto daju svoj strukovni glas sudjelovanjem u natječaju za novi Oltar domovine. Uostalom, arhitektonski je dio žirija državotvornost prethodno potvrdio i sudjelovanjem na zatvorenom nadmetanju podobnih za pretvaranje spomenika nulte kategorije Medvedgrada u ono što Uzelac slikovito naziva Tuđmanovom Avalom. Nepotistički bi igrokazi, koji su gotovo preko noći izgubili dvorsko pokroviteljstvo, bili komični ili pak dosadni kada im prisilnim sponzorima ne bi bili građani Zagreba.

Grad na naš račun

Već predugo u našem gradu uvijek iste osobe zastupaju gradnju lijepoga, a potom srčano zastupaju uklanjanje tog istog nagrđujućeg (kao u slučaju paviljona Oleander hotela Esplanade), a sve na nečiji tuđi — naš račun. Sjetimo se samo Cvjetnoga trga i slučaja uređenja cijele središnje gradske zone. Stoga javnost treba podsjetiti na kronologiju zbivanja, sustavno izigravanje sudova struke i javnosti te odgovornost za takvo stanje, jer nam se akteri, uz svesrdnu pomoć strukovnih dodvorica, oslanjajući se na teoriju zaborava, pokušavaju prikazati samo statistima u otrcanu igrokazu pod naslovom Žrtve režima, nudeći nam uz to još neke nove ideje. Zagreb 2000+? Ne, hvala.

Krešimir Rogina