Nesentimentalni patriotizam

Nesentimentalni patriotizam

U Lukovdolu, gorskokotarskom mjestašcu okruženu čudesno lijepom prirodom, i ove je godine na prvi dan proljeća održana središnja svečanost manifestacije Goranovo proljeće. Nekada je taj pjesnički skup dovodio u Lukovdol desetke autobusa, što pjesnika, što đaka, znatiželjnika svake vrste od Vardara pa do Triglava. Pekla se kotlovina, prodavala su se licitarska srca i slične drangulije. Iz zvučnika je dopirao Arsenov glas: Nitko da ne dođe do prijatelj drag..., a goranskim su planinama odzvanjali glasovi pjesničkih bardova i glumaca. I sam sam kao srednjoškolac i istaknuti član literarne grupe u nekoliko navrata organizirano pohodio Goranovo proljeće, viđajući tada slavljene pjesnike, tretirane poput estradnih zvijezda. Danas je stvar nešto drukčija. Stotinjak nazočnika dodjeli Goranova vijenca opušteno je došetalo do monumenta koji simbolizira Goranov grob, proćakulalo tamo na ugodnu planinskom suncu petnaestak minuta, zatim obišlo Goranovu rodnu kuću u kojoj je otvorena prigodna izložba Josipa Ferenčaka Goranov kraj, pa onda u lukovdolskom vatrogasnom domu svjedočilo kulturno-zabavnom programu satkanu od ushita učeničkih recitacija, zvonkosti glasa Lidije Bajuk, nesentimentalnoga patriotizma Maruninih pjesama i glamura otkrivenih koljena Aleksandre Mindoljević.

U Hrvatskoj, kako znamo, ima vrlo malo (ili ih upće nema) pjesničkih manifestacija kojima se obilježava nečiji život i djelo. Goran Kovačić je, drži Branimir Donat, imao tu sreću da mu je sudbina bila dovoljno tragična i da je odgovaralo prošlom režimu da mu iskazuje počast »...koju on zavređuje, iako se danas osjeća slabiji interes... To je nekada bila velika manifestacija s mnogo škola itd., sada je spala knjiga na dva autobusa, ali i to nešto znači«, nastavlja Donat, veleći da ionako sve što se umjetno napuše — i pukne, te kako Goranovu proljeću ne bi škodilo da bude nešto veće, ali mu ova inačica manifestacije bez obilježja seoskog derneka ima ljudskiji razmjer.

Mlade snage

U ime žirija koji je vrednovao pristigle pjesme učenika osnovnih i srednjih škola Branimir Bošnjak, uz obrazlagajuću besjedu, proglasio je najbolje. Prema mišljenju žirija to su, dakle, u kategoriji učenika osnovnih škola Mario Luka Zupčić te Barbara Stamenković, među srednjoškolcima. Oboje, zanimljivo, iz Rijeke.

Nagradu Goran za mlade pjesnike prosudbena komisija, koja je radila u sastavu Rade Jarak, Miroslav Mićanović i Tvrtko Vuković, dodijelila je Bojanu Radašinoviću (r. 1975. u Zagrebu). Njegova lirika, rečeno je u obrazloženju, nastavlja tradiciju nagrade Goran, koja u prostor hrvatske književnosti uvodi već gotovo formirane autore, čiji se budući spisateljski rad uvijek iščekivao s osobitim nestrpljenjem. Da je tomu tako zorno je potkrijepljeno scenskim susretom Radašinovića s pjesnikom Brankom Čegecom, negdanjim dobitnikom nagrade Goran za mlade, a danas pomoćnikom ministra kulture i predsjednikom Odbora Goranova proljeća te s Lidijom Bajuk koja je istu nagradu dobila 1991. godine. »Sentimentalno sam vezan uz Goranovo proljeće, meni je jako važno. Na kraju krajeva, cijela priča sa mnom u literaturi počela je upravo u Lukovdolu i zahvaljujući tome objavio sam prvu knjigu i ostao, na sreću ili na žalost, u književnosti, barem dok sam to intenzivno radio. S druge strane mislim da je Goranovo proljeće doista ono mjesto na koje su ljudi uvijek voljeli doći. Stoga sam i pristao biti u novom Odboru, koji će pokušati spasiti ovu manifestaciju od utrnuća...«, izjavio je za »Vijenac« nešto kasnije Branko Čegec.

Kulminacija svečanosti, dodjela Goranova vijenca Borisu Maruni za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti, dočekana je aklamativnim odobravanjem ispunjena vatrogasnog doma. Nakon što je Krešimir Bagić ispred prosudbene komisije, koju su još sačinjavali Branko Čegec i Zvonimir Mrkonjić, pročitao obrazloženje, interpretacija izabranih Maruninih pjesama više nego uspjelo oprimjerila je navode iz rečenog obrazloženja, u kojem između ostalog stoji: »Pjesma je za Marunu način osmišljavanja individualne egzistencije, a ne patetično područje u kojem se dohvaća tzv. vječnost. Stvarnost je prostor kojim se bavi, s kojim komunicira, koji je materijal njegova pisanja. Stoga su njegove pjesme vrlo polemične i politične, ali uvijek životne. U njima se nerijetko susreću domoljubne emocije, spolne bolesti, terorističke ambicije, američki hamburgeri, utjecajne filozofske ideje itd. Lakoća kojom njegov lirski junak prikuplja i povezuje različite evidencije (zalazeći pritom i u tabuizirana područja) proistječe iz njegova nomadizma i uzrokuje resemantizaciju svih tekstualnih fragmenata.«

U autobusu koji je pjesničku karavanu dovezao u Lukovdol bili su brojni viđeni hrvatski književnici, mnogi od njih i Marunini osobni prijatelji. Jedan od njih, Nikica Petrak — i sam prije nekoliko godina dobitnik Goranova vijenca, komentirao je za ovu prigodu ovogodišnjeg laureata: »Morate otići u inozemstvo kao žestoki hrvatski nacionalist, zamalo ustaša s pištoljem u džepu, koji strahuje iza svakog ugla hoće li ga tko napucati, a vratiti se natrag kao demokrat, potpuno oslobođen čovjek i povrh toga odličan hrvatski pjesnik. To je dostignuće.« Pri promišljanju same manifestacije i pjesnika čije ime ona nosi postoji načelno suglasje kako je ovakav oblik pjesnikovanja potreban Hrvatskoj i da je Goran zaslužuje. No, oblici, dimenzije i karakter opstajanja Goranova proljeća čini se još nisu trajnije dogovoreni. Tako Petrak drži kako pjesnik prerezana glasa ostaje simbolom hrvatskoga pjesništva i simbolom naše sudbine uopće. Imajući na umu da je teško mijenjati ulogu poezije u društvu, misli kako je upravo ta domaća, spontana, »pa ako hoćete i seoska« atmosfera ono najvrednije što pjesnicima i publici omogućuje da se najugodnije osjećaju. Zvonimir Mrkonjić pak izražava bojazan da bi se Gorana Kovačića moglo početi doživljavati kao klasika, kao nešto zatvoreno i neupitno, te predlaže iščitavanje njegova djela iznova, a uz pomoć konteksta svjetskoga pjesništva. Za njega, kao prošlogodišnjeg laureata, Goranovo je proljeće lijepa uspomena, pa premda tvrdi da je pjesnička riječ događaj sam po sebi, ipak misli da samoj manifestaciji treba dati širi odjek. Po drugi put u Lukovdol je došla i Andrijana Škunca, otkrivajući u ljepotama goranskoga krajolika podlogu Kovačićevih »veličanstvenih stihova«, kaže ona. »Ta okolna brda, ptičice i prostor okružen stoljetnim šumama, izaziva u vama potrebu da se saberete, sažmete na taj komadić papira i da ubilježite svoju opstojnost.« Osobito smatra važnim što unatrag nekoliko godina ta manifestacija podupire pjesništvo »koje nije uvijek u sredini, nego je uvijek bilo malo sa strane«, što je za nju potvrda da se generalna optika mijenja i da se neće nagrađivati samo ono što je već usvojeno, nego da će se pridati važnost i poetskim istraživanjima. Voditeljica pjesničke radionice Goranova proljeća Tea Benčić smatra tu manifestaciju jednom od najvažnijih pjesničkih tradicija u nas i nada se kako će se ona očuvati upravo u okruženju Goranova podneblja. »Ja ne volim Jamu«, nastavlja Tea Benčić »...jer je to možda malo zastarjelo, ali s druge strane Goran je imao prekrasnih pjesama i proza. Štovatelj sam njegova djela u onom odnosu kada tradicija postaje revolucionarna. Pjesnička riječ Goranova usustavljuje suvremenu pjesničku riječ.«

Jedanput, po pet minuta

Ipak, čini se kako sadašnjost i budućnost Goranova proljeća najjasnije sagledava razmišljanje Branka Čegeca: »Manifestaciji Goranovo proljeće pokušavamo povratiti dio stare slave, vratiti je kao središnji pjesnički događaj u Hrvatskoj. Mi ovoga časa nemamo ni jedan događaj sličan ovome, koji bi prije svega okupljao znatan broj pjesnika s jedne strane i koji bi omogućio komunikaciju pjesnika s publikom. Pokušavamo učiniti upravo to. Dakle, osim što se dodjeljuju nagrade, što je središnji događaj Goranova proljeća, važno je da smo ove godine napravili neke pomake, ponajprije u mogućnosti uspostave komunikacije između publike i pjesnika. Cijelu smo priču započeli svojevrsnim pjesničkim Hyde Parkom, Svatko može pet minuta, nitko ne može dva puta. Riječ je o dijelu Goranova proljeća koji je otvoren svim ljudima koji pišu poeziju bez obzira na generacije i njihov književni status. Drugi dio priče je to da Goranovo proljeće ove godine ponovno gostuje. Gostujemo u dva grada koji su bili najzainteresiraniji za našu ponudu, a to su Labin i Pazin. Tamo će tridesetak pjesnika imati zajedničko čitanje s lokalnim pjesnicima koji će nas dočekati. To je jedan od mogućih oblika komunikacije, koji do sada nije postojao. Mislim da ne treba zanemariti ni činjenicu da je Goranovo proljeće i mogućnost da se pisci, odnosno pjesnici, druže međusobno, jer mi smo danas u situaciji da se oni čak ni međusobno ne poznaju, a kamoli da ih poznaje netko drugi. Goranovo proljeće u tom smislu treba odigrati svoju ulogu.«

Davor Šišmanović

Poezija loše kotira na burzi

Boris Maruna rodio se 1940. g. u Podpragu. Od devete godine živio je u Zaprešiću. Godine 1960. bježi u Italiju. Živio je potom u Argentini, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim državama, Španjolskoj i Italiji. Diplomirao je na Isusovačkom sveučilištu Loyola u Los Angelesu, a na Sveučilištu u Barceloni završio je španjolske studije. Godine 1990. vraća se u Hrvatsku, bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, potom od 1995. do 1997. glavni urednik »Vijenca«, a zatim preuzima uređivanje »Hrvatske revije«. Djela: I poslije nas ostaje ljubav (Buenos Aires, 1964), Govorim na sav glas (München-Barcelona, 1972), Ograničenja (München-Barcelona, 1986), Upute za pakleni stroj (Zagreb, 1998).

Što ova nagrada znači za vas i kako procjenjujete njezinu težinu?

— Sve nagrade su, zapravo, relativna stvar. To najbolje možemo ocijeniti uzmemo li u obzir internacionalne nagrade, kao što je Nobelova nagrada. I onda kada nastoje biti objektivne, kao što je to u slučaju akademika iz Osla, još postoji mogućnost da se napravi velika greška. Drago mi je da sam dobio nagradu od žirija. Čovjek uvijek dobiva nagradu od nekoga. Vjerujem da su i Mrkonjić i gospodin Bagić i Čegec dečki koji su to učinili iz uvjerenja. To ne znači da nisu u krivu.

Što mislite o Goranovu proljeću kao nacionalnoj pjesničkoj manifestaciji?

— U vrijeme kada poezija ne kotira dobro na burzi, a mi smo u Hrvatskoj učinili sve u posljednjih deset godina da još više izgubi na težini, mislim da je održavanje tradicije Goranova proljeća važno za hrvatsku riječ. U konačnici ipak je riječ o hrvatskome jeziku i njegovu održanju. Navodno bi buduće generacije trebale učiti hrvatski od današnjih pjesnika, ako uopće budu učile hrvatski od nekoga. U tom okviru mislim da je manifestacija esencijalna i da je treba sačuvati, već stoga što neka druga ne postoji. Osim toga Goran je ime oko kojega se mogu okupiti svi Hrvati. Ja sam, doduše, ne sramim se toga, iz ustaške obitelji, ali Goran je nešto što može ujediniti i partizanskog i ustaškog sina bez ikakvih artificijelnih pomirenja.

Kako ocjenjujete današnju recepciju Goranova djela u hrvatskoj književnosti i javnosti općenito?

— Mislim da će proći neko vrijeme prije nego što bude uistinu objektivno ocijenjen. Tu mislim ponajprije na Jamu. Druga Goranova poezija nema nikakva razloga da ne zauzima dostojno mjesto u hrvatskoj poeziji. Recimo, njegov Grob izvrsna je pjesma, koja bi stajala i u španjolskoj i u francuskoj, u talijanskoj, čak i u engleskoj poeziji, gdje nije bilo toliko smrti. Jama je nešto što je kontroverzno i preblizu nama. Na Jamu bi trebalo gledati isključivo kao na artistički uspjelu poemu, a ne kao praktičnu manifestaciju bilo čega. Jer ukoliko znamo nešto o tome razdoblju hrvatske povijesti, znamo da čovjek zapravo simbolizira našu tragediju Drugoga svjetskoga rata, odnosno, ako hoćete, cijeloga dvadesetoga stoljeća. Njegov prijatelj Nazor piše s uvjerenjem hrvatskoga bodula, dakle nevina čovjeka u svakom pogledu kad je u pitanju nekakvo klanje, pjesmu Majci pravoslavnoj, a četnici istodobno ubijaju njegova mladog prijatelja Ivana Gorana Kovačića. A klanje na hladno strašna je stvar.