Majstori riječi

Majstori riječi

Bernard Marie Kolt#s, U samoći pamučnih polja, redatelj Mislav Brečić, DK Gavella, premijera 18. ožujka 2000.

Pojava francuskoga dramatičara Bernarda Marije Kolt#sa na početku osamdesetih unijela je veliki nemir u dramsku književnost i na svjetske pozornice. Za preoblikovanje dotadašnjih dramskih normi Kolt#s bira drukčiji put od svojih prethodnika šezdesetih, koji na otuđenost komunikacije i neadekvatnost riječi za njezino ostvarenje ukazuju redukcijom teksta. Kolt#s negira negaciju riječi i njezinom hiperprodukcijom ukazuje na isti problem. Njegova je poetika logocentrizam, naplavine rečeničnih tokova, scenski roman.

Postavljajući Kolt#sove komade, redatelji gotovo uvijek dvoje što učiniti s tolikom količinom teksta. Rijetka su uprizorenja njegovih tekstova (ponajprije ona u režiji Kolt#su bliska redatelja i glumca Patricea Chéreaua) koja su uspjela pobiti piščevu poznatu izjavu da teksta nema previše, nego da ga glumci presporo izgovaraju. Djelo U samoći pamučnih polja zbog scenski teško čitljiva diskursa, gotovo ukinute dinamike dijaloga, mikroskopskih eksplicitnih ili implicitnih uputa redatelju i glumcima doimlje se gotovo nepostavljivo. Njegova kompleksna značenjska struktura otežava kraćenje teksta i pronalaženje čvrste osi oko koje bi se gradila predstava. Redatelj Mislav Brečić, mudro u djelu prepoznavši spojeve mnogih antagonizama, po istom principu komad postavlja i na scenu. Susret dvojice muškaraca, Dealera i Kupca, Brečić smješta u prostor Gavelline Mamut scene, hermetički zatvorene kao i sam tekst. Radno svjetlo osvjetljava jednakim intenzitetom i dvojicu izvođača i gledatelje, tako da svi zajedno postaju objekti propitivanja uvjeta i okolnosti jedne razmjene. Ona podrazumijeva neki ulog, ponudu koja se prihvaća ili odbija, a takvom organizacijom mjesta scenske igre gledatelj, naviknut na udobnost i sigurnost svog zamračenog sjedala i nijemu pasivnu apsorpciju glumčeve uložene energije, biva prisiljen da zbog gledanja i sam bude izložen gledanju, ali i da sagleda sam sebe. Obveza uzajamnog sudjelovanja glumca i gledatelja u ovom kazališnom činu kulminira dugačkom pauzom integriranom u izvedbu za vrijeme koje glumci sjedaju dijagonalno uz prvi red gledališta i uz pijuckanje obične vode zajedno s gledateljima, koji imaju dovoljno svjetla i vremena da obrišu nos, ubace mint bombončić i ponude ga susjedu ili izmijene nekoliko glasnih poljubaca, čekaju što će biti dalje.

Pitanje ponude i potražnje, ostvareno u arhetipu Dealera (dakle prodavača) i Kupca u Pamučnim poljima služi kao metafora mnogim sukobima suprotnosti koje nalazimo u nama i oko nas. Što razlikuje čovjeka i životinju, muškarca i ženu, kakav je odnos čovjeka prema svom alter ego, što povezuje dominantnog i dominiranog, trebali li djelovati ili pustiti da se stvari dogode same od sebe samo su neke od mogućih okosnica za iščitavanje teksta, no zbog poznavanja činjenica iz autorova života najjasnije izranja pomisao o sukobu realiziranog i latentnog homoseksualca. Dok prvi prihvaća svoju narav, spremno vreba i nudi Kupcu svoju jaknu, koja ujedno znači i ponuđenu postelju, da se ogrne, drugi, odbijajući svoje homoseksualne instinkte, postaje sve nesigurniji u svoju odluku. Gotovo jednoipolsatno nadmetanje te dvojice odvija se u scenskom ringu u sredini kojega leži posuđena jakna oko koje se Kupac i Dealer kružno kreću. Ona sprečava protivnike da se odveć približe i ostvare fizički kontakt, ali istodobno djeluje kao centripetalna sila koja im ne da da se razdvoje i mirno krenu svaki svojim putem. Za igranje tako osjetljivih likova u vrlo zahtjevnoj samoći pamučnih polja potrebne su jake glumačke osobnosti. Izbor Mislava Brečića da ulogu Dealera povjeri fantastičnom Peri Kvrgiću, koji je i ovaj put pokazao svu svoju raskoš, a Kupca jednako dobrom sparing partneru Svenu Medvešeku u potpunosti je opravdao redateljeve namjere. I u Medvešeka i u Kvrgića muški princip sjajno je izražen i u pojavi i u izvedbi, no dok je Kvrgićev Dealer staložen, iskusan muškarac koji se izvanredno kontrolira, Medvešekov Kupac utjelovljenje je nesigurnosti, nagloga mladića koji igra lovice sa samim sobom. Teška zadaća obračunavanja dvojice muškaraca kojima je pisac umjesto šaka i boksera namijenio tipično žensko oružje, riječ, obojica su odlično riješili.

Rezultat redateljski promišljene suigre izvođača i gledatelja, sugestivnih i emotivno vrlo angažiranih glumačkih ostvarenja odlična je predstava koncentrirane gustoće čiji se pozitivni i negativni naboji stapaju u jedinstvenu cjelinu.

Grozdana Lajić