Lektori (ni)su izvršna vlast

Lektori (ni)su izvršna vlast

U petak 24. ožujka u prostorijama Matice hrvatske održana je rasprava Lektori i jezična kultura, na kojoj su sudjelovali vodeći hrvatski jezikoslovci, uglavnom oni radom vezani uz Zagreb. Raspravu su pozdravili predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić i glavni urednik časopisa Vijenac Mladen Kuzmanović, koji je osobito zahvalio Jeleni Hekman, urednici višestraničnoga Vijenčeva priloga Križ na jeziku, koja je uspjela ono što bi rijetko komu pošlo za rukom: u iznimno kratkome roku sabrala je tekstove uglednih filologa na temu lektora i lektoriranja

Raspravu je vodio Marko Samardžija, šef Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nije slučajno da se ovakva rasprava organizira u ožujku, mjesecu u kojem se obilježavaju i Dani hrvatskoga jezika. Prije dvije godine na istom se mjestu raspravljalo na temu Norme i normiranje, a posljedak te rasprave istoimena je knjiga objavljena prije godinu dana (Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Matica hrvatska, 1999). I najnovija rasprava tonski je zabilježena te će poslužiti kao uporište novoj knjizi.

Spaljivanje pravopisa

Otvarajući raspravu Marko Samardžija je pripomenuo da jezičnu kulturu možemo promatrati kao ukupnost svjesnih nastojanja kojima je cilj poštivanje norma standardnoga jezika u javnoj komunikaciji, pisanoj i govorenoj, službenoj i neslužbenoj te da jezična kultura pretpostavlja: 1.) normativne priručnike; 2.) školovane govornike sa sviješću da standardni jezik treba učiti i njegovati; 3.) jasnu i sustavnu jezičnu politiku.

Raspravu je kratkim uvodnim izlaganjima otvorilo četvero jezikoslovaca. Dalibor Brozović započeo je primjerima iz svakodnevnoga života; spomenuo je akademika koji, govoreći na skupu održanom negdje izvan Zagreba, nazočne pozdravlja »ispred Akademije«, a zatim i uglednoga povjesničara umjetnosti koji u jednoj televizijskoj emisiji izgovara Aůstrija, EůgZnija, itd. Dok je za prvi primjer D. Brozović jasno odredio pogrešku (umjesto »ispred Akademije« valjalo bi reći »uime Akademije«), o naglascima nije podrobnije govorio. Stoga nam preostaje tek da pretpostavimo kako bi navedene riječi trebalo naglasiti da bi ubuduće izbjegle biljeg negativnih primjera u govornoj kulturi. Za riječ Austrija možemo sa sigurnošću ustvrditi da njen standardni lik ima naglasak na prvome otvorniku, dok EůgZnija izaziva dvojbe. Naime, zar ona ovako naglašena ne odgovara naglasnomu tipu koji bi kao standardni potvrdili mnogi suvremeni jezikoslovci, pa i Dalibor Brozović (dok je, primjerice, na velikome dijelu hrvatskoga jezičnoga područja razgovorno uobičajena EugRnija ostala s onu stranu norme)? Istodobno, od Brozovića čujemo naglašavanje nŕ brzinu.

Brozović je zatim zapitao ima li koja zemlja u svijetu (osim naše) u kojoj je jedan pravopis »nasilno odbijen« (Cipra-Guberina-Krstić), drugi »prekinut i odbačen silom« i to tako da je »što spaljen, što bačen u stari papir«. Ne znam je li prisjećanje na teške okolnosti u kojima se hrvatski jezik razvijao u ovome stoljeću trebalo poslužiti kao opravdanje za opće pomanjkanje jezične kulture, o kojem su (valjda je to bila govornikova nakana) posvjedočili uvodni primjeri iz tužne (jezične) svakodnevice. D. Brozović (namjerice ili slučajno, to ne znamo) nije preciznije imenovao opisane pojave, niti ih je kvalificirao, pa je ostavljeno da svatko pojedince procijeni treba li za jezične »nespretnosti« (i) tako učenih ljudi kao što su povjesničar umjetnosti i akademik, kriviti nesretna povijesna zbivanja, osobnu površnost... ili nešto treće?

Okupljenima se zatim obratio Stjepan Babić uvodno napomenuvši da je pozvan govoriti o najavljenoj temi jer je dosad o lektorima napisao oko 100 kartica teksta, a prema njegovoj evidenciji šesnaest je osoba na njegove članke i odgovorilo. Smatra da je postigao da se pisci XIX. st. objavljuju izvornim jezikom, što se trenutno čini u Stoljećima hrvatske književnosti. Citirao je Augusta Kovačeca koji u Vijencu kaže: »Posve je izvan zdrave pameti lektorirati tekstove pisaca i uglednih novinara.« Babić nadodaje: U likovnim se umjetnostima ne može dogoditi da uz djelo piše: »Kip isklesao Ivan Meštrović, a dotjerao Stipe Klesalo.« Stoga ni pisce ne bi trebalo ispravljati. Kao što je samo po sebi razumljivo da je slikar onaj tko zna slikati, i da nitko ne će jednom Rembrandtu »malo dotjerati« boje, tako ni piščev jezik ne bi trebalo »dotjerivati«. Podrazumijeva se da je pisac osoba koja zna pisati.

Josip Silić suglasan je s mišljenjem da u književnim tekstovima lektor nema pravo intervenirati; nema pravo ni zareza promijeniti. Međutim, smatra da problem u Hrvatskoj nije pravopis koji je stalno u prvome planu, već kultura govorenja, i to ponajprije pitanje akcentologije. »Imamo jedno rjXšZnje, drugo rjXšZnje, različita rjXšZnja«, kaže Silić.

Nataša Bašić pošla je od vlastita primjera. Ukazala je na činjenicu da je ona, kao i dobar broj nazočnih jezikoslovaca, prve godine radnoga vijeka provela kao lektor. »Najsretniji dan u mome životu bio je kad sam dobila drugi posao«, dodala je. Da lektori nerijetko ispravljaju i ono u čemu autor nije pogriješio, pokazala je na primjeru svoga članka objavljenoga u posljednjem broju Vijenca, u kojem je lektor (a možda i redaktor, ili netko drugi) ispravio jednu riječ tako da je čitava rečenica izgubila prvobitno značenje.

Nakon ova četiri kratka (petominutna) priopćenja uslijedio je dio najavljen kao »rasprava«. Međutim, do dijaloga je rijetko dolazilo. Prevladali su — više ili manje zanimljivi — monolozi.

Cijena lektoriranja

Ivo Škarić smatra da se ne može postaviti lektor — da : lektor — ne, nego što lektorirati i kada. Možemo se složiti, kaže Škarić, da lijepu književnost preminulih autora ne treba lektorirati. Zatim, ne trebamo se čuditi što je akademik rekao »ispred Akademije«. Imamo, naime, mnoštvo pravopisa, koji su svojevrsni jezični savjetnici, i korisnici ih ni uz najbolju volju ne stignu sve proučiti. Stoga i traže savjet stručnjaka. Dakle, lektori (kao jezični stručnjaci) su potrebni, ali na autoru je da odluči hoće li njihov savjet prihvatiti ili ne. Lektori — da, ali ne kao konačan pravorijek. Tekst je uvijek potrebno vratiti autoru i tražiti njegovu suglasnost. Ivo Škarić naveo je primjer Vladimira Nazora čiji je »materinski idiom bio daleko od Karadžićeva koncepta« te je Nazor tražio savjet stručnjaka, među ostalima i Stjepana Ivšića.

Stjepan Babić je pridodao da je Nazor izvrstan primjer kako se standardni jezik može naučiti, ali i dokaz da istinski pisci uvijek svladaju jezik. »Nema velikoga pisca koji nema dobroga jezika.«

Vladimir Lohnar, doktor medicine, dugogodišnji lektor medicinskih publikacija, uključio se u raspravu primjerom iz vlastite struke: Ugledan doktor medicinskih znanosti, sveučilišni profesor, koji među svojim kolegama slovi i kao dobar poznavatelj engleskoga jezika, poslao je znanstveni rad engleskom časopisu Lancet. Prije toga rad je jezično provjerila i doktorova supruga, profesorica engleskoga jezika. Nakon nekoga vremena, rad se vratio na doktorovu adresu, ali lektoriran, a uz njega je bio priložen i — račun. Ako Englezi koriste usluge lektora, zaključuje Lohnar, svakako ih trebamo i mi.

Ivo Pranjković je, također na konkretnim primjerima, pokazao da postoji potreba za lektorima, i to (tako je bar autorica ovih redaka shvatila) u njihovu prvotnome značenju — za lektorima-»čitačima«, i to pozornim čitačima, koji će uočiti nedosljenosti, pogreške, manjkavosti, koji će biti 'dobri duh' svake knjige. »Ne znam kako je došlo do gluposti da se na vlastitoj knjizi nađem potpisan kao lektor, ali ne bih imao ništa protiv da je tamo umjesto mene naveden profesor Babić. S druge strane, i njegovu Pravopisu dobro bi došao jedan dobar lektor.« Pranjković se zatim osvrnuo na sadašnju normativnu situaciju koju opisuje kao »pravopisni pluralizam i jezičnu isključivost«. Usto, nadopunio je Dalibora Brozovića u nizanju zabranjenih pravopisa dodavši tom nizu pravopisni priručnik autorâ Vladimira Anića i Josipa Silića.

Vladimir Anić najprije se osvrnuo na tijek rasprave ustvrdivši da se temi ne pristupa problemski već se prepričavaju različite anegdote. Na jednu je i sam reagirao objasnivši da akademikovu »pogrešku« ne treba tako strogo suditi jer je miješanje vremena i prostora (pa tako i vremenskih i mjesnih prijedloga) filozofski, a ne uskolingvistički problem. Anić smatra da stare pisce valja jezično redigirati. Navodi primjer Ante Kovačića, čijim se jezikom podrobnije bavio (Jezik Ante Kovačića, 1971, op. a.). Kovačić — kaže Anić — ne razlikuje č i ć, te »dvadeset godina prije Maretića luta sa starim i novim padežima«. Na priređivaču je da to uredi, jer »djeci se to inače ne da čitati«. Knjige priređene za školu valja razlikovati od kritičkih izdanja, izričit je Anić. Svoje prvo javljanje zaključio je kako je i započeo — umjerenom (auto)kritikom. »Rado bih na sljedećem skupu, osim nas kroatista koji uglavnom pričamo sami sebi, vidio ljude drugih struka, koji su mnogo dalje došli... Npr. prof. Tekavčića, Kalogjeru...«

Slaven Batnožić na trenutak je pokazao da se čitav jedan svijet odvija mimo male zajednice zabavljene lektorskim temama. Od ostalih govornika Batnožić se razlikovao po tome što nije govorio kako bi trebalo biti, već što je učinjeno. Pa ipak, još jednom riječ je tek o — pravopisu. Računalnom, doduše. Rođene su, kompjutorskim nazivljem rečeno, čak tri generacije. Prva je na raspolaganju već duže vrijeme, a pohvalno je što ju je otkupio i Microsoft. Njen program može prepoznati razinu riječi. Drugi naraštaj računalnog pravopisa prepoznaje sklopove riječi, a treći, koji je također izrađen ali zasad nedostupan jer je još uvijek prespor da bi zadovoljio očekivanja suvremenoga korisnika, prepoznaje čitave rečenice i odlomke.

Nakon kratkoga izleta u svijet računala, uslijedilo je nekoliko replika. Najprije je Ivo Škarić postavio retoričko pitanje: Što treba poručiti našim mladima? (Naime, o odgovoru na to pitanje ovisi kako ćemo tekstove »priređivati«.) »Nije li dobra poruka da č/ćnije oduvijek stabilno, da suvremeni padežni oblici nisu tako stari... Valja uputiti poruku da je jezik i u vremenu i u prostranstvima bio različit, a ne uvijek isti.« Dalibor Brozović također je replicirao. Smatra da nije potrebno u istome kontekstu spominjati zabranjene pravopise i pravopisni priručnik dvojice autora, te da je lektoriranje pisaca druge polovice XIX. st. imalo svoju svrhu: sve napisano prije Gaja htjelo se prikazati »suhoparnim«, a sve ono nakon njega »razumljivim«.

Branka Tafra smatra da se ne mogu na jednak način promatrati č i ći »dubletni padežni nastavci koji su obilježili čitavu povijest hrvatskoga književnog jezika«. Očitovala se i o pitanju jezične kulture, ali krivce nije tražila izvan vlastite struke, već je samokritički zapitala: Koliko smo sami odgovorni za trenutno stanje jezične kulture? Jesmo li propustili tekstove koje nismo trebali, jesmo li — kao urednici — pročitali sve što je došlo pred nas, jesmo li reagirali na sve »nepismene knjige« koje su izišle ne iz nekih perifernih već iz naših, jezikoslovnih radionica?

Marija Znika je primjerima iz novina pokazala zašto se »na žalost, ne može složiti s tezom da novinarima ne trebaju lektori«.

Dragica Malić problem vidi u nedovoljno strogim kriterijima studiranja. Na studij kroatistike ljudi dolaze s tezom »da hrvatski ionako znaju«. Stoga bi »trebali biti znatno stroži kriteriji pri propuštanju studenata u život«.

Nedostaje sustavna politika

Marko Samardžija uključio se u raspravu razmišljanjem o jezičnoj politici, koju je pri otvaranju rasprave spomenuo kao jedan od uvjeta jezične kulture. Istaknuo je da se jezična politika može promatrati u dva razdoblja: do 1990. i nakon te godine. U prvome razdoblju jezična politika je postojala iako mnogi za nju nisu znali jer se vodila tajno, a nakon '90, kada su napokon stvorene okolnosti da se vodi sustavno i jasno, napravljeno je mnogo pogrešnih poteza. Primjerice, u prijedlogu Zakona o jeziku predviđaju se i sankcije, što je dodatno traumatiziralo govornike i otežalo situaciju. »Manevarski prostor otvara se onda kad nedostaju institucionalna rješenja, tj. sustavna politika.«

Nakon još nekolicine znanstvenika, osim već spomenutoga V. Lohnara, odvažili su se i drugi lektori. Lektor iz Glasa koncila postavio je nekoliko konkretnih jezičnih pitanja, vezanih uz fleksibilnost norme koja mnoge zbunjuje, pa i smeta. Teško mu je odlučiti treba li upotrebljavati šport ili sport, pogrješka ili pogreška. Pitanje o normi postavila je i bivša lektorica u Ministarstvu obrane: Koji su priručnici normativni?

Tako se začarani krug još jednom zatvorio. Krećući se od jezičnih zakonodavaca (tj. znanstvenika) do »izvršne vlasti« (tj. lektora) kazaljka se opet našla nemilosrdno okrenuta prema prvima, neumoljivo prozivajući »Na vama je red!« Zatekla se točno tamo gdje je bila i prije dvije godine kad se raspravljalo o normama i normiranju.

Čini se da je uistinu prezahtjevno od lektora očekivati da budu savršeniji od knjiga po kojima uče i u koje zaglédaj? u trenutku kad im potrebno rješénje (ili rjXšZnje?) ne pada na pamet.

Završit ću ovaj izvještaj skeptičnim riječima Vladimira Anića, koji se, negdje na samom kraju rasprave, koja je tada već ulazila u treću uru svoje beznadnosti, obratio znatno smanjenom broju sudionika: »Zamislimo da nam se dogodi požar aleksandrijske biblioteke i da nemamo više ni jednu knjigu! Da vidimo što bi bilo... Otprilike isti broj jezičnih pogrešaka, ista pravopisna nesređenost, isto...«

Zar uistinu sve isto? pitaju se svi dobronamjerni entuzijasti, koji su upravo u želji da ne ostane »sve isto« radnom tjednu dodali još i ovu, na trenutke malo obećavajuću, no — i jezikoslovnoj i općoj javnosti — vrlo potrebnu raspravu.

Napomena: Ovaj je prikaz nastao na temelju pisanih zabilježaka. Autorica nije koristila tonski zapis koji postoji i u kojem se mogu provjeriti eventualna sporna mjesta.

Snježana Mostarkić