Konzervativno i bez patetike

Konzervativno i bez patetike

Duboko modro more

Deep Blue Sea, SAD, 1999, režija Renny Harlin, scenarij Duncan Kennedy, Donna i Wayne Powers, fotografija Stephen Windon, uloge Thomas Jane, Saffron Burrows, LL Cool J, Samuel L. Jackson, Jacqueline McKenzie, Michael Rapaport, Stellan Skarsgard

Mađarsko-hrvatska kompanija Intercom-Issa otvorila je svoju prvu kinodvoranu u Zagrebu, Broadway Galeriju (prva nova kinodvorana u metropoli nakon, ako se ne varam, više od četrdeset godina), iznimno atraktivnim i zastrašujućim akcijskim hororom Duboko modro more, garniranim SF elementima. Priča o skupini očajnika koja se bori za opstanak pred naletom čudovišno moćnih i inteligentnih morskih pasa, koje je takvima učinila mlada, lijepa i nerazumno ambiciozna znanstvenica (Burrows), želeći pronaći lijek protiv Alzenheimerove bolesti, sjajno je ambijentirana u izolirani znanstveni istraživalački centar usred oceana. Centar je zapravo golema betonska utvrda s tri podvodne i jednom nadvodnom etažom te kontrolnim tornjem. Način na koji se režiser Harlin (Umri muški 2, Cliffhanger, Otok boje krvi) snalazi u tom prostoru, koji može prizvati krugove Danteova pakla, doista je dojmljiv i baca u sjenu umijeće redateljskoga tretiranja izoliranog prostora nebodera, koje je svojedobno demonstrirao ugledniji John McTiernan u svom najslavnijem filmu Umri muški. Harlin istina raspolaže slabijim scenarističkim predloškom (koji je hrabro, no pitanje je i koliko funkcionalno, inzistirao na neuobičajenim dramaturškim rješenjima u pogledu redoslijeda stradanja likova) pa se mogu uputiti prigovori u vezi s mjestimičnom neuvjerljivosti zbivanja i zažaliti što likovi nisu podrobnije razrađeni. Ali u cjelini njegova je režija toliko funkcionalno napumpana, toliko precizno i silovito pogađa trenutke čiste jeze i s lakoćom uvodi humorne pasaže (mjestimično ih sjajno miješajući sa stravom u istom prizoru) da suvereno marginalizira prigovore koje u takvoj vrsti ultimativno zabavljačkog filma ionako treba shvatiti uvjetno.

Može se reći da je Duboko modro more lijep primjerak filmskoga larpurlartizma, čija sadržajna strana ipak nudi mogućnosti zanimljivih promišljanja. Na primjer, moglo bi se uvjerljivo dokazivati da je riječ o filmu modificirane Hawksove tradicije, gdje je erotski atraktivna i emancipirana žena remetilački čimbenik i gdje se u konačnici slavi muško prijateljstvo. Štoviše, moglo bi se tumačiti da je znanstveničina emancipiranost rezultirala neprimjerenom ambicioznošću u pokušaju da se ovlada prirodom te da je ona samo nastavak nepouzdana, odveć radoznala, a premalo bogobojazna ženskog niza začeta Evom. I zato će biti kažnjena, posljednja preostala psina slasno će je pojesti kad to valjda više nitko ne očekuje, a očekivanu i tijekom cijelog filma pripremanu međusobnu erotsku realizaciju drske znanstvenice i hrabroga krotitelja morskih pasa (Jane) gotovo crnohumorno će zamijeniti idila dvojice jedinih preživjelih, dvojice muškaraca: krotitelja, koji simbolizira pustolovan američki individualistički (muški) duh, i crnog kuhara zvanog Propovjednik (LL Cool J) kojem Svevišnji oprašta grijehe i nagrađuje njegovu duboku vjeru spasom u posljednji trenutak. Ili, drukčije rečeno, kad bi se film promatrao iz te perspektive, ljudima će se poduzetnost i ambicioznost na području koje je zabran Svevišnjeg osvetiti, posebno ako je u pitanju dokazano nepouzdan ženski rod. Preživjeli muškarci pružaju suprotan, pozitivan primjer: oni su prirodi i Stvoritelju prepustili njihovo, a zadovoljili se svojim, odnosno prirodnim mjestom na svijetu koje im je On, izravno ili neizravno, odredio.

Semantički dakle konzervativan (premda značenjski background ovdje ne treba uzimati k srcu jer filmu nije svrha promicati bilo kakvu ideologiju, osim onu entertainmenta, čiste zabave), sintaktički bravurozan, Duboko modro more iznimno je ugodno iznenađenje ovogodišnjega kinorepertoara, ionako krcatog odličnim filmovima.

Dečki nikad ne plaču

Boys Don't Cry, SAD, 1999, režija Kimberly Pierce, scenarij Kimberly Pirece i Andy Bienen, fotografija Jim Denault, uloge Hillary Swank, Chloë Sevingny, Peter Sarsgaard, Brendan Sexton, Jeanetta Arnette, Alicia Goranson

Suvremeni film voli neobične ljubavne priče. Najsvježije su u sjećanju Jordanova Plačljiva igra i von Trierov Lomeći valove, a i Dečki ne plaču takav je film. Njegova neobična i tragična ljubavna priča, za razliku od Jordanove i von Trierove, zaista se i dogodila.

U središtu filma pravi je luridovski lik — privlačna i dobrodušna, krivično kažnjavana (krađa automobila) dvadesetjednogodišnja transseksualka Teena Brandon (Swank), koja se osjeća kao mladić zarobljen u djevojačkom tijelu. Dječačke građe i frizure, tzv. dječačkog lica, Teena svoje prezime pretvara u ime, naziva se Brandon i zahvaljujući svom prijelaznom izgledu i potpunom skidanju muškog ponašanja među nepoznatim ljudima s lakoćom prolazi kao mladić, ponešto doduše feminiziran, ali neupitne temeljne muškosti. Ako netko i posumnja u to, Brandonova sklonost zgodnim curama s lakoćom će ga razuvjeriti. Prvi put Brandon odlazi iz rodnoga Lincolna i završi u zabitu provincijskom mjestu gdje upozna i na prvi se pogled zaljubi u mladu Lanu (Sevigny), na površini tipičnu predstavnicu tzv. bijelog smeća, u dubini duše osjećajnu osobu koja sanja o odlasku u bolji svijet. Ono što slijedi jedna je od najdirljivijih i najtužnijih ljubavnih priča ikad ispričanih.

Teena je bila lijepa i jadna djevojka mučena krizom spolnog identiteta, Brandon je bio lijep i jadan mladić mučen potrebom dokazivanja svoje muškosti. Zaglavivši u primitivnoj sredini, okružen/a dementnim bijelim smećem, pronalazi životnu ljubav, djevojku koja ga/je toliko zavoli da ga/je ultimativno prihvaća bez obzira ima li muški ili ženski spolni organ među nogama. No Lanina majka (Arnette), koju nikad nije smetalo što joj kći održava odnose s mentalno pomaknutim kriminalcem (Sarsgaard), štoviše sama se s njim navlačila po kući, gdje je dotični uvijek bio rado viđen gost, zgrožena je kćerinom ljubavlju za to, kako naziva Teenu/Brandona, ne dopušta joj/mu utočište u svom domu nakon što je brutalno silovan/a te poslije, znajući što se sprema, otkriva silovateljima gdje će naći i ubiti nesretno stvorenje, i ne samo nju/njega.

Bez trunke patetike, poučavanja i moraliziranja film razotkriva svu bijedu skučena ljudskog duha i jednako snažno kao briljantna Chabrolova Ceremonija pokazuje kako dobri i tankoćutni postaju nemoćne žrtve inferiornih nehumanih zlikovaca. Koji nas potom dostojanstveno gledaju s Benettonovih plakata hoteći se sami predstaviti kao žrtve (nedopustive društvene odmazde). U čiju se korist snimaju tobože sugestivni i složeni filmovi poput Odlaska u smrt, koji prodaju slaboumnu patetičnu liberalnu logiku kojom se izjednačuju brutalni nemilosrdni ubojice, za koje sam papa iznuđuje pomilovanja, i njihove nevine žrtve. Koji, za razliku od svojih žrtava i teških neizlječivih bolesnika što umiru u najvećim mukama, imaju pravo na bezbolnu eutanaziju. Brandonov odnosno Teenin ubojica još iščekuje smrtnu kaznu i nadam se da ga ona neće mimoići.

Gornji redovi najbolje svjedoče o kreativnoj razini filma, njegovoj iznimnoj sugestivnosti. Hillary Swank nagrađena je Oscarom (i pregrštom drugih uglednih nagrada) i stostruko ga je zaslužila; podjednako sjajna, nama mnogo poznatija Chloë Sevigny (Klinci, Gummo, Bar za lijenčine) ostala je na nominaciji. Zajedno s redateljicom debitanticom Kimberly Pierce, Hillary i Chloë darovale su divan prikaz jedne ljubavi, pokazale takvu glumačku hrabrost (iznimni erotski prizori koji su filmu u Americi priskrbili pornografski rejting pa se tamo prikazuje cenzurirana verzija) i autentičnost (što je odlika cijele sjajne glumačke postave) nakon koje se mnogi što se bave glumom, osobito na našim prostorima, gdje nema dvoje aktera koji mogu uvjerljivo izmijeniti najobičniji poljubac, mogu upitati jesu li zaslužili nazvati se glumcima. Dečki ne plaču decentna je, no vrlo sugestivna posveta ljubavi i slobodi, iznimnim pojedincima koji slijede svoje srce i prekoračuju, usprkos smrtnoj opasnosti, zadane društvene ograde.

Na početku teksta spomenut je Lou Reed. Nema boljeg načina za svršetak od iskaza ganutljive autobiografske pjesme posvećene Reedovoj transseksualnoj ljubavi — the glory of love might see you through.

Damir Radić