Koliko novca, toliko studija

Koliko novca, toliko studija

Sindikat recenzenata doktorskih radnji

Tribina koju su studenti Hrvatskih studija organizirali početkom ožujka i na nju pozvali svoje profesore i rektora Jerena (ministar znanosti Hrvoje Kraljević se ispričao), gotovo mjesec po njezinu održavanju još je vrlo aktualna. Na nju se i sada pozivaju televizijski i tiskovni novinari, onda izrečene tvrdnje još se citiraju kao relevantne, a neka od danih obećanja ispunjavaju se. Sindikalni dužnosnik Niko Gunjina, koji je na tribini istupio kao otac dviju studentica HS-a, doista je osnovao Udrugu roditelja studenata Hrvatskih studija. Jedna od prvih zadaća Udruge bit će proučavanje doktorskih disertacija profesora Filozofskog fakulteta, kako bi ih se zaustavilo u optužbama o nestručnosti nastavnika HS-a. Inicijativa je vrlo zanimljiva. Kako za proučavanje i procjenjivanje vrijednosti doktorata treba visoka stručnost, Hrvatsku čeka još jedno čudo. U kratkom će roku trebati stvoriti stručnjake za analizu disertacija kao što su Adaptacije i rekuperacije kod električki izazvanih fosfena, Valentnosti glagola u suvremenom hrvatskom književnom jeziku ili Problemu svijeta u Marxovim početnim i ranim radovima i njegovoj aktualnosti. Riječ je o disertacijama tročlane komisije koju je imenovao rektor, a koja je trebala pribaviti dokumentaciju o HS-u. Na temelju nje na sjednici Senata Sveučilišta dekani zagrebačkih fakulteta odredit će što dalje s Hrvatskim studijima. Tihomil Maštrović, predsjednik Stručnog vijeća HS-a, na tribini je rekao kako sumnja u objektivnost, dobronamjernost i nepristranost Povjerenstva, ustvrdivši da ga HS zato i ne priznaje. Znači li to da neće prihvatiti ni nalaze bude li odluka pozitivna, pa je čitav trud nepotreban? Ministar Hrvoje Kraljević najprije je govorio kako se u odluku Sveučilišta, zbog njegove autonomije, ne želi i neće miješati. Radikalnih poteza neće biti, studentima je sudbina osigurana, a on ne želi vladati dekretima. Potom je »otkrio« da su honorari nastavnika na Hrvatskim studijima bili tri puta veći od honorara predavača na Filozofskom ili Agronomskom fakultetu, primjerice. Svodeći ih na jednaku mjeru, ustvrdio je, ako je vjerovati »Jutarnjem listu«, kako će sada sigurno mnogi odustati od nastave, pa će se problem riješiti sam od sebe. Potom je došla nova izjava, ako je vjerovati »Večernjem listu«, da se ministar neće složiti s odlukom Senata Zagrebačkoga sveučilišta, ukoliko, citiran je Kraljević, »dođe do čudna preglasavanja«. Dakle, ne glasa li Senat ispravno, zakona se opet nećemo držati kao pijan plota. Ili sve navedeno treba uzimati cum grano salis, pa i sumnjati u vjerodostojnost napisanog? Jer već je u »Jutarnjem« objavljen lažni paralelni razgovor Ive Goldsteina i studenta HS-a Daniela Mondecara. Potom je slijedio ispravak dr. Goldsteina da se manipuliralo njegovom izjavom. U televizijskoj emisiji Motrišta, bez razgovora sa barem jednim nastavnikom Filozofskoga fakulteta, korišteni su snimci tjednima stare studentske tribine. A to ni jednom nije bilo napisano ili rečeno. Čini se da su se i novinari ne samo svrstali nego i pokazali profesionalne manjkavosti. Ne mogu biti »Hrvatski studiji u šaci Filozofskoga fakulteta«, kako je glasila najava u Motrištima, jer oni o njima ne odlučuju. Dapače, gotovo trideset nastavnika s FF-a predaje na HS-u. I oni, ali i Hrvatski studiji, koji se pozivaju na potrebu konkurencije, trebali bi reći na koji način jedan te isti nastavnik konkurira sam sebi. Ili ti nastavnici ne pripadaju među one za koje je na Tribini jedan student povijesti na HS-u rekao kako je ponosan kada ga napadaju ljudi poput Ive Goldsteina, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta. Izjava je popraćena frenetičnim aplauzom. Njegov kolega Mondecar posumnjao je i u dostojnost Goldsteinova znanstvenog istraživanja. U »Zrcalu« Maje Freundlich novinarka Ira Tomić navela je kako je dr. Goldstein izvanredni profesor, što »ne čitaj kao svojstvo osobe, nego kao statusnu značajku«. Ivo Goldstein do danas je objavio nekoliko knjiga, pa i sintetskih radova. U znanstvenim krugovima rasprava o kvaliteti je poželjna. Argumentirana rasprava. Doista bi trebalo reći kakve su to osobe »poput Ive Goldsteina«?

Mudroslovni uzvraćaj

Jedini koji su na kritike s Filozofskoga fakulteta javno odgovorili bili su filozofi s Hrvatskih studija. Navodeći kako je njihov studij moderniji, dinamičniji i otvoreniji, pobrojali su sve vlastite prednosti, objasnili zašto misle da je neopravdano sumnjati u njihovu stručnost i ponudili egzaktnu usporedbu obaju odsjeka. Na tome im, poglavito pročelniku studija filozofije na HS-u Josipu Talangi, treba čestitati. Tako bi trebali učiniti i svi ostali. Jer to je, konačno, obveza bilo koje visokoškolske ustanove prema javnosti. Svakako, nejasno ostaje zašto se netko tko misli da su nastavnici na Filozofskom fakultetu opterećeni »marksističkim dilemama«, a program »potpuno staromodan i ne zadovoljava suvremene standarde studiranja« ipak javlja na natječaje koje Odsjek za filozofiju Filozofskoga fakulteta raspisuje?

Studenti su prva briga obaju fakulteta, a zajednički nam je cilj dobrobit domovine. Stoga treba vidjeti koliko što košta. Usporedbu programa povijesti na FF-u i HS-u učinio je Neven Budak. On opravdano smatra da ukoliko je za istu diplomu dovoljno slušati 10.28 sati tjedno tijekom četiri godine, zašto bi drugi slušali dvadeset i osam sati? Zamislite koliko je to nepotrebnih nastavničkih radnih mjesta i koliki gubitak vremena za studente. Primjerice, jednopredmetni studenti povijesti na Filozofskom slušaju 31 posto nastave više od svojih kolega na HS-u. A na tržištu rada isto vrijede. Zašto slušati šest sati metodike, ako ste osposobljeni za nastavu i s dva? Zašto obvezno slušati svjetsku povijest 19. i 20. stoljeća na FF-u, ako je dosta odlučiti se između jednoga od ta dva kolegija na HS-u? Jer riječ je o istom, Sveučilištu u Zagrebu, a ne dva sveučilišta! Pronađu li se financijaši zainteresirani za novo sveučilište, stvari bi mogle postati jasnije. Ovako, zašto trošiti više vremena i novca ako je to nepotrebno?

Hrvatskih je znanstvenika malo. Čak i u razmjerno velikim humanističkim znanostima poput povijesti ili znanosti o jeziku i književnosti, gotovo svi se istraživači međusobno poznaju. Dok u Sjedinjenim Državama o svakom problemu može govoriti mnogo stručnjaka, to u nas nije tako. Upravo zbog toga trebalo bi još jasnije reći vlastito mišljenje i sud, naučiti odijeliti osobno od profesionalnog. Jer i mali broj znanstvenika koji se svakodnevno susreću moraju moći argumentirano i kritički suditi o svojim radovima, ali i studijima. Treba reći jesu li HS legitimni, jesu li paralelni, je li potrebno ukinuti sustav izbora u nastavna zvanja i jesu li gospodarski opravdani? Kada bi se argumentirano raspravljalo, možda se prethodni članak o Hrvatskim studijima objavljen u »Vijencu« ne bi krivo i selektivno citirao na studentskoj tribini HS-a, znanci i kolege ne bi utišavali razgovor kada im se približe kolege s FF-a. Mjesta osobnoj ljutnji nema ukoliko nastojimo biti znanstveno objektivni. Ili se s onima koji su opterećeni jugoslavenstvom i socijalizmom i čija su znanstvena dostignuća prije 1990, ako ih je bilo, samo posljedica slučaja, kako je to rekao jedan od voditelja jedne studijske grupe na HS-u, nema o čemu raspravljati?

Tvrtko Jakovina