Jezikom tuđih poštapalica

Jezikom tuđih poštapalica

Krauts — Fritz — Piefkes...? Deutschland von aussen, Haus der Geschichte der BRD, Bonn, 19. studeni 1999-26. ožujka 2000.

Možda samo veliki i samouvjereni narodi mogu biti toliko samokritični i čak samoironični da govore o sebi jezikom tuđih poštapalica i klišeja. To se vrlo uvjerljivo moglo vidjeti na neobičnoj izložbi u Bonnu koja je zatvorena potkraj ožujka. Zabilježila je oko stotinu tisuća posjetilaca, ponajviše mlađeg svijeta, koji su je obišli tako rekuć u okviru razredne nastave. Izložba je imala čudan naslov (u izvorniku) Krauts — Fritz — Piefkes...? Deutschland von aussen ili (u prijevodu drugoga dijela naslova) Njemačka (gledana) izvana. Prve tri riječi naslova potrebno je pojasniti.

Kad se Amerikanci ljute na Nijemce (ta ljutnja može ponekad biti i dobronamjerna), zovu ih krauts (kupusari) jer Nijemci navodno rado jedu kiseli kupus. U međuvremenu smo na temelju znanstvenih istraživanja doznali da Nijemci nisu ni krumpiraši, nego najveći konzumenti kruha u Zapadnoj Europi. Tijekom Drugoga svjetskog rata u Sovjetskom se Savezu uvriježio pogrdan naziv za Nijemce Fritzevi (po čestom njemačkom imenu), što je usporedivo s popularnim imenom za Nijemce na Balkanu, Švabe, premda su Švabe stanovnici samo jedne njemačke pokrajine, Švapske. A Austrijanci istojezične Nijemce vole spominjati kao Piefke, što je pojam za koji Duden navodi značenje »napuhani glupan«. S tim klišejima Nijemci moraju živjeti kad dođu u inozemstvo. Na ovoj izložbi ima mnogo izložaka što svjedoče kako stranci negativno misle i govore o Nijemcima, ali danas većina Nijemaca to promatra s velikom dozom tolerantne samoironije.

Biti dobar Nijemac

Organizatori izložbe bili su dovoljno samokritični da bez većih nacionalnih obrambenih refleksa izlože brojne inozemne karikature, reklamne spotove i kopije stranih dokumenata u kojima se Nijemce i Njemačku prikazuje na vrlo pojednostavnjen i jednostran način, u crno-bijeloj tehnici, sa svim mogućim klišejima i predrasudama. Posjetitelja na ulaznim vratima dočekuje slamom ispunjen njemački pas ovčar koji kao da poručuje: čuvam ove pretjeranosti jer mi više ne štete.

Na izložbi prikazana je višestruka slika Njemačke od 1945. do ponovnog ujedinjenja 1990. s oko sedamsto eksponata, od kojih su neki povijesni dokumenti, no većinom su to slike u iskrivljenom zrcalu stvorene u doba kad je Njemačka zbog izgubljena rata bila — bauk. S druge pak strane posjetitelji se mogu diviti brojnim industrijskim predmetima koji su zasnovali slavu Njemačke kao civilizirane nacije. Vidljiva je i bivša podjela Njemačke na zapadnu, proameričku, natoovsku, EU-ropsku itd., te na istočnu, prosovjetsku, komunističku i uklopljenu u Varšavski pakt. Sa svim ekstremizmima tako karakterističnim za njemački nacionalni mentalitet. Danas je to povijest.

Možda nijedan narod u Europi nije tijekom svoje novije povijesti bio suočen s toliko proturječnih slika o sebi u vanjskom svijetu kao Nijemci. Sve se to sugerira raznim eksponatima, na kojima se neki istaknuti filozofi i umjetnici kritički osvrću na slabosti svoga naroda. Premda Nijemci nerijetko nastupaju arogantno, Sigmund Freund govori kako su Nijemci u biti vrlo nesigurni u sebe. Jer, unatoč svojim velikim uspjesima u kulturi i tehnici, malo je kojem narodu u Europi toliko stalo do toga što drugi misle o njima kao Nijemcima. O tome su napisane biblioteke, ali za Nijemce je ta tema neiscrpiva.

Na izložbi se postavlja pitanje: Što je to tipično njemačko? Odgovor je gotovo nemoguće naći. Njemačka je u usporedbi s drugim brojčano velikim narodima zakašnjela nacija. Baš zbog toga što je dugo bila podijeljena na male državice teško se nalazi njemački zajednički nacionalni nazivnik. U inozemstvu se on u vrlo pojednostavnjenom obliku doživljavao kao pruski poredak, ili bavarski folklorizam, što su tek dvije od, uvjetno rečeno, općenjemačkih osobina. Na izložbi se moglo vidjeti da Nijemcima i nije toliko stalo do stvaranja nacionalnog zajedništva, posebice ne nakon uspješna uklapanja u europske integracije. Njemačka se u međuvremenu naveliko internacionalizirala, a možda i previše amerikanizirala. Vjerojatno je najnjemačkija u bivšem DDR-u. Na bonskoj izložbi posebno su bili zanimljivi izlošci iz stvarnoga života u doba stvaranja zapadne Savezne Republike. Primjerice, izložena su Adenauerova osobna kola i stare klupe u Bundestagu. Popratni tekstovi opisuju početke razvoja dviju njemačkih država, od kojih je ona istočna bila naizgled tek jedna od sovjetskih republika, dok je zapadna sve više poprimala oblik američke kolonije.

Zahvaljujući gospodarskom čudu (Wirtschaftswunder) u režiji Ludwiga Erharda (vječnog optimista s cigarom među zubima) vanjski svijet počeo je upoznavati jednu drukčiju, zapravo antiprusku Njemačku. Made in Germany ponovno je postao pojam za visoku kakvoću industrijskih proizvoda. No to neke na prijateljskom zapadu nije baš oduševilo. Britanci i Francuzi bili su ljubomorni, što se vidi iz brojnih karikatura na kojima se oštra pera, primjerice iz britanskih novina, ne ustručavaju Kohla usporediti s Hitlerom, a Bundeswehr s Wehrmachtom.

Njemačka je uživala nepomućen ugled gotovo samo u Americi, dok je u Izraelu i predugo gledana samo kroz naočale holokausta. Francuzi su imali podijeljen odnos spram nove Njemačke. S jedne su se strane divili njezinoj gospodarskoj učinkovitosti, a s druge bojali. Poznata je izreka francuskoga književnika Françoisa Mauraca kako on toliko voli Njemačku da je želi u dvostrukom izdanju, odnosno vječno podijeljenu. U praktičnoj politici toga se dugo držao francuski predsjednik François Mitterand. I to je dokumentirano na bonskoj smotri.

Marljivi i ponekad bez mašte

O Nijemcima vladaju u inozemstvu okoštale predrasude, koje barem u posljednje vrijeme više nemaju veze sa zbiljom. To se na izložbi posebno vidjelo u inozemnim promidžbenim spotovima za neke njemačke vrhunske industrijske proizvode, kao što su automobili Volkswagen i Marcedes. Za proizvode se kaže da su slični proizvođačima, pouzdani, solidni i trajni. A Nijemce se hvali kao discipliniran, marljiv i ne baš maštovit narod. Pri tome se zaboravlja da su Nijemci dali vrhunske stvaraoce u glazbi, književnosti, filozofiji i mnogim znanostima, što je apsolutno nezamislivo bez bogate imaginacije.

U inozemstvu postoji još jedna pojednostavnjena slika o Njemačkoj kao zemlji romantičnih dvoraca, predivnih krajolika i velikih sportskih uspjeha. Američki i japanski turisti upravo su zaljubljeni u bavarske dvorce i rajnske krajolike, a njemački sportski junaci imaju obožavatelje diljem svijeta. No i ta je slika jednostrana, jer reflektira samo dio zbilje. U međuvremenu njemačkim prirodnim ljepotama i spomenicima kulture prijete opasnosti iz dimnjaka industrijskih pogona. Nije slučajno da su Zeleni u Njemačkoj jedna od najuspješnijih ekoloških stranaka u Europi.

Izložba Njemačka izvana održana je u Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland (Kući povijesti Savezne Republike Njemačke), koja je nastala inicijativom bivšeg saveznog kancelara Helmuta Kohla, ne bez otpora iz redova lijeve inteligencije. Ona danas posjeduje stalan postav zahvaljujući kojem se može upoznati povijest poslijeratne Njemačke na, u doslovnom smislu riječi, opipljiv način. Primjerice, u šuti srušenih kuća, u interijerima obiteljskih domova, tvorničkih dvorana i škola, u predmetima iz svakidašnjice. Opisan je i razvoj njemačke parlamentarne demokracije na zapadu i komunističke diktature na istoku zemlje. Posjetitelji Bonna koji više nije savezni glavni grad, nego samo savezni grad, dobro bi učinili ako bi posjetili Kuću povijesti, jer se u njoj na vrlo zanimljiv način može upoznati poslijeratna Njemačka sa svim njezinim porođajnim mukama, ali i brzim uspjesima koji su je uvrstili u vodeće nacije demokratskoga Zapada.

Gojko Borić