Idila u kinu

Jedno od zasad malobrojnih stranih ulaganja u nas — gradnja prvoga multipleks kina s tri dvorane i još jedne nove dvorane u Zagrebu — izazvalo je gotovo nepodijeljeno oduševljenje među zagrebačkim ljubiteljima filma iz nekoliko razloga. Ponajprije to je, nakon desetak godina u kojima se broj kina u Hrvatskoj gotovo prepolovio, zaustavljanje žalosnoga trenda. Zatim, u doba u kojem se zbog neodostatka novca nije ulagalo ni u one dvorane koje su opstale dobili smo suvremeno opremljene dvorane usuglašene s današnjim razvojem filmske tehnike. No, možda ponajviše može veseliti konačni prekid desetljetnoga svojevrsnog monopola u prikazivanju filmova zagrebačkih Kinematografa, najvećeg uvoznika filmova, ali i vlasnika dvorana za njihovo prikazivanje. Doduše, ne može se reći da je to bio monopol u potpunom smislu riječi, no posljedice takva položaja Kinematografa na ukupnu sliku filmova prikazivanih u Hrvatskoj nisu bile bitno drukčije. Naime, činjenica je da su zagrebačka kina u njihovu vlasništvu donosila više od polovice dobiti od prikazivanja u Hrvatskoj, stoga film koji Kinematografi nisu pustili u svoju mrežu nije imao izgleda da bude isplativ. Tako su Kinematografi, koji su na početku devedesetih od velikih američkih distributera imali samo Buena Vistu, prikazujući gotovo isključivo njihove filmove u svojim kinima praktično prisilili ostale velike američke distributere da odustanu od suradnje s drugim manje moćnim hrvatskim distributerima i počnu prodavati svoje filmove samo Kinematografima. U međuvremenu mnogi američki zanimljivi filmovi ostaju neprikazani ili se objavljuju samo na videu, a situacija se nije posve promijenila ni u trenutku kada su Kinematografi konkurentne distributere gurnuli na marginu, jer je njima jedini kriterij za otkup bio koliko je novca film zaradio u Sjedinjenim Državama. Možda bi se moglo pomisliti da je to u redu u zemlji gdje se prikazivanje filmova tretira isključivo kao trgovačka djelatnost, no pokazalo se da barem četvrtina, a ponekad čak polovica tih filmova ne odgovara ukusu domaće publike. Bili su manje gledani od onih rijetkih europskih filmova koji su mimo Kinematografa došli do nas, a i od nemaloga broja hrvatskih filmova koje je to poduzeće nakon višemjesečnih mučnih natezanja nevoljko ipak puštalo na svoje ekrane.

Takva, ipak loša, poslovna politika Kinematografa — o kojoj svjedoči današnje teško financijsko stanje poduzeća — vjerojatno je pridonijela tome da ono nije krenulo u oštru konkurentsku borbu s novim (stranim) prikazivačem u Zagrebu, nego u suradnju. Stoga će se u novim dvoranama prikazivati i filmovi koje su kupili Kinematografi, a i u tim dvoranama i u onima Kinematografa bit će znatno više mjesta za filmove koje uvoze ostali hrvatski distributeri. U takvoj gotovo idiličnoj situaciji, kad su prestala i govorkanja o tome kako će strani prikazivač uz pomoć jakoga stranog uvoznika u skoroj budućnosti preoteti monopol Kinematografa i umjesto njega uvesti svoj, još intenzivniji, zasigurno će profitirati gledatelji, jer sudeći barem prema najavama u novom dobu izbor filmova trebao bi biti i širi i kvalitetniji. Želeći da tako stvarno i bude i da potraje što dulje, ipak moram izraziti stanovitu skepsu. Znam, naime, kako je taj posao u nas do sada funkcionirao, ali i kako su uvoz i prikazivanje filmova uređeni u zapadnoeuropskim zemljama.

Dosadašnje iskustvo pokazuje da su odnosi među našim ljudima koji se bave tim poslom zatrovani do te mjere da žele uništiti takmaca pa makar i sebe odveli u propast. U takvu su nastojanju, tipičnu za prvu, divlju, fazu kapitalizma, naši uvoznici filmova za video toliko podizali cijene ne bi li oteli sav posao konkurentu da je takvom licitacijom većina iz blagostanja pala, tako reći, na prosjački štap.

S druge strane, u većini zapadnoeuropskih zemalja zakonskim su odredbama zaštićeni domaći filmovi, ali i europski (što će se i našoj zemlji pri ulasku u zapadnoeuropske integracije nedvojbeno postaviti kao zahtjev, pa bi bilo nužno da se u novom zakonu o filmu i tomu posveti znatna pozornost). To se postiže određivanjem postotka tih djela što ih svako kino mora imati na repertoaru, financijskim stimuliranjem onih koji ih prikazuju ili pak oslobađanjem dijela poreza. Upravo dio koji se tiče domaćega filma može se u nas činiti utopijom zbog malog broja hrvatskih filmova (ali zato ni postotak ne bi smio biti velik). No, u zemljama koje su ga uveli doveo je nerijetko do pozitivnih pomaka jer su s obzirom na visok postotak u zemljama s jačim kinematografijama distributeri i prikazivači počeli ulagati u filmsku proizvodnju kako im kina ne bi povremeno ostajala prazna. Osim toga za naše bi okolnosti bilo nužno zabraniti mogućnost da uvoznik bude i vlasnik dvorana (a i smicalice da to rade dva čvrsto povezana poduzeća). Konačno, moglo bi se razmišljati i o odvajanju postotka od kinoulaznice, ali i prodaje i iznajmljivanja videokaseta za proizvodnju hrvatskoga filma.

Tek sveobuhvatnim uklapanjem distribucije i prikazivanja u rješavanje kinematografskih prilika u Hrvatskoj mogli bi se možda stvoriti uvjeti da idilična situacija na tom području koja nam se danas potpuno neočekivano ukazuje doista i potraje.

Tomislav Kurelec