I dalje isplativo štivo

Ernest Hemingway, Istina u svitanje, prev. Petar Vujačić, V.B.Z., Zagreb, 1999.

Izdavačima i povjesničarima književnosti najslađi je posao pronalaženje dotad nepoznatih, neobjavljenih ili zaboravljenih spisa i tekstova poznatih autora. Prvima je to dobra prilika da tiskanjem upravo otkrivenih tekstova skrenu pozornost na sebe i autora te osim toga ponešto i zarade, a drugima uvijek dobrodošao kuriozitet, tekst koji je negdje ležao nepročitan i nedočitan, pa je stoga izazov za eventualno prevrednovanje dotad postojeće slike o autoru. U nedostatku jačih tekstova, kao što su romani, pripovijetke, eseji i sl., tržište je u posljednje vrijeme preplavljeno onim što uopće ne pripada književnosti, ali je višestruko zanimljivo samo zato jer pripada nekoj kanoniziranoj ličnosti — tako se npr. sve češće objavljuju piščeva privatna pisma, monografije o njegovu spolnom životu ili neki drugi spisi koji od toga autora žele učiniti kulturnu ikonu prema željama i potrebama gomile. Ne treba ni spominjati da je ovdje uglavnom riječ o bofl robi čija je jedina namjera, šlepajući se na nekom autoritetu, ostvariti solidnu zaradu. Živimo u doba u kojem ćemo uskoro ugledati zbirku upravo otkrivenih Shakespeareovih računa za hranu i stanarinu ili ukoričenu Beethovenovu korespondenciju s lokalnim stolarom od kojega je naručivao pokućstvo. S druge strane, pohranjeni rukopisi ponekad mogu imati i velik psihološki učinak, tako da mnogi sudionici nekadašnjega društvenog života s nelagodom iščekuju otvaranje Krležine zaostavštine.

Što se Hemingwaya tiče, ovdje nije riječ o neautoriziranoj autobiografiji ili pak marginalnim spisima napabirčenim od Kube do Kilimandžara, nego o punokrvnom romanu (240 str.) koji je objavljen tek 1999. u redakturi Patricka Hemingwaya. Ernestov sin broj dva priredio je za tisak tek polovicu rukopisa koji u izvorniku sadrži dvije stotine tisuća riječi (standardan američki format, za razliku od naših kartica) te je tekstu dodao naslov. Riječ je o potpuno autobiografskom romanu, gotovo memoarskoj prozi, a dodatne referencije upućuju na pojedinosti iz piščeva života; tako se npr. spominje Nobelova nagrada, pismo koje je Hemingwayu uputila gnjevna i razočarana čitateljica te poneki intimni opisi iz pariškog razdoblja. Radnja se događa pedesetih godina u Keniji, a opisuje safari na kojem sudjeluju pisac avanturističkoga duha, njegova ljubavnica i još nekoliko autorovih prijatelja i lovaca; dokono uživanje u afričkim ljepotama prekida prijetnja pokreta mau-mau koji se bori za oslobođenje zemlje od bijelaca kolonizatora. Šturo ispričan sadržaj zapravo je sve što se u romanu događa, a autor stvara poprilično duge i nepotrebne pasaže koji se nimalo ne uklapaju u radnju niti su uopće smisleni. No kako je roman nedovršen, i time sižejno neizbrušen, ne treba se previše žaliti na ponekad zaista duge i nepotrebne opise, nemotivirano uvođenje likova ili pripovjedačku površnost zbog koje često uopće ne možemo povezati neke elemente u cjelinu. Naime, djelo nije priređeno za tisak, nego je tek prvobitna verzija romana koji Hemingway možda i ne bi objavio. Napisan je u posljednjem razdoblju piščeva života te je stanovita vrsta autorova sređivanja računa i nostalgično prisjećanje na nezaboravne dane pustolovina koje je doživio na izletima u Afriku. U tom smislu ta memoarska proza može biti zanimljiva kao relativno privlačan dodatak ostalim djelima, ali nikako kao samostalno ostvarenje, odnosno dovršena cjelina koju možemo uistinu čitati kao roman. Hemingwayev je stilski rukopis i ovdje lako zamjetljiv, iako se ponešto razlikuje od njegovih ranih romana — britki dijalozi ovdje su upotpunjeni mnogo duljim i ne više asketskim rečenicama. Osnovni je problem nažalost prilično površan odnos spram likova, tako da oni čitatelja ne mogu zainteresirati kao oni u malim remek-djelima Sunce se ponovno rađa ili Zbogom oružje.

U kratkoj, ali vrlo uspjeloj analizi novele Bregovi kao bijeli slonovi, Milan Kundera uspio je u nekoliko stranica sažeti Hemingwayev stilski postupak i argumentirano dokazati neprijepornu Ernestovu spisateljsku kvalitetu. On polazi od toga da su svi Hemingwayevi romani sazdani na binarnoj opreci apstraktno — konkretno, naime da krajnja ekonomičnost izraza u kombinaciji s asketskim i transparentnim opisima upravo potiče čitatelja da popuni mjesta neodređenosti vlastitim učitavanjem u tekst, zapravo potiče ga da tekstu pristupi kao apstraktnoj formi koja se proizvoljno upotpunjava sadržajem. Stoga nije čudno da su svi Hemingwayevi romani filmični — dijalozi su toliko jednostavni, a opet toliko dvoznačni da upravo o interpretaciji ovisi kako će se oni prikazati; apstraktna je razina zadana i koherentna, a sve ostalo stvar je interpretacije. Ono po čemu je Hemingway istinski umjetnik romana tiče se specifično romanesknih sredstava — unutar razgovora suptilno se pojavljuje lajtmotiv koji uokviruje cjelinu; upravo se iza jednostavnih i banalnih dijaloga skriva općeljudska i svima bliska situacija — dijalog je toliko apstraktan da je u beskonačnoj ponovljivosti univerzalan. Nažalost, u Istini u svitanje takvih mjesta nema mnogo. Usprkos onoj poznatoj mitologiji Spätwerka, posljednje Hemingwayevo djelo slabije je od prethodnih upravo zbog zbrkanoga sižea i nezainteresiranosti za likove. Ono što bi čitatelje ipak moglo privući, tiče se odlično stvorene atmosfere, bogatih i potentnih opisa koji odišu sjetom autora koji ovim romanom odlazi na posljednje putovanje. Da se vratim na onu tezu s početka teksta — posthumno objavljivanje tekstova uvijek nosi neku nelagodu zbog toga što obično ne nalazimo skrivena remek-djela, nego manje ili više zanimljive tekstove, koji na kraju krajeva ipak bitno ne narušavaju našu sliku o autoru. Hemingwaya se ipak i dalje isplati čitati.

Tonči Valentić