Humano preseljenje pod zastavom UN-a

Humano preseljenje pod zastavom UN-a

Umjetnički video — Marcel Odenbach, Multimedijalni centar, Zagreb, 20. ožujka

Osam radova jednog od pionira njemačkog videoarta Marcela Odenbacha u ukupnom (otprilike) jednosatnom trajanju prezentirano je, u suradnji s Goetheovim institutom i Hrvatskim filmskim savezom, u Multimedijalnom centru.

Uvodna riječ dopala je kvalificiranog odenbahovca, našijenca Slavka Kaćunka, autora doktorske disertacije koja je ukoričena i pod naslovom Marcel Odenbach — Konzept, Performance, Video, Installation 1975.-1998. objavljena u lipnju prošle godine u izdanju Chorus-Verlaga, a sada predstavljena i zagrebačkoj publici. Inače, Kaćunko je rođeni Osječanin, od lani predavač na Odsjeku za kazalište, film i medijsku umjetnost Goethe-Universiteta u Frankfurtu, dobitnik je i DRUPA-nagrade za njemačku disertaciju godine.

Slinav dijalog preko Berlinskog zida

Prema Kaćunku, Marcel Odenbach pripada prvoj generaciji njemačkih poslijeratnih umjetnika koji se otvoreno razračunavaju s njima poznatom, ali i nepoznatom nacionalnom prošlošću, a političkim temama vezanima prije svega za '68, '77. i '89. godinu (policijsko nasilje u protuvijetnamskim demonstracijama, RAF, pad Zida). Godina 1977. doba je najžešće aktivnosti RAF-a (Rote Armee Fraktion), a upravo je Odenbach prvi videoumjetnik koji promptno promišlja njihovu pojavu. Odenbach je, inače, rođen 1953. u Kölnu, a povijest umjetnosti, arhitekturu i semiotiku studira na Tehničkom sveučilištu u Aachenu. Samostalno izlaže od 1976. godine, a njegovi radovi, bilo samostalno bilo skupno, obilaze brojne gradove, ruše Berlinski zid još 1980, kada Odenbach pokazuje svoje radove kao prvi zapadni videoumjetnik, sudjeluju na svim važnijim međunarodnim izložbama: u Hamburgu, Amsterdamu, Parizu, New Yorku, Kasselu na Documenti 6 i 8, venecijanskom Biennalu 1984. godine...

Odenbachovi crno-bijeli jednokadarski videoradovi iz sedamdesetih Ruke koje vječno stvaraju ili za sve povjesničare umjetnosti i Dijalog između Istoka i Zapada, funkcioniraju kao komentari u kojima se radnjom ironizira naslov, ili obratno. U prvom videoradu u krupnome planu vidimo ruke zaposlene zanokticama, a u drugom samog Odenbacha i njegova sugovornika, mađarskog videoumjetnika, kako nekoliko minuta doslovce sline. U videoradu Ostati sabran ili kvaritelji igre iz 1977. Odenbach krupne planove ruku zabavljenih kojekakvim manualnim igračkama, poput jo-joa, prekida snimkama dokumenata, primjerice novinskim člancima o terorističkim akcijama, tjeralicom za pripadnicima RAF-a i sl., koji kvare malograđansku ravnodušnost i dokoličarenje.

Hitchcock kao glavni tajnik UN-a

Odenbachova četiri prikazana videodjela iz osamdesetih iznose na vidjelo još neke osobine umjetnikova postupka: uporabu tekstualnih, glazbenih i filmskih citata, s posebnim naglaskom na Hitchcocka, bilo da je riječ o umetanju inserata iz njegovih filmova (Psiho), korištenju glazbenih tema ili prepoznatljiva tonskog zapisa (Ptice). Aktualne političke teme Odenbacha zaokupljaju i tijekom prošloga desetljeća: u radu Stalno u bijegu iz 1995. preko spakiranih kovčega u dvostrukoj se ekspoziciji vrte stare dokumentarne snimke zbjegova, izbjegličkih kolona, egzodusa, dok se iznad njih vijori zastava UN-a.

Marcel Odenbach, kako kaže Slavko Kaćunko, gajio je neprijateljsko stajalište prema slikarstvu i televiziji. Potonje je i inače karakteristično za rane videoartiste koji su vjerovali u revolucionarnu snagu (tada) nova medija te, s njegovim širenjem, u demokratizaciju umjetnosti uopće. Tematska preokupiranost unutarnjonjemačkim suvremenim problemima Odenbacha povezuje pak s njegovim igranofilmskim suvremenikom i prijateljem — Rainerom Wernerom Fassbinderom.

Andrea Radak