Drame kao derivati proze

Drame kao derivati proze

Povod našem razgovoru jest najnovija knjiga Stjepana Tomaša naslovljena jednostavno Drame, u kojoj su četiri dramska teksta (Smrtna ura — praizvedena 1989. u HNK u Zagrebu u režiji Petra Šarčevića; Zlatousti ili tužni dom hrvatski — praizveden 1995. u HNK u Osijeku, također u Šarčevićevoj režiji; Lov na vješticu i Srpski bog Mars) nastala prema motivima njegovih proza

Nakon što ga je kritika možda i nespretno trpala u hrvatske borghesovce (kao, uostalom, i neka druga vrlo samosvojna imena generacije rođene potkraj četrdesetih) Stjepan Tomaš vrlo brzo nametnuo se osobujnim, ponajprije proznim, a potom i dramskim pismom. S pozicije ruba, s mudrošću i nerijetko ciničkim umom svojega pisma, taj pisac u zbirkama proza Sveti bunar, Smrtna ura, Anđeli na vrhu igle..., romanima Taninska četvrt, Zlatousti, Srpski bog Mars... nameće dvije tematske opsesije. Uporno propitivanje provincijalnoga duha u ljudskim glavama (neovisno o toponimskom sadržaju toga pojma) te prostituiranje povijesti kao lažne učiteljice života.

Govoreći o modelima vaših literarnih interesa — drami i prozi — možete li pojasniti njihovo polazište? Rađa li se tema kojom se bavite, prvo u dramskom obliku, a zatim dobiva proznu širinu, ili su te drame isključivo derivati proze?

— Ako govorimo o mojoj posljednjoj knjizi, naslovljenoj Drame, u kojoj su objavljena četiri dramska teksta nastala dramatizacijom mojih prethodno objavljenih proza, onda je očigledno da su te drame derivati proze, kako vi kažete. One bi vjerojatno i ostale proze da svojevremeno nisam, na poticaj zagrebačkoga redatelja Petra Šarčevića, napisao svoju prvu dramu Smrtna ura, po motivima istoimene zbirke pripovjedaka. To se poslije dogodilo i s romanom Zlatousti, također na Šarčevićev nagovor, pa i s duljom pričom Lov na vješticu koju sam dramatizirao na poticaj Darka Milasa, ravnatelja Drame osječkoga HNK. No, bilo je i obrnutih slučajeva. Dječji romani Moljac i noćni čuvar te Halo, ovdje komandosi bili su najprije radijske igre za djecu. Ti su tekstovi bili nagrađeni i više puta emitirani na Radiju Zagreb odnosno poslije na Hrvatskom radiju, no po prirodi radijskog medija, svaki put su »bespovratno« završili u eteru. Da ne bi tamo i ostali, zadobili su »proznu širinu«, kako kažete, i tako nastali kvalitetni istoimeni romani. Zvuči neskromno ali činjenica je da je Moljac i noćni čuvar bio godinama u čitanci za osnovnu školu.

Namjeravate li uskoro napisati i izvornu dramu?

— Ja sam ponajprije prozni pisac i da nije bilo poticaja spomenutih ljudi od drame možda drame nikada ne bih ni napisao. Bio je to presudni poticaj ali ne i jedini. Prihvatio sam se dramatizacije vlastitih tekstova i stoga što u mojim prozama ima vrlo mnogo dijaloga pa ih je kao takve bilo lako upotrijebiti i za dramu. Naravno, to je samo olakašavajuća okolnost, osnovni je problem kako od proznoga teksta koji u sebi ima više ili manje elemenata dramskog, načiniti dramu.

Ivo Brešan je jednom prigodom, govoreći o svom dramskom postupku, ustvrdio kako sumnja u pisanje drama prema proznom predlošku...

— S obzirom da se ja dramom ipak bavim usputno, o tom pitanju možda bi daleko upućenije mogao odgovoriti Žorž Paro... Para spominjem jer smo nedavno gledali u Osijeku njegovu izvrsnu dramatizaciju Krležina Povratka Filipa Latinovicza ili ranije primjerice, Zastava.

S kojim ste svojim transponiranjem proznog u dramsko tkivo najzadovoljniji?

— Odlučio bih se za Lov na vješticu jer je, po mom sudu, najčvršće dramski strukturirana — premda je to danas relativan pojam — a ima i žalosnu dimenziju svevremenosti, jer ni do danas, kada je riječ o montiranim procesima, nema lovostaja. No, drama je do sada jedino ugledala bjelinu papira, ne i svjetlo pozornice.

Za sve vaše drame karakteristična je povijesna lociranost. No, u njima zapravo iščitavate suvremenost. Je li povijesni model idealan za vašu dramaturgiju suvremenih tjeskoba?

— Ne znam je li idealan, ali on je bio uvjetovan proznim predtekstom, odnosno mojim tzv. novopovijesnim romanima i pričama. Tako je drama Smrtna ura izvedena u tri povijesne slike: dolazak honvedske, njemačke te partizanske vojske u Baranju. Roman Zlatousti uvjetovao je dramsku kroniku, jer u njemu (njoj) govorim o pola stoljeća Strossmayerova djelovanja u Hrvatskoj. Lov na vješticu drama je nastala prema priči Anđeli na vrhu igle a Srpski bog Mars prilično je slobodna interpretacija istoimenoga romana.

Osim naturalističkoga postupka, nerijetko se utječete onostranim dodacima. Otkud ta metafizička crta u gotovo svim vašim protagonistima i zbivanjima?

— Kakav bi to bio racionalan svijet bez iracionalnoga? Kao život bez sna, bez snoviđenja, bez magije, bez čuda... Metafizičko se javlja kao kontrapunkt fizičkom, u času kada je lik suočen s (glupim) krajem, s vlastitom ljudskom nemoći, s činjenicom da je onostrano jedina utjeha ili izlaz. Ono je kao boja u crno-bijeloj slici, bljesak svjetla u tami, nada u beznađu. Naravno, taj uzlet i traje kratko poput bljeska.

Dva temeljna pogona vaše i dramske i prozne literature jesu gorkost i cinizam...

— Gorkost i cinizam? Volio bih da nije tako ali vjerojatno jest. Nekoć, osobito u mojoj prvoj zbirci pripovjedaka Sveti bunar, objavljenoj 1972. godine, bilo je drukčije. U njoj je bilo više srca i emocija, optimizma, mladenačke životne radosti. Onda je život učinio svoje, pa je odnos spram opisanog postao ironičan ili čak ciničan, gorak. Crno postaje boja koja prevladava. Ja sam, inače, po uvjerenju pesimist, tako je lakše preživjeti. Je li to obrambeni mehanizam, uvjetovani refleks, ne znam...

Iskustvo govori da je povijest samo kurva i histerija, a da smo mi odveć glupi đaci da bismo išta naučili iz njezinih lekcija. Hoćemo li ikada makar maturirati na žilavim povijesnim greškama?

— Sumnjam, ništa ne ukazuje na optimizam u tom smislu. Više puta ponovio sam nečije ranije iskazano uvjerenje da nam se budućnost sastoji od mnogo prošlosti i malo sadašnjosti. Ne vjerujem ni u kakve radikalne promjene. Desni terorizam zamijeni lijevi i onda opet ponovno... Sve nam se beskonačno ponavlja i čini se da nam nema pomoći.

Jedan ste od onih pisaca koji su zanemarili teoriju distance te u romanu, a poslije i drami Srpski bog Mars izravno ispisali tematiku našega najsvježijeg ratnog iskustva. Ipak, iz posve suprotne vizure.

— Teorija distance je, smatram, vrlo diskutabilan pojam. Valja je uvažavati, ali nije presudna. Brojna, iznimno kvalitetna djela, nastala su kao neposredan odgovor na zbilju ili nedaleku prošlost. Dakako, s vremenom postajemo pametniji — što je fenomen naknadne pameti, ali to nužno ne osigurava i objektivniji ili kvalitetniji odnos spram opisanog...

Posebno vas zanima pojedinačna patnja zatrpana kolektivnom opijenošću...

— Da, u Srpskom bogu Marsu dominantna je ta linija odnosa pojedinca i kolektiva, odnosno naroda... Ima u romanu, a ostala je i u drami, rečenica koja otprilike glasi: »Što je pojedinačna patnja naspram kolektivne radosti.« Dakle u suodnos je postavljena sudbina pojedinca i kolektivne radosti zbog pobjede jer, dakako, bijaše riječ o Pirovoj pobjedi. Naime, koliko je god rat kolektivna pojava mene je u tom ratu više zanimala sudbina pojedinca i drago mi je da se to prepoznalo najprije u romanu a onda u drami. Nešto slično imao sam i ranije u pripovijetki Smrtna ura, što se reflektiralo i u drami, gdje se također radilo više o pojedincima nego o kolektivu i gdje je nekakva poruka — premda je poruke nezahvalno iznositi u književnosti — da vojske dođu i prođu, a da ljudima odnosno svakom pojedincu valja paziti kakav će obraz iznijeti iz tog ludila. Jer vojske dođu i prođu, a ostanu ljudi i valja im opet jednima uz druge živjeti. Hoću reći da sam se i u Smrtnoj uri bavio tim pojedinačnim sudbinama u sklopu kolektiva. Napokon, što je kolektivna tragedija ako ne zbroj pojedinačnih tragedija.

Je li to bio način da, građanski i literarno hrabro, odolite crno-bijelom pojednostavnjivanju?

— Naravno da stvari nikad nisu crno-bijele i da je najveća nesreća za pisca ako ih crno-bijelima prikaže. Meni je drago što nisam upao u tu zamku, osobito što u trenutku pisanja romana i poslije drame nije bilo distance, što je uvijek stanovita opasnost za pisca. Čini mi se da sam tu opasnost izbjegao, djelomice i stoga što sam ta događanja prikazao iz suprotne vizure i što sam se opet okrenuo pojedincu i njegovoj sudbini. U vrlo pozitivnoj kritici o tome romanu, pišući o očekivanjima čitatelja, Igor Mandić se zapitao »kako je moguće sročiti priču iz srpskoga miljea, a da ona u hrvatskoj književnosti funkcionira kao dio toga nacionalnoga korpusa«... Naime, postavlja se pitanje što čitatelj očekuje kako će se pisac postaviti u tako osjetljivoj situaciji, ako govorimo o opasnosti crno-bijeloga pojednostavnjivanja. Čini se, eto, da sam ja uspio izbjeći zamku crno-bijele podjele i da djelo pisano iz beogradske perspektive djeluje prilično uvjerljivo. I da je dominatna i u drami i u romanu situacija koja kulminira u potemkinovskoj fešti u kojoj se u svoj svojoj bijedi ogleda ta pirovska pobjeda srpskog oslobađanja Vukovara...

U posljednjem romanu, Emigrantima relativizirate često zaslijepljene snove o hrvatskoj državi i naciji. Hoćete li i tu prozu pretočiti u dramski oblik?

— Mislim da ne... Inače, ja nikad svjesno ne tražim temu. Ona mi se uvijek nametne. Nisam kanio pisati o ustašama, nego o hrvatskoj emigraciji u Australiji, ali čitajući građu u vezi s tim, pa i o ustašama, učinilo mi se da bi to bilo dovoljno zanimljivo za roman. Ali građu o ustašama do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, ne vidim kao dramu pogodnu za pozornicu.

Imate iskustvo pisanja i za odraslu i za dječju publiku. Je li riječ o dvjema različitim odgovornostima, posebno kad je riječ o ozbiljnijim temama namijenjenim ipak mlađoj publici — kao u knjizi Moj tata spava s anđelima?

— Da budem iskren, smatram da je jednostavnije pisati za djecu i da je dovoljno obraditi zanimljivu fabulu, ako je moguće na duhovit način, i da je to, recimo, dovoljno za dječjeg čitatelja. Ali isto tako, to ni u kojem slučaju ne umanjuje moju odgovornost. Hoću reći da s jednakom ozbiljnošću pristupam pisanju za djecu kao i za odrasle. To je i vidljivo u dnevničkim zapisima za djecu, najprije naslovljenima Moj tata spava s anđelima, a poslije proširenim u knjizi koja se zove Mali ratni dnevnik gdje sam o vrlo ozbiljnoj temi progovorio na način pristupačan djeci i gdje sam se vrlo ozbiljno odnosio prema toj djeci. Zašto? Ponajprije jer mislim da to mladi čitatelj zaslužuje. Konačno, mislim da je pisac koji piše i za djecu i za odrasle u većoj opasnosti nego onaj koji piše samo za odrasle. Jer, ako razočara mlade čitatelje svojim dječjim knjigama, izgubio ih je nepovratno kao čitatelje. Za svu svoju odraslu literaturu.

Razgovarao Davor Špišić