Don Zvonimir i vjetrenjače

Don Zvonimir i vjetrenjače

U Francusku je otišao 1953, kada se u Pariz putovalo Orijent-Ekspresom gotovo 24 sata. Bio je član baletnih trupa Janine Charrat, Rolanda Petita, Ludmile Čerine, Grand Balleta de Marquis de Cuevas i kazališta u Nancyju; između 1962. i 1973. nastupio je u stotinu i dvadeset televizijskih emisija u Parizu.

Nakon silaska sa scene balet je Zvonimiru Podkovcu ostao ljubav i hobi. Gospodin Podkovac sakupljač je i prevoditelj baletne literature (sam je i objavio dvije biografske knjige: Haydenovu Anu Pavlovu i Lifarovu Carlottu Grisi), jedan je od najboljih poznavalaca hrvatskog baleta i — nepomirljivi polemičar, kritičar površna i često netočna iznošenja podataka iz područja povijesti hrvatskog baleta.

— »Prezrena institucija balet koja se je tako teško mogla udomiti u Zagrebu« — piše 1894. Miletić. Ja sam oduvijek želio otići u Pariz, koji je tada bio svjetski plesni centar. Sanjao sam o vježbanju kod Olge Preobraženske. (Zvali su je Preo.) Njezine klasove u čuvenom Studiju Wacker nisam nikad zaboravio, kao ni zgodu kad sam se poslije klasa u svlačionici tužio drugim plesačima kako me stalno opominje i ispravlja. Odgovorili su mi: Budi sretan što te ispravlja, jer je to znak da je tvoj rad zanima. Poslije sam radio kod Perettija iz Pariške opere.

Već dvanaestak godina radite na »Kronici prvih 50 godina zagrebačkog baleta«?

— Sentimentalni razlozi naveli su me na taj posao. Vezan sam uz Zagreb i uz prvi teatar, na čijoj sam sceni proveo gotovo deset godina. To je bila moja mladost i to se ne zaboravlja. Dolazio sam u Zagreb dva — tri puta godišnje. Redovito sam odlazio u Sveučilišnu biblioteku pregledavati tisak prošloga stoljeća i »kopati« po arhivu Hrvatskog narodnog kazališta na Gornjem gradu. U Zavodu za teatrologiju jednom sam se sreo s pokojnim Marijanom Matkovićem i njegovo prvo pitanje je bilo: »Kaj tu radiš?« Kada sam rekao što radim, pitao je: »Za kog to radiš?« Nakon mog odgovora da radim za sebe rekao mi je da to zanima i njega i Zavod. Mi smo se poznavali još iz HNK-a, dok je bio intendant, i ja sam ga jako volio i cijenio. Mislim da je on poživio da bi moja kronika prvih pedeset godina zagrebačkoga baleta bila gotova i možda objavljena, jer je on bio pravi savjetnik i veliki stručnjak i volio je cijeli teatar — a ne samo određene grane... Sakupio sam i sredio mnogo podataka, dokumenata i fotografija (nekoliko kilograma samo rukopisa!), ima mnogo nepoznatih stvari koje se tiču općenito teatra, ali — koga to zanima? Znate li da je Zagreb odbio gostovanja i Isadore Duncan, i Djegiljevljev Ruski balet još 1912. s Nižinskim i Karsavinom kao solistima, i Anu Pavlovu... Ja sam već jako umoran.

Pisali ste veoma zanimljive članke u novinama, a još više ih je ostalo neobjavljeno. Bez obzira na dugu baletnu tradiciju vrlo je neobično u Zagrebu baviti se baletnom polemikom? (Nedavno je ovdje čak pokrenuta manja kritika baletne kritike u pitanju kompetencije, ali bez nekih rezultata.)

— Sjećam se dobro svoga prvog članka. Bio je posvećen Ani Pavlovoj, u povodu 25. godišnjice smrti i uz izložbu u opernoj biblioteci. Tada sam zamolio gospodina Matkovića da mi ga plasira u »Vjesniku«. Prva pisanja o baletu i zagrebačkim plesačima bili su mi kratki tekstovi za mjesečnik »Kazališni list«, još prije odlaska u Pariz. Pravo bavljenje zagrebačkim baletom i pisanje o njegovim problemima počeo sam sezone 1959/60, kad sam angažiran u Gradskom kazalištu u Nancyju. Imao sam mnogo vremena, a osim toga sam godinu prije proveo u Zagrebu (ali u kazalištu Komedija jer se nisam sporazumio s upravom Baleta HNK-a). Napisao sam više članaka, ali su mnogi završili u košu! Balet nije bio tema o kojoj se mnogo pisalo; je li posljednjih godina drukčije? Zanimljivo je da sam uvijek ja iz Pariza reagirao na pisanje iz Beograda, umjesto da reagira sam Balet iz Zagreba.

Vjerojatno ste, gospodine Podkovac, i jedini koji je 1958. upozoravao na mutno francusko izdanje Komisije za kulturne veze Jugoslavenski balet, u kojem je Zagrebački balet maksimalno potisnut. Knjiga nema navedene autore, tako da se ne zna tko je zaslužan za izbor podataka i baletnih umjetnika — koji je u najmanju ruku upitan; veliki je broj grešaka, a od 39 slika 26 ih pripada beogradskom baletu. Nakon vašega pisma objavljena u Globusu ipak su uslijedile reakcije.

— Knjiga Jugoslavenski balet službeno je izdanje, pa je baš stoga čudno da tom izdanju nedostaje objektivnosti i stručne analize razvoja naših baletnih tijela. Da li je to zbog nestašice materijala ili zbog žurbe i površnosti, to nije poznato... Knjiga takve vrsti, pogotovo ako je namijenjena stranom svijetu, mora biti i strogo objektivna i puna istine. S punim pravom možemo zahtijevati da se takvu poslu i izdanjima pristupa ozbiljnije i s više razumijevanja.

Slična situacija ponavlja se 1981, nakon izlaska prvoga jugoslavenskog Baletnog rečnika (prijevod Larousseova rječnika nadopunjen podacima o domaćem baletu. Gospodin Podkovac pažljivo ga iščitava i opet pronalazi niz netočnosti, kao i neobične kriterije u izboru ubačenih jugoslavenskih plesača i koreografa. Tekst je tiskan u »Oku«. To bismo polako mogli zaboravljati da knjigu Jugoslavenski balet ne nalazimo na popisu literature, dakle kao jedan od rijetkih izvora informacija, u velikom šestosveščanom Dictionary of Ballet, tiskanom 1998. u Londonu.) Naime, zbog nezainteresiranosti ili namjerne površnosti, činjenica je da se tamo još vodimo pod Yugoslavia?!

— Da, ja sam energično protestirao izdavačima, ali trebao bi reagirati i netko iz Hrvatske. Osim toga oni pišu: Češka Republika i Slovačka Republika, i Estonija, Latvija, Litva, Rusija, Ukrajina, a ne Čehoslovačka ili SSSR. Knjiga će još dugo biti konzultirana, i informacije, mnoge nekompletne i krive, bit će dalje prenesene.

Veliki ste štovatelj Mije Čorak-Slavenske. Znam da se s njom već dugo dopisujete i da vas drži svojim prijateljem, imate mnogo njezinih materijala. Ona poslije odlaska u SAD nije nikad obnovila veze s domovinom?

— To je duga priča. Ja sam o njoj slušao još u skupini Markiza Cuevasa od ruskih plesača, a poslije sam postao pravi lovac na dokumente iz njezine karijere. Interes za plesnu karijeru i životni put Mije Čorak rastao je sa sakupljenim člancima koji su govorili o povijesti hrvatskog baleta. Shvatio sam što je na sceni, još posve mlada, značila »naša Mia« — kako su je zvali zagrebački kritičari; »plava eterična ljepota«, piše Benešić. Kritike su hvalospjevi. I naše i poslije europske i američke.

Boraveći dosta u inozemstvu mnogo je toga vidjela, naučila i željela prenijeti i na naš balet. O svom trošku priređivala je vlastite plesne večeri. U »Jutarnjem listu« objavljuje vrlo angažiran i lucidan tekst o teškoj krizi našeg baleta. Zbog kritike kulturne politike sukobila se i s beogradskim dvorom. Otišla je puna gorčine, jer joj je bilo dosta neravnopravne borbe za umjetnički i materijalni opstanak. A osvojila je svjetsku scenu u doba apsolutne vladavine ruskih balerina. (Trijumfalni David s Lifarom, plesna večer u Salle Pleyel, jedna je od tri zvijezde — uz Danilovu i Markovu — Ruskog baleta Monte Carlo, glavna uloga u filmu Smrt labuda i još mnogo toga.) Veliki uspjeh i sveopća priznanja dobila je za plesno-dramsku ulogu Blanche u baletu Tramvaj zvan čežnja. Bila je primabalerina u Metropolitanu i dobra prijateljica Zinke Kunc. Pa Zinka Kunc dolazi pjevati poslije rata; zašto Zagreb nije pozvao i Miju?

Nalazi se u svim svjetskim baletnim enciklopedijama i rječnicima, a njezin rodni Slavonski Brod izdaje nedavno krasnu knjigu Brod i okolica i u njoj je Mia Slavenska pokopana još 1981!? A ima toga još. Više puta pokušavao sam na različitim mjestima pobuditi interes za tu našu, odnosno svjetsku umjetnicu, i Memoare koje je napisala, a koji su, pogotovo u prvom dijelu, nama vrlo zanimljivi — ali uvijek negdje zapne. Oboje smo rođeni u Slavonskom Brodu i znao sam joj slati slike naših divnih nošnji. Imao sam dojam da je kroz mene i moja pisma ipak osjetila da je domovina nije posve zaboravila.

Razgovarala Maja Đurinović