CD mozaik

Yes, the Ladder, Eagle Records, dvostruki album (vinil), 11 pjesama/60 min; kupljeno na koncertu grupe Yes u Ljubljani 20. ožujka 2000.

Kada sam nekim znancima rekao da idem u Ljubljanu pogledati u kakvoj je formi jedna od najvećih simfo rock-grupa u pedesetogodišnjoj povijesti električne glazbe, mnogi su me u čudu pogledali. Trošiti novac na stare odrapane rokere koje nitko ne sluša ni u vlastitoj ulici? Svejedno, našli smo se trojica i odjurili u Deželu. Usput smo razmišljali hoće li biti karata, jer jedna nam je nedostajala. Kada smo došli pred dvoranu Tivoli vidjeli smo da bojazni nema mjesta. A tek kada smo ušli u dvoranu... Prodano je tek šestotinjak karata. Ipak, nezamislivo malo. No, atmosfera je bila ugodna. Bez naguravanja. Pogodnih mjesta napretek. I manje više, bolje je reći više, sredovječna generacija. Tek tu i tamo poneki klinac koji je, vjerojatno, očetu maznuo ploče iz ormara i slušao ih potajice i od prijatelja i od roditelja.

Pregledali smo pozornicu. Ništa spektakularno. Osim redova gitara i basova naslaganih na stalcima. (Malo su mi tekle sline.) Namještaj bubnjeva i do njih namještaj klavijatura. Dobar znak. Znači da su sve ponijeli sa sobom.

I onda, kako to obično biva kada se zagase svjetla u dvorani, publika je, nekako nejako, zavikala i pozdravila gospodu iz grupe koja je svoj prvi album Yes objavila 1972. godine. Bile su to godine kada je žestoki rock stagnirao, a grupe poput Yes, pa poslije Genesis, Gently Giant, Barclay James Harvest ili Nice sa svojim kompleksnim, nekada do apsurda kompliciranim i dosadnim pjesmama, zauzimale mjesta na ljestvicama popularnosti. U to doba je na Radiju Zagreb bila vrlo cijenjena emisija Progresivna rock glazba u kojoj su Dražen Vrdoljak i Darko Glavan puštali u eter zvuke najnovijih, nama nečuvenih zvukova rocka. Sjećam se sjajnoga serijala deset najboljih live albuma, ali to je druga priča. Radio je puštao ono novo, a diskografske kuće kasnile su po nekoliko godina. No to su bila ta vremena.

Dakle, koncert je počeo uz zvuke Žar ptice Igora Stravinskog. Tako grupa Yes otvara svoje koncerte već godinama. A nakon toga začuo se kristalni glas Jona Andersona uz žestoku pratnju starih mu prijatelja Chrisa Squiera, basista, gitarista Steva Howa (zbog njega sam najviše i išao na koncert), besprijekorno bubnjanje Alana Whitea i dvojice mladih pridošlica: gitarista Billyja Sherwooda i klavijarurista Igora Korosheva. Za razliku od Pagea i Planta, odnosno Led Zeppelina, čiji je koncert u zagrebačkom Domu sportova također bio odličan, Yes sviraju kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Najviše takvu saznanju pridonosi sjajna i neizblijedjela boja Andersonova glasa. Osim toga, za razliku od prijašnjih albuma, gdje je svaki imao svoju solo točku, na koncertu je sve bilo podređeno bandu ili orkestru, kako hoćete. Nikakvih daveža malo ja na gitari (Steve je promijenio sedam električnih, dvije akustične, svirao je i pedal steel gitaru i, neću sada objašnjavati, ali moram spomenuti, žičani instrument zvan oudu, dobro, kao velika mandolina), pa malo ti, Chris, na basu (donio je sa sobom i bas sa tri vrata). Ili, hajde Alan bubnjaj barem deset minuta da se mi stignemo odmoriti i popiti nešto. Ne, Yes zaista funkcionira besprijekorno. Zvuk je jedan od najboljih koje sam ikada čuo na koncertima. Sada mi morate vjerovati na riječ, ali zaista sam ih vidio mnogo. Sve je bilo jasno. Glava ne šumi kada izađete iz dvorane. Ugodno je bilo. Lijepo. I pomalo sjetno i nostalgično, za mene, kada su na kraju kao dodatak izveli pjesmu Roundabout s meni najdražega njihova albuma Fragile. Osim toga Yes pjevaju sjajno. Ne samo Anderson nego i svi ostali, kada mu se priključe, zazvuče kao izniman zbor. Pala mi je usporedba s odličnom engleskom grupom velikih pjevačkih dosega Hollies. Yes zvuči, u nekim trenucima, kao nešto kompleksnija glazba Holliesa. Prošireni Sveci, moglo bi se reći. Yes pokazuje da kada se nešto radi kontinuirano i dosljedno onda se ne radi samo o pet minuta show-bizz Warholove slave, nego je to kontinuitet s padovima i usponima, kao i svaka umjetnička karijera.

A sada nešto o albumu The Ladder. Taj album možda je i prekretnica u njihovoj karijeri. Nije to više simfo rock glazba, nego simfo pop. I time ne mislim ništa loše. I dalje su aranžmani preteški za mnoge glazbenike. I dalje melodijske linije nisu jednostavne. Ali tako zvuče. Iz cijele ploče izvire radost sviranja i stvaranja. Nema loših vibracija. Čak su si dopustili luksuz i koketirali s karipskim zvukom (pjesma Lightning Strikes) ali su ga prilagodili sebi. Album je pitak, slušljiv, lagan, a opet zahtijeva da neke pjesme, ili barem dionice, još jednom čujete. Ne znam koliko je Howe ovaj put proveo u svome podrumu tražeći nove zvuke na električnim gitarama, ali da je našao krasnih tonova jest. Sjećam se anegdote o Johannu Sebastianu Bachu kada je rekao da svirati nije teško — treba samo pritisnuti pravu tipku u pravo vrijeme i instrument sam svira. Tako to izgleda pri muziciranju grupe Yes. Sve vrijeme pritišću prave tipke i žice. Zato traju i vrijede. Iako, vjerovali ili ne, nikada nisam bio njihov obožavatelj.

So long, Ian Dury (1943-2000)

Ian Dury bio je malen, neugledan, šepav i ružan. Ali Ian Dury je bio rock-star. Nije dosegnuo visine popularnosti kao njegovi kolege iz novoga vala možda baš zbog svojih tjelesnih nedostataka. No Dury je bio spiritus movens mnogima i za vrijeme dok se krčio novi rock poredak i poslije toga. Prvi od pet albuma snimio je 1977. u doba najžešćega prodora punka. Tada se on više činio kao vodviljski pjevač prema Joeu Strummeru ili Johnnyju Rottenu, no Dury je bio velika autorska snaga. Dury je napisao jednu od himni svoga, ali i novijega vremena, Sex and Drugs and Rock 'n' Roll (ta-ta-ta-ta-ta-ti), i da nije napisao ništa osim toga, bio bi velikan. Neko vrijeme pisao je knjige i vodio televizijske emisije. Posljednji album snimio je prošle godine. Umro je od raka. Jedna od njegovih pjesama bila je Sweet Gene Vincent. Danas nećemo biti patetični, jer Dury takav nikada nije bio. Sweet Ian Dury, hit me with your rhythm stick. Hit me. Hit me. Zbogom.

Krešimir Blažević