Bilbao kao metafora

Bilbao kao metafora

Muzej u Bilbau je pravo dijete svojega doba s futurističkom projekcijom u nadolazeće stoljeće, on je sublimat kulture, duha, umjetnosti arhitekture i urbanizma grada otvorena najsmionijim zamislima, koji s optimizmom i građanskom hrabrošću gleda u budućnost

Moram reći da mi je bilo jako drago kada je pod naslovom Zagreb može postati Bilbao? (makar s upitnikom kao redakcijskom intervencijom) u vašem listu izašao razgovor s dugogodišnjim prijateljem Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, gospodinom Richardom De Marcom, koji je — kako vidim — u posljednje dvije godine bitno promijenio svoje stajalište prema tom muzeju, a i prema ulozi koju bi Zagreb mogao imati na kulturnoj karti Europe.

Svakako, to je mnogo optimističnije negoli podnaslov Zagreb nije Bilbao izveden iz razgovora, nedavno objavljena u »Zarezu«, s vrlo uvaženim povjesničarom umjetnosti i muzeologom Ivom Maroevićem. Po mojem mišljenju Bilbao je naime usporediv s Karlovcem ili Rijekom, a ne sa Zagrebom, u kontekstu značenja što ga Zagreb ima za Hrvatsku, a Bilbao za Španjolsku, odnosno pokrajinu Baskiju.

Dakao, sve su to metafore — i meni je Bilbao metafora!

Luritanski snovi u Agramu

Ipak je uzburkao duhove! Često se pitam da li su oni brojni kolege koji na to omalovažavajući odmahuju rukom uopće bili tamo i vidjeli Guggenheimov muzej Franka O. Gehryja? Budući da sam ga posjetila godinu nakon otvaranja uzimam si slobodu da budem iskreno oduševljena i kao obična građanka i kao povjesničarka umjetnosti i muzealka tom nevjerojatnom građevinom, njezinim fascinantnim umjetničkim oblikovanjem, njezinim značenjem za grad Bilbao — jer s tim zdanjem u potpunosti je postignut željeni cilj i španjolske i regionalne baskijske vlade da taj grad postane nova kulturna i turistička atrakcija Europe, pa i svijeta. Bilbao je postao i ostao senzacija — on je pravo dijete svojega doba s futurističkom projekcijom u nadolazeće stoljeće, on je sublimat kulture, duha, umjetnosti arhitekture i urbanizma grada otvorena najsmionijim zamislima, koji s optimizmom i građanskom hrabrošću gleda u budućnost. On je katedrala modernoga doba, simbolički objekt suvremene arhitekture i pravo svetište suvremene likovne umjetnosti. Dokazom da su vizionari i čuda još mogući.

Zašto i mi ne bismo smjeli sanjati slična rješenja za grad Zagreb? Dakako, bez inozemnoga kapitala ili pomoći te posebno bogatih donatora (o kojima ovise svi slični muzeji u svijetu!) teško bismo mogli ostvariti takav muzej. A mi smo zakonima (primjerice, onim najnovijim o muzejima) nasilno dovedeni u situaciju da se već u startu sustavno onemogućava svaki ulazak stranog kapitala. Sve bi to trebalo mijenjati!

Sanjari i vizionari, nepodilaženje konvencijama i onoj umrtvljujućoj neuznemirujućoj osrednjosti uvijek su pokretali svijet prema naprijed. Prema tome, dopuštam si da budem sanjar i tražim nemoguće. Mislim da u tome nisam osamljena.

Nažalost, čini mi se da smo u ovoj prvoj fazi tobože uspješna pomicanja stvari s mrtve točke mi kao struka, ali i kao građani grada Zagreba, izgubili bitku. No, možda je to samo privid. Nažalost, ne možemo biti odveć optimistični poučeni lošim iskustvima i znajući da se bitke za muzej suvremene umjetnosti u gradu Zagrebu gube već nekoliko desetljeća, i da smo u nekoliko navrata bili takoreći već na dohvat pozitivnom rješenju, a uvijek smo bili izigrani. Sjetimo se samo već urbanistički zacrtane lokacije na obali rijeke Save davne 1975! Da o novijim situacijama i ne govorimo.

Nastavak uništavanja metropole

Ovom prigodom moram ponovno podsjetiti da je natječaj za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu doista izveden suprotno stajalištima struke i njezinim zahtjevima. Nakon godina natezanja odjednom je bio pokrenut na brzinu (bez ikakva jasna razloga, ali nakon što su oni na vlasti prethodno sredili kadrovsku situaciju u muzeju) — vjerojatno zbog bliženja parlamentarnih izbora, kada su si bivši vlastodršci pokušali osigurati još neke pozitivne poene, kako bi si osigurali nadzor ili u slučaju gubitka vlasti da bi poslije mogli reći »Mi smo svoje napravili, a sada se vi gombajte s drugima!« U natječaju nisu poštivani uvjeti koje je muzejska struka prethodno dala, počevši od predložene veličine objekta, nije poštivan redoslijed mogućih i preporučenih faza natječaja i izgradnje, natječaj nije bio ni dvostupanjski, niti je bio međunarodni, niti je konzultirao barem putem žirija međunarodne stručnjake. Trajao je nevjerojatna tri mjeseca, u ljetno vrijeme (!) — rok u kojem se ne može načiniti nijedan ozbiljniji projekt, a pogotovo ako natječaj nije tek anketni! Netko će pokušati dokazivati da je sve učinjeno po zakonu, a zna se kome je upravo ta zakonska regulativa najviše odgovarala i tko ju je zapravo formirao. Žiri je također radio po zakonu, kažu, a zna se kako ga je, zašto i tko sastavio i što se od njega moglo očekivati. Podsjetimo da su se ipak neki od uvaženih njegovih članova iz struke povijesti umjetnosti unaprijed ili u hodu ogradili i od propozicija i od odluka! Legalnost ne mora uvijek jamčiti stručnost, pa ni uvažavanje stručnog mišljenja onih koji su stavljeni izvan sustava odlučivanja. Komu mažemo oči? Istodobno neki su se članovi žirija pozivali na kvalitetu usklađenosti odabranog rada s arhitektonskom slikom Novog Zagreba!? Koja je to kvaliteta, kada se slažemo s tvrdnjom uvaženog kolege Zlatka Uzelca da je i ovdje riječ o urbanističkom beščašću i da je »sve što je nastalo poslije Drugog svjetskog rata anonimna i vrlo ružna aglomeracija bez urbanističke ideje«, što se posebno odnosi na Novi Zagreb.

Zagreb je desetljećima bio uništavan posvemašnjim zapuštanjem gradskih aglomeracija i u eksterijeru i u interijeru kao neželjenim i nepotrebnim simbolima u to doba omražene građanske kulture. Posljednjih godina tek je uljepšavan uređenjem fasada strogog centra, tobožnjim vraćanjem građanskoga duha, ali rijetko zahvaćajući u objekt u cjelini (interijeri i stražnja dvorišta, o higijeni da i ne govorimo!), što je doista tek fasadni face-lifting, dok se u zahvatima u urbani prostor Zagreb dramatično provincijalizirao, uz uništenje brojnih vrijednih gradskih ambijenata, zbog čega su i struka i građani nebrojeno puta prosvjedovali. Dakako, uzaludno. Tako polako tonemo u zastrašujuću osrednjost koja nas doista obeshrabruje, a nekih novih, hrabrih i važnih intervencija u prostoru na žalost nema. Dramatično nam nedostaje hrabrih i nepotkupljivih vizionara, koji vuku naprijed.

S izgradnjom Muzeja suvremene umjetnosti ponovno nam se pruža prilika da na prijelomu stoljeća učinimo nešto veliko i novo u urbanizmu i arhitektonskoj slici grada. Zato ne možemo i ne želimo odustati od te bitke i ne možemo se pomiriti s hvatanjem za slamku, da se učini barem nešto. Bolje išta nego ništa zaista je vapaj očajnika. Struka, koju se tako dugo nije uvažavalo niti slušalo njezine prosvjede, ne bi smjela dignuti ruke i bespomoćno pristati na mrvice sa stola onih koji su gradili onakav stadion u Maksimiru ili slična čuda nedavne megalomanske izgradnje novih komercijalnih centara u središtu grada Zagreba.

Posljednja šansa

Zato mislim da ovu šansu ne bismo smjeli propustiti. Zamašnjak koji se pokrenuo (ako je uistinu ozbiljno pokrenut?) nikako se ne bi smio zaustaviti. Političari koji će u konačnici odlučivati morali bi znati da je to povijesna prilika za Zagreb i za Hrvatsku da se konačno i na planu kulture i umjetnosti doista integriramo u Europu, uz pomoć te iste Europe, kao ravnopravan partner vrijedan štovanja, potpore i pažnje. Napor koji je za to potrebno učiniti sigurno je golem, vrijeme općeg osiromašenja donedavnim kriminalom i korupcijom sigurno da nam nije sklono, ali vjerujem da je u ovom trenutku ponovno vraćena optimizma i nade u promjene simbolička vrijednost toga objekta onaj pravi izazov novoj vlasti koji bi mogao pokazati i dokazati našu pripadnost europskoj kulturnoj zajednici. »Umjetnost doista treba shvatiti vrlo ozbiljno«, točno je rekao De Marco, »kao revolucionarni jezik koji mijenja društvo na bolje, (...) a stvaranje umjetnosti znači dubinski dijalog s drugim ljudima i s vremenom u kojem svi živimo.« Muzej suvremene umjetnosti trebao bi biti stjegonošom takvih ideja. I građani i stručnjaci, a pogotovo naši likovni umjetnici raznih ovostoljetnih generacija, i stariji i mlađi, i oni koji tek dolaze, svi mi takav muzej zaslužujemo.

Na kraju podsjetila bih još jednom na arhitekta Daniela Libeskinda koji je o izgradnji novih muzeja rekao nekoliko važnih stvari koje ne bismo trebali zaboraviti. »Muzeji se danas ne grade samo da bi udomili pojedine kolekcije ili pojedinačne programe, nego da bi regenerirali same gradove.« Muzeji su danas doista poput crkava iz prošlosti, to su mjesta kroz koja čitamo stanovnike nekoga mjesta, njihovo svjedočanstvo o vlastitom postojanju. Oni nisu samo mjesta za sanjanje, nego i mjesta edukacije, na kojima se stječu nove sposobnosti, na kojima se svijet vidi na nov način. »Oni igraju golemu ulogu u oblikovanju evolutivnog pogleda na neki grad, njihova je uloga važna i u društvenom i u duhovnom kontekstu i zato je tako važno kako ćemo ih koncipirati i kako ćemo izraziti što od njih želimo.«

Nada Vrkljan-Križić