BarO.K.

BarO.K.

Edo Popović, autor Ponoćnog boogieja, kultne knjige osamdesetih, objavio je San žutih zmija, knjigu koju ćete čitati još i sljedeće stoljeće

Edo Popović još je 1987. godine objavio knjigu Ponoćni boogie, a do danas ga spominju. Nova knjiga, San žutih zmija, manjim dijelom nastavlja tradiciju Boogieja, a većim dijelom pokazuje da bi Popović, naprosto, trebao pisati, jer je to u općem interesu. Radi se o čovjeku koji ne pati od depresije, jer na svakom koraku upada u zasjedu čula. Živi u superbrzom Amoku, ne dostiže ga komA, spotiče se o Amora, a najbolje se osjeća između trica i Utrina.

Unatoč pravilima profesije, moram ti se obraćati s ti. Zapravo, radi se o uspostavljanju što boljeg komunikacijskog koda. Naime, na temelju tvojih knjiga, premda ne sumnjam u tvoju kulturu i dobar kućni odgoj, teško mi je zamisliti da se dobro osjećaš kad s nekim komuniciraš neizravno, u Vi rukavicama. Umišljam li ja to ili Edo Popović baš i nije impresioniran autoritetima i hijerarhijama?

— Dobro si to prokužio. Ne podnosim uštogljenost, protokole, formalnosti, autoritete i hijerarhije. Sve je to u redu, samo mi se, molim te, nemoj obraćati u trećem licu, kao da me nema. Ja sam ovaj mršavi tip s druge strane stola.

Postao sam akademik

Dogovoreno. Ako je genijalac onaj koji u kontinuitetu stvara djela izuzetne vrijednosti, onda je pisac valjda onaj koji u kontinuitetu objavljuje djela, kakve-takve vrijednosti. Je li tebe, s druge strane stola, uopće moguće nazvati piscem budući da si Ponoćni boogie, knjižicu od stotinjak stranica, objavio prije trinaest godina?

— Kažeš — knjižica. Čujem li ja to omalovažavanje u tvom glasu? Ne spadaš, valjda, i ti među one koji literaturu, mozak i takve stvari mjere kilama? Znaš onu — kila mozga, dvije marke. Ili, jebeš knjigu od sto stranica, to nije literatura. Doduše, u pravu si kad kažeš da je pisac onaj koji objavljuje u kontinuitetu. Proteklih desetak godina ja se i nisam osjećao piscem. Ni sada, da parafraziram Millera, ne mislim da sam pisac — sada to jesam. Usput rečeno, i San žutih zmija su knjižica od sto stranica. Ali tu valja biti oprezan. Ne moraš poduvati tri jointa da te drmne. Ako je trava O. K., dovoljan je i jedan. Ako je trava loša, možeš cuclati do sudnjeg dana, i ništa. Tako je i s literaturom.

Pa, što si radio zadnjih trinaest godina i najavljuje li San žutih zmija povratak književnosti?

— Svašta sam radio. Tri godine bio sam turistički vodič. Vidio sam manastire na Svetoj gori, bio sam na Formenteri, najmanjem balearskom otoku, i vidio svjetionik gdje je živio i pisao Jules Verne. Smucao sam se po Ramblasu, izgubio se u Gotskoj četvrti u Barceloni, satima sam sjedio ispred Gaudijeve katedrale, do koljena sam ušao u prljavo more u Cannesu — tamo se ni mrtav ne bih okupao — guštao sam u flamencu u jednoj rupi na Mallorci i u trbušnom plesu u još goroj rupi u Solunu, lokalima koje izbjegavaju prosječni turisti... Onda je kresnuo rat. Četiri godine radio sam kao ratni reporter i vidio scene koje bih volio zaboraviti. Bio sam pješak u Oluji, šest tjedana ratnog staža. Dio tih iskustava ugradio sam u priču Ispod duge. A onda me je puklo jedrenje, za što je izravno odgovoran Damir Miloš. Dovukao me je 1998. u ANA-u, Nautičku akademiju u Jezerima na Murteru, trebao sam na brodu provesti dan, dva, tek toliko da napišem reportažu. Danas se smatram pristojnim jedriličarem »čarterašom«, skupio sam dva mjeseca staža na brodu i, da se pohvalim, na Akademiji sam dobio diplomu naprednog jedriličara. Vidiš, i ja sam akademik. A sve te godine pokušavao sam biti dobar suprug i otac... Hoću reći da mi se od Ponoćnog boogieja mnogo toga posložilo u glavi. Nazovi to smirivanjem, dozrijevanjem, kako god hoćeš. Sve što danas želim jest biti s obitelji, jedriti, i pisati. Žute zmije jesu konačan povratak književnosti. U međuvremenu sam poprilično daleko odmaknuo s novim rukopisom. Riječ je o vrlo kratkim pričama pod radnim naslovom Tetovirane bajke.

Ponoćni boogie je uz Habjanovu Nemoguću varijantu bio najkultnija knjiga Quorumove generacije. Gomile žena još i danas želi upoznati tog ludog frajera u vječitom spidu, pisca Boogieja. Je li odnos književnosti i pisca možda poput odnosa guščje paštete i guske ili se tu radi o kakvoj drugoj relaciji? Molim te, reci istinu, zbog tih žena iz prvog reda.

— Boogie nije čista autobiografska proza. Doduše, ima tu mnogo autobiografskih momenata i otkvačene atmosfere osamdesetih, ali ja ne bih povlačio znak jednakosti između autora i njegova djela. Mislim da čitatelju ne bi trebalo biti važno kakav je pisac u stvarnosti. Pisac kao osoba nebitan je u cijeloj toj priči. Važno je ono što je napisao. Mnogo puta sam se razočarao kad sam upoznao autore meni dragih knjiga. Vjerujem da bi se slično provele i žene koje spominješ. Boogie ima svoj put, a ja svoj. Neka tako i ostane.

Zašto je poludio gospodin P.?

Tvoj grad, superurbani Amok, osim što je doslovce ludilo/bjesnilo, naopako je, opet doslovce, komA, a u njemu je skriven i Amor. Sva ta tri pojma izgledaju mi itekako konstitutivna za tvoju literaturu u kojoj se, opako pomiješani, fragmenti tih fenomena nalaze. Molim te da mi objasniš je li ludilo (Amok) zapravo koma, a ljubav možda drugi/treći put, ili je sve drukčije, ili je moguće samo to što se događa, ili mi se to sve opet samo pričinja? Tkaj tkaču vjetrova.

— Nisam o tome razmišljao pišući prije, ali kad već pitaš — u svakoj iskrenoj, dobroj stvari ima ludila, to jest amoka. I u žestokoj ljubavi, i u dobroj ševi, pa i u dobroj literaturi. Na tu je temu Walter Vogt, psihijatar i pisac, napisao poticajan esej Shizofrenija umjetnosti. Baveći se odnosom ludila i književnosti on navodi mnoge pisce, pored ostalih Antonina Artauda, Strindberga, Hoelderlina, Michauxa, Celana, Brodskoga, Nerudu, i zaključuje da je onaj tko piše — lud. Nije, dakle, riječ isključivo o onome što medicina, o kojoj mislim sve najgore, naziva »psihijatrijskim slučajevima«. U svakoj kreativnosti ima ludila. Dodao bih tu Ezru Pounda kojeg su godinama držali u umobolnici, Baudelairea koji se ubijao opijumom, Bukowskoga koji se utapao u alkoholu, Burroughsa koji se fiksao svim i svačim... Svi su oni ludi. Niz mogu nastaviti, nadajući se da me neće tužiti zbog »duševne boli«, Borom Radakovićem koji je lud. Robert Perišić isto je lud. I Zoran Ferić je lud. Lud sam, ako smijem biti neskroman, i ja. Ivan Aralica je normalan.

U tvojim obaveznim lirskim fragmentima očit je interes za barok (barO.K., barock 'n' roll) tj. za nabrajanja, dinamiku (oblaci uvijek jure), asimetriju, jak kolorizam, posebice za aristokratske, zlatne i srebrne boje, vegetaciju (vitice, povijuše, puzavice, cvijeće, cvijeće, cvijeće...), a mogli bismo sve to nazvati i koketiranjem s kičem. Odakle te fascinacije?

— Iz snova. Ja intenzivno sanjam, moji snovi su prava eksplozija boja, oblika i događaja. Kad nisam lijen, bilježim snove, nešto od toga iskoristim u pričama. Osim toga, Danilo je Kiš svojedobno, čini mi se u Času anatomije, poderao daltonističku prozu, prozu u kojoj je sve sivo. Kako bilo, moji snovi nisu sivi, niti je takav moj život, pa zašto bi mi proze onda bile sive. A koketiranje s kičem? To je u redu, ako stvar ostane samo na koketiranju, ako se čovjek do grla ne uvali u kič.

Tvoji politoksinirani heroji podzemlja govore u apsolutno najluđim, najduhovitijim i najšarmantnijim dijalozima. Radi li se tu o prilogu obrani spoznajnih mogućnosti opijata?

— Hvala ti, tko ne bi volio čuti ove komplimente. Što se opijata tiče meni je blesavo to što se većina društava, pa i ovo naše, histerično opire prirodnim i lakim drogama, a istodobno tolerira, da ne kažem slavi, alkohol. Ja stvarno ne vjerujem u priču o štetnosti marihuane, ili svetih pečurki, ali sam duboko uvjeren da je alkohol noćna mora svakog mozga. Ljudski mozak je golemo, neistraženo područje, poput Interneta, i svatko onaj tko je probao marihuanu ili neke halucinogene zna o čemu je ovdje riječ. Znanosti je poznato da alkohol uništava moždane ćelije, što nije slučaj s lakim drogama. Govorim iz vlastitog iskustva — trava me pretvori u mirna, tolerantna, opuštena čovjeka, a alkohol u agresivnu zvijer. U potonjem sam obliku, očito, potrebniji vrloj zajednici. Ajde ti napušene ljude otjeraj u rat. S pijanima ćeš to učiniti bez problema. Lakše je s nama rukovati kad smo pijani, i to ti je to.

Tvoj je rukopis, još od Boogieja, apsolutno ekstatičan. Ne dolazi li sva ta ekstaza od potrebe da se tijelo, zapravo, poništi?

— Ne.

U tvojoj najboljoj, novoj ratnoj priči Ispod duge, jedan od tvojih ratnika-frikova kaže da kad jednom prođeš »ispod duge«: »Nema te sile koja nas može vratiti, ne možemo si pomoći, više ništa ne možemo učiniti, samo čekati.« Ako je tako onda nema otkupa, svaka šteta je neispravljiva, a život izmaknuo iz ruku subjekta. Doista, tvoji junaci se povlače s položaja. Ta, zapravo pesimistička varijanta, dobrodošla je novost u tvojem, inače ekstatičnom, rukopisu. Što se to dogodilo u međuvremenu da je pesimizam pobijedio ekstazu?

— Vidiš, ja sam ti dotepenac s tipično purgerskim mentalitetom — nadasve skeptičan. Ipak, ne mislim da je svaka šteta nužno neispravljiva, niti da nam život nužno izmiče iz ruku bez mogućnosti da nešto učinimo. Ali kad je riječ o temi priče Ispod duge, dakle o ratu, stvari su otišle kvragu. Gdje su danas ratni heroji? Nema ih. Stara je vlast učinila sve da ih izbriše. Istinske heroje ovog rata zatvarali su, prebijali, optuživali za izdaju, a istodobno su od zločinaca i kriminalaca stvarali heroje. Zasluge, činove, odličja i slavu zgrabili su, uglavnom, uredski štakori, tipovi koji nisu osjetili miris baruta, niti su, što bi Joža Sever rekao, vidjeli kako krv se puši. Pravi heroji danas su mrtvi, ili su na margini. Siniša, heroj Sajmišta i Vukovara, srećom je živ, stanuje u Utrinama, često odemo na piće, Ilija i Dubravko u elitnim su postrojbama HV-a, ali za njih nitko ne zna. Od anonimnih heroja danas bi se mogla napraviti poštena borbena brigada. I kako onda ne biti pesimističan.

Ulomak iz priče Ispod duge:

Mogućnost da ovdje dobijete šrapnel ravna je mogućnosi da dobijete na lutriji, pričao je zapovjednik voda novajlijama koji su se trzali na daleke detonacije. Bilo je to prošle jeseni u zemunici na istoku. Problem je, dodao je, tek u tome što su ovdje izvlačenja svakodnevna, i što se nikada ne zna kad će početi. Nedugo potom njemu se posrećilo — vraćen je kući bez glave i polovice torza.

Kurg, kaže Elias, preokrećući šalicu na tanjuriću. Moramo ubiti Kurga.

Kurg je onaj koji je zakuhao čitavu stvar, prvi koji je obradio oblutak i ubio čovjeka. Zbog plijena, vjeruje Elias. On se fura na Kurga da ne poludi. To jest, uvjeren je da će ga svaki neprijateljski vojnik kojeg ubije baciti nekoliko godina unatrag i da će samo tako, ubijajući, pronaći put do izvora zla — do Kurga.

Kurgovu kopilad ne brine puno Eliasova namjera, živo im se fućka. Čuče za teškim, izrezbarenim stolovima od mahagonija, ogrnuti finim tkaninama, tu su i svilene kravate, Rolexi, blindirana kolica... I što rade? Grabe. Jedan više od drugoga. Samo gledaju kako će oplindrati leševe, kako će vam zavući ruku u džep. Jednom vas rukom drže za jaja, drugom bunare, i otuda ovaj urlik koji odzvanja svemirom.

Oni i vlastito govno pretvaraju u lovu, tvrdi Elias. Maheri alkemije. Oni bi i od mojih muda napravili kakvu zgodnu stvarčicu, možda vrećicu za dijamante.

Razgovarao Kruno Lokotar