Agonija ne završava odmah

Tomislav Zajec, John Smith — princeza od Walesa, redatelj Dražen Ferenčina, Zagrebačko kazalište mladih, premijera 1. travnja 2000.

Nova predstava Zagrebačkog kazališta mladih vrlo je intrigantna iz više razloga. Jedan od važnijih zacijelo je i taj da je drama Tomislava Zajeca, koja se u prošlogodišnjem natječaju za nagradu Marin Držićnalazila u užem izboru, ali nije bila nagrađena, na pozornicu dovela najpoznatiju i medijski najeksponiraniju ličnost devedesetih — princezu od Walesa Dianu Spencer, u puku omiljenu Lady Di. Drugi je da se drama zapravo bavi problemom koji u suvremenoj hrvatskoj dramatici do sada nije odveć zaokupljao pozornost pisaca, a treći je taj da je, uz poneke sitne zamjerke, u pitanju solidno scensko ostvarenje u kojem nedvojbeno briljira Pjer Meničanin u dvostrukoj ulozi.

Lady Di bila je uzor i nedostižni ideal svake kućanice u svijetu, koja se mogla diviti njezinim opravama, umiljatu izgledu i savršenoj, katkad i presavršenoj tankoj figuri, obožavati je kao ideal majke i žaliti je zbog neuspješna braka i neostvarive ljubavne priče s Dodijem Al Fayedom. Svaka se kućanica mogla s njom identificirati i lakše podnositi svoj neuspješan i prazan život jer, eto, ni princezama nije sve u životu posuto ružama. Nakon njezine tragične smrti ime Diane Spencer postalo je sinonimom za osamljenu jadnu malu bogatašicu koja je stradala upravo u trenutku kada je njezino nestajanje s medijske scene najbolje odgovaralo engleskoj kraljevskoj obitelji. U njezinim biografijama koje su pisali njoj vrlo bliski ljudi najbolje se vidi koliko je žrtava bilo potrebno da odigra ulogu što joj je dodijeljena ulaskom u kraljevsku obitelj. Nesanice, bulimija, nesretan brak, toleriranje Charlesove afere s Camillom, uloga profesionalne dobrotvorke priglupa smiješka... i da ne nabrajamo poznato jer je Tomislav Zajec sve to učinio mnogo konciznije i duhovitije u svojoj drami.

Klopka koju su jednoj osobi nametnuli mediji i njezin položaj u društvu osnovna je preokupacija ovoga dramskog teksta. John Smith automehaničar je koji mirno živi u predgrađu, ima iza sebe propali brak i donekle se snalazi sa samim sobom. Publika ulazi u njegov život upravo u trenutku kada nastaju problemi jer se dotični pripadnik više klase Bennet (Filip Nola) odlučuje svoj skupocjeni automobil popravljati u predgrađu. Čini se da je krizna situacija ona poluga koja preteže i dovodi Johna Smitha do potpuna gubljenja u svom drugom identitetu. Jednostavnim i naglašeno feminiziranim, gotovo karikiranim gestama i promjenom boje glasa Meničanin prelazi iz jedne u drugu ulogu da bi mu se u nastavku tog prelaženja dogodilo da igra ženu na način koji u potpunosti poništava naglašeno mijenjanje spola. Karikiranost postaje samo signalom promjene i omogućava lakše snalaženje u mijenjanju identiteta glavnoga protagonista drame, a Meničanin se u potpunosti prepušta ulozi te se pred očima publike transformira u Lady Di čak i kad nema periku ili žensku odjeću. Zato je apsolutno uvjerljiva nemoć Johnnyjeva prijatelja i poslodavca Willa (Branko Supek) da ga vrati u normalno stanje nudeći mu pivo, pizzu, noseći akumulator i pokušavajući zapodjenuti razgovor s njim. Zaprepašten promjenom Will kolokvijalno izjavljuje: »Bože, Johnny, izgledaš kao vlastita majka u Psihu!« Čak ni napor Johnnyjeve bivše supruge Kathie (Ksenija Ugrina) ne urodi nikakvim rezultatima. Will postaje tajnik Horace, a Kathie se u bolesnom umu nesretnoga mehaničara pretvara u omraženu Camillu. Dok Lady Diana proživljava ključne prizore svoga života, odvija se i britka satira svega onoga što se o njoj moglo pročitati u novinama. Cijeli taj dvostruki monolog sa samim sobom osvježen je duhovitim redateljskim (Dražen Ferenčina) nesuvislostima, kao što je, primjerice, brisanje ruku pizzom u trenutku izgovaranja rečenice »dugo brisati ruke u osvježavajuće maramice« ili način na koji je osvijetljen (oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek) dječji zbor iz Dianina/Johnnyjeva sna. Takvih pojedinosti ima bezbroj, a posebno su dobro osmišljene one koje se tiču prelaska iz jednog identiteta u drugi, gdje kao okidači za pojavljivanje Diane služe zrcalo, perika, prazna šalica čaja ili dugi pogled u daljinu. S obzirom na pitkost drame i odličnu uigranost glumaca, nakon izvjesnog vremena sasvim je svejedno funkcionira li režija u prostoru, kojeg je scenografski prilično klasično osmislio Drago Turina, ili ne funkcionira i da li su kostimi (Edita Žagar) prikladni ili ne jer je u prvom planu unutarnja drama Johna Smitha i njegova nemogućnost da se izvuče iz odabrane uloge. Čak i predvidljivi moment objavljivanja tragične smrti prave princeze ne rezultiraju izlaženjem iz te uloge pa nastaje klasični tarantinovsko-vestrnovski obračun svih sudionika. Krvavi kraj prije nalikuje na gašenje mnogostrukih glasova u Johnovoj glavi nego na stvarno ubojstvo svih onih koji ne dopuštaju Smithu da ostane Diana. Kako negdje u pola trajanja predstave dramatična i tragična priča počinje opasno kliziti u parodiju ni mnogostruka ubojstva nije moguće shvatiti tragično. Pogotovo jer je kao poenta cijeloj problematici dvostrukoga identiteta osmišljen i dvostruki kraj predstave u kojem grupni portret s damom izaziva smijeh, pravi kraj pomalo osupnjuje, a rečenica »Jebi ga, kraljica je kriva za sve!« podvlači satiričko-komički ton cijele predstave.

Lidija Zozoli