Znanost i odgovornost

Znanost i odgovornost

Ako novi ministar znanosti svoju odgovornost ne ponese, od znanosti će nam ostati samo potraga za istinom bez odgovornosti

Ustavni je sud 26. siječnja donio odluku, od mnogih dočekanu kao oslobođenje od kršenja autonomije sveučilišta, u kojoj je Sud među ostalim kazao da je »nesporno pravo visokog učilišta da samo utvrđuje svoj kapacitet« te pravo fakulteta da bira svog dekana, a razabiremo da je Sudu strano i to da tijelo izvan sveučilišta odlučuje da li je neka institucija visoko učilište ili ne. Prethodna vlast svojom je politikom i zakonima doista grubo kršila autonomiju sveučilišta, toliko koliko joj je do znanosti i školstva uopće bilo stalo. No, kako bi bilo prihvaćeno da je grubo kršenje slobode zračne plovidbe ukinuo Ustavni sud odlukom kojom se državi brani da procjenjuje da li nešto ispunjava uvjete da leti kao zrakoplov, i koliko taj zrakoplov može ukrcati putnika, a zrakoplovnoj se kompaniji onemogućuje da utječe na izbor kapetana zrakoplova, jer je taj izbor neotuđivo pravo posade i putnika te letjelice, koje proizlazi iz njihove slobode zračne plovidbe?

Pobornici su prave znanosti već bacili ljagu na profesore prava, koji su u Hrvatskome pravnom centru i u Ustavnom sudu predložili, odnosno donijeli spornu odluku, a još su si 1996, kad ih većina nije mogla udovoljiti uvjetima za ponovni izbor po mjerilima temeljenima na Zakonu o visokim učilištima iz 1993, ishodili ukidanje tih mjerila pozivanjem na formalnost. No, pitanje je koga sve ta ljaga pogađa. U prijedlozima Hrvatskoga pravnog centra nema ničeg što bi sugeriralo da je autonomija sveučilišta akademska šlarafija (u kojoj se ništa ne radi, a svega ima u izobilju), odluka Ustavnog suda, uza sve nedostatke (i mimo navedenih šlarafijskih), jest važan korak u uspostavljanju ne samo autonomije sveučilišta nego ustavne države, a pravničko osporavanje mjerila za izbor nastavnika 1996, ako i jest velikim dijelom neopravdano, bilo je još 1993. predviđeno. Naime, u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu iz 1993, u analizi tad još Nacrta zakona o visokim učilištima, jasno je bilo rečeno da su mjerila znanstvenosti u tom aktu prirodoznanstvena, a ta mjerila jednostavno ne vrijede za sve znanosti te će ih, dobrim dijelom upravo zbog toga, izigrati od juristi i komercijalisti.

Istina bez dobra

Sukob dviju znanstvenih kultura, prirodoznanstvene i društveno-humanističke, nije, dakako, nešto što se zbiva samo u hrvatskim sveučilištima. No, u nas se još zbiva po drugdje prevladanim obrascima. Svako malo neki se prirodoslovac uspne na govornicu ili, još gore, javnu dužnost s koje revnošću materijalista iz 19. stoljeća propisuje mjerila znanstvenosti svemu i svakome i, kao vrhunac pomirljivosti, otpisuje istraživače društvenih i humanističkih problema kao beznadno nerazvijene ili neporecivo izvanznanstvene. Tako je za prošlogodišnjega savjetovanja danas vladajuće stranke prirodoslovac koji se drži stručnjakom za društveni razvoj izrekao tvrdnju da istraživanja pokazuju kako su se zemlje koje su ulagale više u prirodne znanosti razvile, a da su one koje su ulagale više u društvene znanosti zaostajale. Pritom autoru te tvrdnje očito nije zapelo za oko ni jedno od ovoga: da tvrdnju takva dometa nije moguće konkluzivno provjeriti ili osporiti nikakvim istraživanjima; da je ta tvrdnja, u mjeri u kojoj uopće jest znanstveno vjerojatna, rezultat društvenoznanstvenih, a ne prirodoznanstvenih istraživanja; da su društvenoznanstvena istraživanja koja tvrdnju čine vjerojatnom toliko složena da su bila moguća samo u zemljama koje veoma mnogo ulažu u društvene znanosti; da je i bez velikih istraživanja poznato da je SSSR, koji je iznimno mnogo ulagao u prirodne znanosti, a iznimno malo u društvene znanosti, propao. Nesreća je hrvatskih društvenih i humanističkih znanstvenika da se tvrdnjama kao što je navedena ili više ne zamaraju, kao da su odgovori o odnosu društveno-humanističkih i prirodnih znanosti dani jednom zauvijek, ili postmodernistički razmeću, nabacujući se floskulama da teorije današnjih humanities ne razumiju samo oni koji inzistiraju na razumijevanju.

Tako se i s jedne i s druge strane previđa da su u lingvistici, sociologiji i pravnoj znanosti jedan i jedan dva upravo kao u fizici ili kemiji te da je važnost kvantitativnih odnosa u društvenim i humanističkim disciplinama u strmu usponu, baš kao što je odavno u usponu u prirodnim znanostima, ali da su u društvenim i humanističkim disciplinama središnji problemi i dalje pitanja vrste što to vrijedi kao onaj jedan, što je neizračunljivo, kao što su pitanja Jesu li Ibsenove drame tragedije? ili U kojoj je mjeri privatizacija u Hrvatskoj jednaka privatizaciji u Sloveniji?. A razlog zbog kojega su ta pitanja i dalje središnji problemi jest taj što društvene i humanističke znanosti ne teže samo istini, kao prirodne znanosti, nego teže istinitu, dobru i lijepu životu. Stoga je u polazištu društvenih znanosti još barem do neke mjere sadržan stoički uvid, koji je nosiv za rimsko pravo i čitavu zapadnu pravnu tradiciju, da je dobro znati racionalni poredak u svijetu zato da bi se u skladu s njim moglo dobro, a to znači i odgovorno, djelovati.

Upravo zbog toga da bi društvene i humanističke discipline bile i stalni poziv na odgovornost, treba da su otvorene za Sokalove devastirajuće nalaze o hohštapleraju današnjih pseudomatematiziranih humanities i pseudohumanizirane socijalne teorije, ma koliko usko prirodoslovno bilo ishodište tih nalaza. Jer oni, ako ništa drugo, podsjećaju na to da je djelatnost koja se makar naziva teorijom smislena samo ako je potraga za istinom. Istodobno, prirodoslovne discipline, kojima je auru dala Popperova teza da su strukturirane kao kritička rasprava i po tom obrazac za liberalnu demokraciju, treba da su otvorene za nalaze Stevea Fullera da su, protivno Popperu, strukturirane hijerarhijski i autoritarno te su stoga neinventivne, a da su društvene i humanističke znanosti te koje su obrazac kritičke rasprave. Ti nalazi zajedno pokazuju također, možda bolje od bilo kojih drugih, zašto je za prirodne i društveno-humanističke znanosti, zato da bi uopće bile znanostima, nužno da se razvijaju unutar iste zajednice istraživača, ma kako mučno bilo jednima slušati fizikalističko brojanje citata u svjetskim časopisima, a drugima humanističko pričanje priča u provincijskim tiskotinama.

Znanstveni problem?

Pogleda li se sada hrvatska znanost prvih mjeseci hrvatske, desetljeće zakašnjele, baršunaste revolucije, vidjet će se nešto ljupko pitomo: nametnuti okovi akademskoj slobodi ukinuti su potezom pera Ustavnog suda; najavljuju se novi zakoni o znanstvenim istraživanjima i visokom obrazovanju, a već se sad upravljanje tim djelatnostima prilagođuje standardima liberalne demokracije i autonomije sveučilišta; iako je nakon okoizbornih najava velikog povećanja državnog proračuna za te djelatnosti stvarno dobiveno povećanje malo, to što je dobiveno uredno se dijeli na plaće, nabavu časopisa i opreme te znanstvene skupove; dogotovljuje se novi nacionalni znanstvenoistraživački program. Tako je akademski toranj bjelokosni već provjetren i ispravljen, i kad tako nastavi, sva je prilika da će se i u njemu javiti živost. Ta znanost ionako je autonomna, pa će kad uz novostečenu slobodu dobije i sredstva rada, sama određivati svoje probleme unutar grubim orisima postavljenoga nacionalnog programa.

Od ministra znanosti i ne treba očekivati više. Iole iskusan političar koji sjedne na čelo bilo kojeg resora zna da će mu, ma što obećavao prije izbora, čim preuzme svoj resor slijediti gorko suočenje sa zbiljom: njegov će mu Sir Humphry, najviši stalni službenik ministarstva, kazati da je od dvadeset programskih točaka s kojima je ministar dobio izbore pet neizvedivo, deset treba čekati bolja vremena, a pet može biti uvršteno unutar stotinjak poslova koje ministarstvo ionako obavlja. Čemu se stoga zamarati velikim predizbornim obećanjima? Još manje treba očekivati od razborita ministra znanosti koji zna da je ekonom znanosti, kao što i njegov razborit kolega zna da je ekonom pravosuđa, a ne vrhovni sudac. A još manje od ministra znanosti u vladi koja izrijekom nastavlja ekonomsku politiku prethodne vlade, koja je baš zbog nje izgubila izbore. Ta je politika pogodovala i još pogoduje domaćim uvoznicima i stranim investitorima, zbog čega se industrijska proizvodnja spustila na 70 posto mršave 1990, a ukupan broj umirovljenika i nezaposlenih popeo iznad broja ukupno zaposlenih, tako da je Hrvatska sada bure baruta ispod kojeg se uporno loži vatra. Ta nije valjda na ministru znanosti da je gasi?

No smiju li i sami znanstvenici djelovati tako kao da prijeteća društvenoekonomska katastrofa nije problem znanosti? Dakako da smiju, pače, trebaju, jer ne postoje problemi znanosti. Znanost je samoreferentni sustav čiste spoznaje koji ima svoje, znanstvene probleme, što proizlaze iz ukupnog razvoja znanosti, a ne iz pješačkih obzira spram efemernih problema neposredne okoline. Tako, ili tako nekako, glasi prešutni communis opinio doctorum hrvatske znanosti ovih dana hrvatske baršunaste revolucije. To je communis opinio doktora prirodoslovnih i na njima temeljenih znanosti, koje, ako i jesu bile aplikativne, više se nemaju gdje primijeniti. Samo njih je novi ministar zatekao, poput kraljevića iz bajke koji je nakon duge potrage napokon naišao na tri patuljka, a oni su se predstavili: Mi smo Snjeguljica i sedam patuljaka.

Patuljci pojma nemaju

Hrvatska sveučilišta izumiru, a nastavnici koji još djeluju preopterećeni su, pogotovo nastavnici fakulteta i odsjeka društvenih znanosti: pravnih, ekonomskih, političkih i sociologijskih. Tako je 1997. omjer broja nastavnika i studenata na najvećem pravnom fakultetu bio 1:44, a na najvećem ekonomskom fakultetu 1:33, za razliku od drugih fakulteta istog sveučilišta, na kojima je prosjek bio 1:10-15. Još gore stoji sa znanstvenim podmlatkom. U istom sveučilištu u svakome znanstvenom području bilo je više suradnika i novaka nego nastavnika, osim u društvenome, u kojemu je omjer bio 208:331.

Usto, Hrvatska je jedinstvena država, koja deset godina nakon stjecanja samostalnosti vjerojatno ima manje sveučilišnih nastavnika za međunarodnu politiku, javno pravo i ekonomiju nego u doba osamostaljenja: svega jednog nastavnika međunarodnih političkih odnosa, kao i 1990, jednoga komparativne politike, naspram dva 1990, tri upravnog prava, naspram desetak 1990, s tim što jedan od četiri hrvatska pravna fakulteta na četiri javnopravne discipline (međunarodno, ustavno, upravno, financijsko pravo) ima ukupno jednog nastavnika. Stanje je vjerojatno još teže u makroekonomiji, koja se studira samo na jednome od hrvatskih ekonomskih fakulteta, a upisuje je petnaestak studenata godišnje. Napokon, ono malo stručnjaka za makrosocijalne probleme što nam je još preostalo ima nezgodnu osobinu da ili ne zna što bi trebalo znati ili, što je češće, pravi se da, kao u bajci, patuljci pojma nemaju.

Stoga se čini da novi ministar znanosti ipak ima nešto više odgovornosti od toga da uredno obavlja svoj posao. Uostalom, ni ministar pravosuđa nije se pokazao samo ekonomom. A ako ministar znanosti tu odgovornost ne ponese, od znanosti će nam ostati samo potraga za istinom bez odgovornosti.

Ivan Padjen