Užitak i patetika

Užitak i patetika

Sanjiva dolina (Sleepy Hollow)

SAD, 1999, režija Tim Burton, scenarij Andrew Kevin Walker i Kevin Yaggher (prema priči Legenda o Sanjivoj dolini Washingtona Irvinga), fotografija Emmanuel Lubezki, uloge Johnny Depp, Christina Ricci, Marc Pickering, Christopher Walken, Miranda Richardson

Uživanje je bilo gledati Sanjivu dolinu, uz Edwarda Škarorukog i Eda Wooda najljepši i najtopliji film Tima Burtona. Zanimljivo je da sva tri povezuje Johnny Depp kao utjelovitelj središnjeg protagonista i da je u sva tri Depp u suradnji s Burtonom kreirao od društva izdvojene, senzibilne osobe krhke pojavnosti i nevine prirode, i to s takvom uvjerljivošću i autentičnošću da se može reći kako smo rijetko kad u filmskoj povijesti bili suočeni s tako blagotvornim likovima. Johnny Depp očigledno je idealan tumač likova koji su zapravo Burtonov alter ego — tankoćutni, katkad plahi i zbunjeni, često entuzijastični, uvijek dobronamjerni i na svoj način lijepi, nikad shvaćeni i prihvaćeni (osim srcem izabrane djevojke), zapravo vječni stranci koji takvoj sudbini nisu težili, ali su sami birali svoj put koji ih je u odnosu na prevladavajuće okružje učinio tako posebnima i neprilagodljivima.

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće mladi njujorški policijski istražitelj Ichabod Cane (Depp), poletan čovjek novoga doba i (znanstvenih) metoda, daleko ispred još neprosvijećene (premda je stoljeće prosvjetiteljstva upravo na izmaku) sredine u kojoj obitava i djeluje uvodi nas u radnju filma. Cane dobiva zadatak istražiti čudne događaje u izoliranoj seoskoj zajednici Sanjive doline, sjeverno od New Yorka, gdje navodno natprirodni počinitelj ubija ljude odsijecajući im glave. Cane će morati priznati poraz svog racionalističkog pristupa pred doista natprirodnim ubojicom, bezglavim jahačem (Walken), no njegov metodičan um ne potpisuje potpunu kapitulaciju: zahvaljujući njemu Cane će otkriti zavjeru lokalnih poglavara i naposljetku shvatiti da djevojka koja ga ljubi i koju sam ljubi (Ricci) nije morbidna bacačica čini, kako je u jednom trenutku pomislio, nego kao i on nevina duša kojoj, čim on ode iz doline, prijeti smrtna pogibelj.

Vješto i uvjerljivo zapletena i potom jednako vješto raspletana priča dobrodošao je pomoćni sadržaj filma, kojem su ipak u središtu izražajni osebujni protagonisti, njihova karakterizacija i međuodnosi te, iznad svega, postupak vizualnog oblikovanja. Sanjiva dolina film je za koji se zaista može reći da je slikarsko platno; Tim Burton oduvijek je bio izrazit i izniman vizualac, ali vizualna razina koju uz dragocjenu pomoć ingenioznih suradnika (snimatelj Emmanuel Lubezki, scenograf Rick Heinrichs, kostimograf Colleen Atwood) postiže u Sanjivoj dolini upravo je nevjerojatna. Prigušen i ispran, smeđe intoniran kolorit, seoska atmosfera drveno-kamenih kuća, zemljanih staza, natkrivenih drvenih mostova, vjetrenjača, livada i šuma, uvijek prožeta izmaglicom, sve to, poduprto i živopisnim fizionomijama (pored lijepih lica Johnnyja Deppa i Christine Ricci pravi začin filmu daju nesvakidašnje dječje fizionomije te iznimna pojava Christophera Walkena), čini sjajan, rijetko viđen slikovni kontekst na koji se doslovno može primijeniti naziv lijepa umjetnost.

Kad se svemu doda neočekivano glatka Burtonova režija (naime u prethodnim je filmovima, mimo njihove izrazito epizodične strukture, Burtonovoj režiji nedostajalo protočnoga strukturalnog kontinuiteta, odnosno lakoće u povezivanju narativnih segmenata), onda se Sanjiva dolina ne može opisati drukčije nego kao izniman spoj uzbudljive, složene i lako ispripovijedane priče, iznimnih protagonista i vizualnosti od koje zastaje dah.

Garcia

Hrvatska, 1999, režija i scenarij Dejan Šorak, fotografija Vjekoslav Vrdoljak, uloge Dubravko Šimek, Ksenija Pajić, Zoja Odak, Vanja Drach, Kruno Šarić, Linda Begonja, Josip Genda, Goran Grgić

Dejan Šorak uvijek je bio izrazito žanrovski orijentiran autor i zajedno sa Zoranom Tadićem i Živoradom Tomićem činio je zanimljivu žanrovsku struju hrvatskoga filma osamdesetih. Devedesete je otvorio zanimljivim akcijsko-pustolovnim filmom Vrijeme ratnika u kojem se poigrao motivima iz Boormanova Oslobađanja i Carpenterova Napada na policijsku stanicu, anticipiravši neka vrlo skora ratna događanja u Hrvatskoj (film je sniman prije početka Domovinskog rata, no premijeru je imao kad je rat već počeo). Nakon pet filmova u osam godina, što je za naše uvjete izvrstan prosjek, Šorak je pauzirao gotovo čitavo desetljeće, da bi se na prošlom Pulskom festivalu predstavio novim, dakako žanrovskim, ostvarenjem Garcia.

Garcia je kriminalistička drama u koju je Šorak umiješao, u vrijeme snimanja aktualnu, društveno-političku kritiku (jedan od glavnih likova, igra ga Kruno Šarić, tajkun je ratnoprofiterskog zaleđa koji se predstavlja kao veliki domoljub; glavni je ženski lik časna sestra /Ksenija Pajić/, koja skrbi o narkomanima), motive Hamleta i Romea i Julije, dramaturška načela televizijskih sapunica, arhetipskog stamenog, oporo-plemenitog junaka od malo riječi (koji može prizvati Shanea i Clinta Eastwooda), a posebno su zanimljivi apsurdno-karikaturalni junakovi likvidatori (odlični Goran Grgić i Pjer Meačanin) — kombinacija Rosencrantza i Guildernsterna (opet Hamlet) i plaćenih ubojica Williama Hearta i Keanua Reevesa iz Kasdanova Volim te do smrti.

Kad bi se takve smjese prihvatio Pedro Almodovar, dobili bismo vatrometnu galeriju pomaknutih likova u iznimno intrigantnim situacijama, no Šorak tomu nije dorastao. S iznimkom spomenute (dvije) epizode s Grgićem i Meačaninom, ništa u Garciji ne funkcionira kako bi trebalo.

Zapletena narativno-dramaturška linija kakve se Šorak prihvatio zahtijeva zaokružene likove i razvijene odnose koje oni ostvaruju, o čemu u Garciji nema ni govora (npr. odlično odglumljeni likovi Zoje Odak i Linde Begonje, pa i Vanje Dracha, te njihovi bitni odnosi, a tu prije svega mislim na intrigantnu poluincestuoznu interakciju Begonjina lika i Garcije, posve su nerazrađeni; snažno uvedeni, ekspresivni likovi Hrvoja Klobučara i Renea Bitorajca poslije su sasvim zaboravljeni, a poseban je Šorakov grijeh svođenje takve putene i vitalne ljepotice, i pri tom odlične glumice, kakva je Mila Elegović na epizodu). Drugo, trivijalna dramaturška rješenja, kakvo je slučajno Garcijino otkriće da je otac žene u koju je zaljubljen (časna sestra Ksenija Pajić) zapravo njegov vlastiti otac, odnosno da mu je njegova platonska draga zapravo (polu)sestra, koriste se, uz rijetke iznimke u koje Šorak ne pripada, samo uz ironijski odmak, odnosno s camp-samosviješću, dok ih Šorak rabi sasvim ozbiljno, nenamjerno vodeći film u samoparodirajućem smjeru. Kad se tu pribroji i patetično moralizatorski antiprofiterski angažman (da je film snimljen barem dvije-tri godine ranije taj bi se motiv, bez obzira na slabu izvedbu, mogao proglasiti autorskom hrabrošću, ovako je promašen) te jednako intonirano antinarkomansko stajalište, također i apsurdne situacije u kojima plaćeni ubojica s pištoljem u ruci naganja junaka po bolnici Dubrava (!?), odnosno skupina ubojica dolazi likvidirati Garciju u stanicu za procjenu štete na vozilima (kako su saznali da će se on u to doba tamo nalaziti, autor se nije potrudio objasniti), dolazimo do neosporna zaključka da je novi film Dejana Šoraka slabašan uradak koji i autor i publika trebaju što prije zaboraviti.

Damir Radić