Uvijek pomalo olovna vremena

Logično je (danas) bilo za očekivanje da se osamostaljenoj zemlji, napokon osamostali i oslobodi njen jezik, sve njegove govorne i stvaralačke vrijednosti i naslijeđena bogatstva umnoženih narječja; da nove Nagodbe i Deklaracije nikom više nisu potrebne, da je moralni paradoks dvadesetidevetorice nagodbenjaka i deklaracionista samo ružna uspomena na vrijeme prisila, obmana i zabluda

1. Trideset i tri su godine (Kristove godine) od objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (11. ožujka 1967). Prvi put je hrvatski književno-jezikoslovni krug otkazao poslužnost političkom i ideologijskom mentalitetu vlasti. Sve do pojave Deklaracije nacionalno jezikoslovlje i vlast su zajedno vladali: institucijama, sustavom edukacija, nakladništvom, novinstvom, komunalnom i državnom administracijom, pojedincima-intelektualcima kojima društvena karijera nije bila sporedna radost. Lingvistika i vlast su zajedno, suglasno, prividno jedinstveno, stvarno u međusobnom preziru — pripremali jezične dogovore, konkordate, oktroirali jezikoslovne norme, obvezne standarde i kriterije po kojima nešto jest dopustiva gramatika, odnosno pravopis, odnosno rječnik suvremenog književnog i govornog jezika. A to suradništvo zbiljski je bila prisila, neprirodna ljubav, ali za javnost ta su se nasilna vjenčanja svečano oglašavala, gotovo svetom nagodbom koja je službeno obvezivala sve podanike koji govore, koji pišu, ne samo zakone već i ljubavnu liriku. Jezik se pokatkad stidio svog pjesnika, pjesnik je pokatkad i potajno pisao i pjevao nenagodbenim jezikom, riječima i sintaksom svoje pjesničke slobode. Poneki su bili zatečeni u kršenju Nagodbe o jeziku, pravila dopustive jezične i pravopisne slobode. Jer sve su Nagodbe, od one Bečke (1850-.), do one Novosadske (1954) vodile strogog računa o političkim ciljevima vlasti. Jezik je dakako bio samo sredstvo do tog cilja.

2. Jedno stoljeće hrvatske jezične neslobode, poniženih i umrtvljenih tradicija čudesnih, divnih pučkih govora, koji su i očuvali nacionalnu samobitnost, duhovnu i moralnu postojanost i otpornost naspram mnogih opasnosti ne uvijek prijateljskog okruženja. Naprotiv. Europa je mnoga stoljeća bila u geopolitičkom rasporedu zajednica pohotnih država, jednostavno receptološki raspoloženih prema manjim etničkim cjelinama, ne uvijek s atribucijom državnosti. Bez narodne kulture, a to znači narodnog jezika, otpor, ni pravno ni fizički ne bi mogao uspjeti. Povijest hrvatskih zemalja, i složeni, dramatični putevi prema ujedinjenju i državnoj cjelini, neobjašnjivi su bez pučkih govora i narječja; otuđenih i razuđenih a toliko srodnih i u svojoj različitosti upućenih jedni na druge.

3. Ali, to je samo uzgredna napomena o povijesnoj strani priče. Narodni jezik poslije Bečke nagodbe s »vukovcima« postaje sve više objekt, a sve manje subjekt o novokomponiranoj igri i sprezi jezikoslovnih autoriteta s političkim protagonistima. Sve do pojave Deklaracije, politika, usmjerene prema južnoslavenskim integracijama i međunacionalnim savezima, zna što želi: pitanja jezika učiniti sredstvom za pitanja politike. Jezikoslovci, pisci i akademici znali su dakako što politika želi, ali su se često pravili kao da je samo riječ o lingvističkim temama i pitanjima. Vodeći jezikoslovci su glumili uvjerenje da vodeći političari, ne samo da znaju govoriti hrvatskim jezikom, već znaju i govoriti o pitanjima hrvatskog jezika. Da je drukčija istina o tome odnosu i usuglašavanju o zajedničkim nagodbama i odlukama o tome: što je zapravo hrvatski jezik kao jezik stvaranja, govorenja i komuniciranja — ne bi se smjelo ni moglo dogoditi da 29 (dvadeset i devetorica) hrvatskih jezikoslovaca, akademika, pisaca, supotpišu Novosadski pravopisni i jezični dogovor, a svega trinaest godina kasnije, ti isti jezikoslovci, akademici i pisci glasaju za Deklaraciju, i opet započnu pisati i govoriti »točka« umjesto »tačka«. S pravom se kaže: da kad nešto ne bi bilo tragikomično, bilo bi jako smiješno. I u povijesnim razmjerima nacionalnog jezikoslovlja.

4. Logično je (danas) bilo za očekivanje da se osamostaljenoj zemlji, napokon osamostali i oslobodi njen jezik, sve njegove govorne i stvaralačke vrijednosti i naslijeđena bogatstva umnoženih narječja; da nove Nagodbe i Deklaracije nikom više nisu potrebne, da je moralni paradoks dvadesetidevetorice nagodbenjaka i deklaracionista samo ružna uspomena na vrijeme prisila, obmana i zabluda — ipak i opet se javljaju neki novi državotvorci, tobož zabrinuti za sudbinu nacionalnog jezika, štiteći ga od lingvističkih zavjerenika, neprijateljski opasnih za »ljepotu i čistoću« hrvatskog jezika. U modi su »razlikovni rječnici«, praktični savjeti za čistu hrvatsku stilistiku, za krajnju vokabularnu opreznost pri upotrebi sinonima i inačica. Uglavnom se radi o jezikoslovnim anonimusima, politikantima prve, a političarima predzadnje vrste, ljudima bez osobitih svojstava, i krajnje neosjetljivim prema činjenicama, znanju i javnom oglašavanju. Njima je, zna se, važno sudjelovati na bilo koji način. Mnogi i ne znaju što to rade, važno je da javno rade i tako iskazuju svoje nedodirljivo rodoljublje, patriotizam i državotvornost, makar i pod cijenu nanošenja opasne štete pojmovima i sadržajima o kojima govore. U ime jezika, oni dovode u pitanje sam jezik, kojim doduše govore, ali za sudbinu i budućnost jezika bilo bi bolje da o jeziku šute. Po Wintgensteinu to je prvo pravilo mudrosti: o čemu se ne zna o tome se ne govori.

Da su ti novokomponirani jezikoslovci od znanja i mišljenja ne bi, »dobrovoljnost« smatrali nekakvim »srbizmom«, vjerujući da je »dragovoljnost« jedina hrvatska, uzvišena i čista riječ. Činjenica da je i starija i nova srpska književnost rabe više od njena sinonima »dobrovoljnosti«. U ime hrvatstva oni se odriču hrvatske riječi. Za njih je važno razlikovati se pod svaku cijenu. Jer sasvim druge emocije određuju njihovo ponašanje. Tim i takvim emocijama ucjenjuju ne samo jezikoslovnu znanost i javnost. Njihove aluzije i sumnje u one koji ne drže do njihovih »domoljubnih« igara, kojima je stalo do istinski oslobođenog hrvatskog jezika, do snaženja njegove leksičke i sinonimske prakse, do stilističkih i sintaktičkih sloboda, do dodira s bliskim jezičnim kulturama u neposrednom okruženju — u takve oni sasvim sumnjaju i smatraju ih sasvim nepodobnim. Dakako, ne samo u jezikoslovnim pitanjima.

5. U praktičnom sučeljavanju s čuvarima duha i standarda suvremenog hrvatskog jezika (radi se dakako o lektorima), posebnim zaštitarima jezične čistoće autorskih tekstova, u mom iskustvu to izgleda ovako: Dosljedno mi je u proznom rukopisu križana riječ »tok«, i zamjenjivana riječju »tijek«. Pitao sam, meni osobno dragu i jezično vrlo stručnu i obrazovanu osobu (ona je inače namještenica u nakladničkoj kući i ne želi ni jednim »suvišnim« gestom dovoditi u pitanje svoj egzistencijalni status): hoćemo li, per analogiam prema »tijeku« izvesti glagolsku imenicu »tiječila«, ili ipak prema »toku« »točila«; i zašto se odričemo sinonimnih odnosa toka naspram tijeku, zašto, kad su ovi sinonimi stari koliko i književni i govorni hrvatski jezik? Moja uvažena lektorica je šutjela. Ipak je pristala da umjesto i tijeka i toka, stavim novi, ali pomalo zaboravljeni sinonim ovim riječima — SLÂZ. Kao lektor u nakladnom poduzeću bila je toliko slobodna te mi je na kraju i zahvalila što je »nesporazum« dobro riješen, i što je i sama bogatija za jedan stari a tako melodičan sinonim. Ali je ipak primjetila da sam vrlo osjetljiv na takve lektorske intervencije. Morao sam joj reći: Jezik je doista moja sudbina i moja domovina. Može li se dakle biti neosjetljiv ako tako definiram, a tako jedino mogu i moram definirati svoj odnos prema svom jeziku.

Čedo Prica