Transparentne kontraverze!

Skovao sam naslov od jedne riječi (transparentan), u koju su zaljubljeni današnji političari, i druge (kontraverza) koju rabe uporno političari i privrednici, a i dio običnog naroda, oponašajući »učenije« u iskrivljenim oblicima. Pridjeva transparentan nema u latinskom, ali je očigledno iz njega nastao u romanskim jezicima, i u engleskom, pa i njemačkom, u njima ima katkad i figurativno značenje. Mi smo ga preuzeli od njih, ali zar baš sve može i mora biti transparentno: i planovi, i novci, i raspored vojske, i državni budžet. I to sve pored krasnih hrvatskih riječi: očit, očigledan, lako shvatljiv, jasan, otvoren, providan itd. Draga je govornicima i piscima i riječ kontraverzan, s pogrješnim a u sredini, iako je u latinskom controversus i controversia, pa je tako i u modernim jezicima. Što možemo: jest kontrapunkt i kontraindikacija i kontradikcija itd., ali smije samo kontroverzan i kontroverzija!

Meni je očigledno palo u dio da govorim o latinskom jeziku u hrvatskom kontekstu: kako o doslovnim latinskim riječima, sintagmama i rečenicama, tako i o hrvatskim riječima latinskog podrijetla. O tomu sam ovih godina i pisao (u novinama i časopisu »Jezik«), govorio na radiju i ponešto na televiziji. Ovdje ću izabrati i komentirati nekoliko primjera. Zatim ću se osvrnuti na suradnju lektora hrvatskoga u javnim glasilima, mislim na suradnju i suodgovornost, kako smatram, lektorsku, ako slabo ili nedovoljno odlučno krče jezičnu šikaru.

Evo primjera. Mnogi su bili, neki su još i danas, oduševljeni riječju koncenzus (s krivim c u sredini koje se — hvala Bogu — ponešto gubi, na korist ispravnoga s, ali se još uvijek javlja). Izvorno je latinski consensus, stoga i hrvatski smije biti samo konsens(z)us. Lani je u vezi s odnosom Hrvatske prema međunarodnim organizacijama bio neobično često rabljen izraz sub poena. Ali i od nekih političara i pravnika izgovoren i pisan kao da je jedna riječ, pa ga dekliniraju: prijetnja subpenom, govorimo o subpeni. A to su u latinskom dvije riječi, prijedlog s imenicom u ablativu, i nikako se ne može deklinirati. Danas nešto rjeđe, prije sedam-osam godina vrlo često (i u tragičnom kontekstu za Hrvate) upotrebljavala se riječ egzódus, s tako označenim krivim naglaskom (umjesto ispravnoga Xgzodus, kako je u latinskom Xxodus). Ako riječ čuvamo u izvornom latinskom (ili grčkom) obliku, moramo joj čuvati i izvorni naglasak: npr., umjesto pogrješnih intímus, anonímus, emerítus treba biti samo mntimus, ancnimus, emXritus, zato je i Xgzodus.

Iz neznanja latinskoga potječu i primjeri: platio je circa oko... tisuću kuna, ili: prvi (bitan, najvažniji) prioritet je u tom i tom... — kod circa bismo preveli oko oko (dva puta isto), a prioritet zbog latinskoga može biti samo prvi i prvenstvo, ne može nešto drugo biti prvije od njega, dakle ni on ne može biti glavni, važniji itd. Nesigurnost ili potpuno neznanje u latinskom odaju i ove dvije skupine. U jednoj se brkaju rodovi imenica, tj. citira se latinska riječ ili sintagma te joj se u hrvatskoj rečenici pridijeva krivi rod, npr. Pacta conventa, Carmina Burana, rara, miscellanea i sl. — sve su one u latinskom srednjeg roda u pluralu pa bi se u hrvatskom deklinirale kao vrata, a ne kao žena u singularu. Dakle: ne valja Pacta conventa je napisana... nego Pacta conventa su napisana, ne: Carminu Buranu su otpjevali..., nego Carmina Burana su otpjevali, govorimo o Carmina Burana. Stoga i editio princeps ne može biti taj editio princeps (tobože zbog konsonanta ps na kraju) nego ta e. p. jer je u latinskom ženskoga roda, kao što i npr. editio felix ne može biti taj e. f. nego ta e. f., jer kako bi se stavljao rod za mater felix, valjda ne taj m. f., »taj sretni majka!?« Drugu skupinu čine sintagme, koje neki u nas, i to prečesto, dekliniraju: npr. reliquiae reliquiarum, modus vivendi, status quo ante, status praesens, Veritatis splendor i sl. Sve one ne smiju u hrvatskom kontekstu imati nikakvu deklinaciju nego se pomažemo ili atributima i apozicijama uz njih, ili pokaznim zamjenicama.

I tako bismo mogli nizati riječi i skupine njihove, u doslovnom latinskom ili kroatiziranom obliku kojima smo iskrivljenima upravo obasuti svakodnevno. Takve su npr. još: naůtika i naůtički, hidraůlika, Klaůdija, u kojih ne smije biti takav naglasak nego na prvom vokalu u hrvatskom — nFutika itd., jer je tako u latinskom i grčkom. Slično je i s dvoglasom eu: nikako ne propedeůtika, hermeneůtika, farmaceůtika, nego propedXutika i sl. s hrvatskim naglaskom na prvom vokalu e dvoglasa eu. Ne izgovaramo, zar ne, aúto nego âuto, reúma nego ręuma, Aůstrija nego Eustrija!

I što sada? Naveo sam nekoliko primjera, mogao sam još desetke sličnih. Stanje nije dobro, čak je donekle i gore nego prije. Razlogom je i to što je obilje latinske građe u javnim medijima mnogo veće, ili da kažem: agresivnije nazočno, nego što je bilo nekoć. Tomu bismo se mi klasičari morali veseliti. Obilje latinskoga — ali kakvo? Prilično loše. Kontrola jezična, općekulturna, sadržajna svega napisanoga i izgovorenoga u tisku i govornim medijima zavisi od urednika i posebice od lektora. Ograničavajući se na latinski udio, odgovaram odmah i na eventualno pitanje: Mora li doista svaki hrvatski lektor znati latinski? Ne bi doista nijednom hrvatskom lektoru škodilo da zna dobro latinski! Pa i osrednje poznavanje latinskoga može lektoru pomoći da prilično samostalno postupi s nekim latinskim omaškama u hrvatskom kontekstu. Razlikujući, pretpostavljam, latinski od mađarskoga ili engleskoga, pa i od talijanskoga ili francuskoga! Ako ni uz opstojeće priručnike ili pomoć svog urednika ili kolega ne bi znao riješiti neke probleme, treba da se obrati nekomu izvan radija, televizije, novina. Komu? TF ima u svakom hrvatskom gradu nas nekoliko ili nekoliko desetaka koji znamo i voljni smo odgovoriti na takvo pitanje u vezi s latinskim.

Kolik je utjecaj, kolika moć lektora u nakladnim poduzećima i u javnim glasilima? Katkada bismo rekli da su lektori svemoćni, ponekad da su nemoćni. Zato je i potrebna javna rasprava o njihovu statusu i kompetencijama — protiv svemoćnosti i protiv nemoćnosti. Njihova kompetentnost nije samo administrativne i psihološke prirode nego je i duboko stručno pitanje: oni valja da u tekst interveniraju odmjereno, pa i rigorozno, ali s jakim i višestruko provjerenim argumentima. A nisam siguran da su svi lektori temeljito upoznati s aktualnim kroatističkim problemima! Uostalom, neke bismo sporove i bar neke prečeste i očite pogrješke mogli riješiti, mislim lektori i mi sa strane, ako bi lektori i polemički i s jakim razlozima reagirali na radiju, televiziji, tjednim i dnevnim novinama, u časopisu »Jezik« (koji je pod uzornim uredništvom prof. S. Babića otvoren za suradnju).

Što se tiče javnoga govorenja, ne smatram nikakvom svemoćnošću lektora ako brižno ili strogo paze na jezik (ne samo naglaske, nego cjelinu jezičnog repertoara) kod stalnih, plaćenih namještenika — spikera, dopisnika, urednika, voditelja — na televiziji i radiju. Istu takvu brigu, doduše teže ostvarljivu, pretpostavljam i prema govornicima — vanjskim suradnicima elektronskih medija.

I još nešto, čini mi se veoma važno: obaziru li se lektori dovoljno na retorički udio javnoga govorenja koje prate, bilo u vlastitoj kući ili u vanjskih suradnika? Rekao bih: nedovoljno! Ne mislim, dakako, samo na brigu oko jačine glasa ili udaranja naglaska na riječi. Pomišljam na ton riječi, melodiju fraze, intonaciju cijele rečenice ili cijeloga pasusa — zanemarene sastavnice hrvatskoga (i svakoga) jezika u javnosti upotrijebljenoga. Tko će gladiti i oplemenjivati u čitačH vijesti, eseja, najava i sl. ono što je izgovoreno, ako ne lektori (i godine prije njih, svakako, učitelji i profesori!!!)?! Tko će barem ozbiljnije pokušati suzbijati onu jezičnu pošast u velikog broja javnih govornika, od mladih do najstarijih, od običnih sugovornika u razgovoru do voditelja emisija i političara, koja se sastoji u umetanju — nakon svakih nekoliko riječi ili svake rečenice — onoga nesretnog i zatupljujućeg poluglasa e, e!? Jer i to je retorika, i to je briga za ispravnost i čistoću izričaja, da kažem — ljepotu hrvatskoga jezika.

Svaki je od nas odgovoran za svaku svoju napisanu ili izgovorenu riječ, rečenicu i cjelokupni smisao. A lektori, gdje ih ima, jesu suodgovorni.

Velimir Vratović