Tko čita a ne pita...

Manja je šteta ukazati na slabu pismenost, ograničenu izražajnu vještinu nekog specijalista nego li radikalnim prekapanjem promijeniti »fah« obrađivanome tekstu. Pa i kad griješe, pisce (također) treba poštovati

Lektore treba voljeti. Treba imati razumijevanja za one koji se probijaju kroz često jedva prohodne guštike zapetljanih rečenica i pretencioznih riječi. Stalo mi je da mi tekst bude što čišći i što jasniji, a svjestan sam da, unatoč dobroj volji i iskustvu i naporima, mogu pogriješiti u nekim aspektima. Posebice, prilikom prevođenja sa stranoga jezika nije isključeno da nas zavede tuđa sintaksa ili idiomatika, odnosno da nismo dovoljno pažljivi prema mogućnostima zamjene nepotrebnih tuđica. Zahvalan sam, stoga, onima koji su prije tiskanja čitali tekstove koje sam priređivao ili napisao te me upozorili na dvojbe i posrtaje.

Ali jao nama ako lektor ide ultra crepidam, ako preuzme inicijativu i opravdava svoju djelatnost »po učinku«, te tekst ne ispušta dok ga sasvim ne obilježi vlastitim intervencijama. Teškoća je kad lektor hoće nametnuti svoj (epski, biblijski, pastoralni?) stil, te umeće niz upravo idiosinkratskih izraza (ili arhaičnih oblika), a još je teže kad ulazi u strukovni meritum bez dovoljnoga poznavanja materije i razumijevanja problematike. Kao povjesničar umjetnosti, kao likovni kritičar, doživio sam svakovrsnih prerada terminologije i obrada složenih perioda da sam kao autor gubio dah i buljio u nekoć vlastiti tekst bez prepoznavanja i shvaćanja.

Ne mislim da treba ustanoviti pravu hijerarhiju nedodirljivosti ali tekstovi određene razine moraju biti zaštićeni od proizvoljnih preinaka. Uostalom, u skladu s odgovornošću javne riječi autori moraju podnijeti konsekvence i stanovite jezične (ne)kompetentnosti. Ipak je manje zlo kad stručnjak arheolog zamijeni neodređeni pridjev određenim nego li kad mu stručnjak lingvist u tekstu zamijeni stilsku karakterizaciju atributom koji gubi vremensku preciznost ili cehovski dogovoreno značenje. Manja je šteta ukazati na slabu pismenost, ograničenu izražajnu vještinu nekog specijalista nego li radikalnim prekapanjem promijeniti »fah« obrađivanome tekstu. Pa i kad griješe, pisce (također) treba poštovati.

Tonko Maroević