« Tito drugi put među Nijemcima «

Tito drugi put među Nijemcima

S Vinkom Brešanom, jednim od najuspješnijih i najdarovitijih mladih hrvatskih redatelja, razgovarali smo nakon njegova povratka s Berlinskog filmskog festivala, gdje je njegov film Maršal osvojio nagradu Wolfgang Staunde

Koliko je Šibenik važan za vaš umjetnički razvoj i koje vas uspomene vežu uz rodni grad?

— Ako postoje uspomene u meni, onda su to sigurno uspomene iz Šibenika. O uspomenama iz Zagreba ne mogu govoriti jer sam u njega došao kao dvadesetogodišnjak, pa sve ono što se dešavalo od moje dvadesete do sadašnje trideset i šeste godine života za mene pripada u rubriku sadašnjost. Sve ono gdje sam nostalgičan i gdje postoje brojne uspomene vezano je uz moje doživljaje u Šibeniku.

Možda baš zbog toga uvijek kad radim imam veliku potrebu otići na more i biti u Dalmaciji. Ne radim filmove koji se zbivaju baš u Šibeniku jer su moje priče odveć stilizirane da bih konkretizirao mjesto zbivanja, ali na razini mentaliteta i pristupa uvijek mi je na umu Šibenik, ljudi u njemu i sve što se u njemu događa.

Kako je vaš otac utjecao na vas u umjetničkom smislu? Možete li nam navesti neke konkretne primjere?

— Ivo Brešan iznimno je snažno utjecao na mene u tom smislu. Navest ću vam primjer iz djetinjstva koji mi je ostao duboko u sjećanju: kad god bi Ivo Brešan napisao neku dramu, sazvao bi uži krug prijatelja i pročitao im je naglas. Bila bi to večernja seansa koja bi trajala sat ili dva. On bi to sjajno čitao. Bilo je to poput slušanja radijske drame, jer je on svaku osobu čitao na svoj način, odigravši sve svoje likove. Nakon toga prisutni su dobili stvarni dojam o toj drami te su zatim o njoj razgovarali. Kao klinac jako sam to volio slušati. Ne može se proći kroz život a da vas takvo nešto ne dotakne, ne okrzne.

Postoji ipak nešto što se zove potpuno različita generacija, jer je razlika među nama trideset godina. Prema tome, teško možemo razgovarati o potpuno izravnu utjecaju. No, taj je utjecaj sigurno bio golem.

Kako je bilo raditi s njime kao scenaristom? On je navodno za vas izjavio da ste teži od Bulajića i Papića zajedno...

— (Smijeh). Ja jesam teži od njih na određeni način. Meni je, pak, s njim odlično raditi, jer je on vrlo iskusan scenarist. Kao takav on je svjestan da je film na kraju ipak djelo redatelja koji ga potpisuje. Sve svoje scenarističke ideje i pristup on maksimalno prilagođava meni, mom svjetonazoru, mojim principima, mom načinu gledanja na film. U tom smislu on je za mene beskrajno koristan i meni je veliko zadovoljstvo s njim na taj način raditi. S druge strane, on mi daje veliko iskustvo dramskoga pisca i scenarista koji ima jako mnogo filmova i drama iza sebe.

Jeste li se na Berlinskom filmskom festivalu sreli s nekim filmskim umjetnicima i o čemu ste s njima razgovarali?

— Mnogi misle da se u Cannesu, Berlinu ili Veneciji lako s nekim sresti i razgovarati. S istaknutim filmskim umjetnicima može se sresti ako im se tjedan prije pošalje pismo namjere u kojem izražavate želju da se s njima sretnete. To je veliki festival na kojem se nikoga ne može sresti slučajno. U tom smislu, da idem ponovno na taj festival, pripremio bih se drukčije. Taj je festival velika mašinerija, na njemu se kupuje i prodaje, dogovaraju veliki i manji poslovi. Svi ljudi koji nešto znače u svijetu filma dolaze tih deset dana u Berlin. Razgovarao sam Ulrichom Gregorom, kojega svi studenti režije sigurno poznaju na osnovi njegovih knjiga o povijesti filma te nekoliko producenata i distributera koji su bili izravno zainteresirani za moj film.

Od glumaca sam se susreo jedino s Ljubišom Samardžićem. Razgovarali smo o filmu koji je on režirao. Zanimljivo je, jedan od posljednjih hrvatskih filmova koji je bio na Berlinskom filmskom festivalu bio je film Krste Papića Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, nastao po drami i scenariju Ive Brešana, a u tom filmu glumio je Ljubiša Samardžić. Ove godine u Berlinu Ivo Brešan bio je scenarist filma Maršal, njegov sin redatelj tog filma, a Ljubiša Samardžić redatelj filma Nebeska udica. Nijemci su bili oduševljeni tom činjenicom i željeli su razgovarati o posljedicama raspada Jugoslavije na film. Ljubiša Samardžić i ja dali smo usporedni intervju o temi nekad i danas, iako se od mene nije moglo previše saznati o onomu nekad, jer sam premlad da bih o tome pričao. Nikad nisam sudjelovao u jugoslavenskoj kinematografiji.

Koji su vam se filmovi osobito svidjeli na Berlinskom festivalu i zašto?

— Jedan od velikih problema na koje sam naišao bio je taj što su svi filmovi bili titlovani na njemačkom jeziku, tako da sam mogao potpuno razumjeti samo engleske i srpske filmove (smijeh). Moji veliki konkurenti bili su jedan japanski i jedan grčki film, no gledati ih s njemačkim titlom nije me osobito privlačilo. Na novinarske projekcije koje su bile s engleskim prijevodom nisam stigao.

Gledao sam film The Million Dollar Hotel Wima Wendersa. Gledateljima bi preporučio Andersonovu Magnoliju. Mislim da je to vrlo zanimljiv film.

Koji su bili najzanimljiviji komentari Maršala?

— To je bilo jako zabavno. Jedan od komentara bio je da ideja s političkim turizmom uopće nije luda i da bi hrvatski turizam mogao s njom silno profitirati. Taj mi je komentar bio silno smiješan.

Ja sam s velikom zebnjom poslao taj film, jer je gledanje komedije na prostoru koji nije prostor njezina materinskog jezika uvijek upitno. S druge strane, već nakon deset minuta vidi se da li film funkcionira ili ne. Ono što je mene jako iznenadilo jest činjenica da je film funkcionirao znatno bolje nego što sam ja uopće mogao pretpostaviti. Novinar koji me intervjuirao u Berlinu rekao mi je da ako itko na svijetu može razumjeti taj film, onda su to Nijemci. Oni su bili podijeljeni na istočni i zapadni blok i oni taj problem vrlo dobro razumiju. Jako bi me zanimalo vidjeti kako engleska publika reagira na taj film.

Novinari su me pitali i kako su stari partizani primili taj film te o zabrani reklame na televiziji.

Kakve su bile kritike?

— U »Le Mondeu« izašla je sjajna kritika kojom sam bio oduševljen. Ona govori o istočnoeuropskom humoru, pristupu parodiji i ironiji, pitanju kulta ličnosti, montaži, kameri i sl. Neki je kritičar napisao da mu se ne sviđa glazba, dok je drugi pitao kako će taj film funkcionirati nakon deset godina kad se zaboravi razdoblje socijalizma, što je vrlo akademsko pitanje. Jednako tako netko može pitati hoćemo li razumjeti filmove o Drugom svjetskom ratu i fašizmu. Vjerojatno hoćemo.

Je li točan podatak da je do prijave vašeg filma na Berlinski festival došlo tako da ste vi ispunili prijavu koju ste skinuli s Interneta i poslali jednu videokasetu poštom u Berlin?

— Iskreno rečeno, tada je bio i Tjedan hrvatskog filma u Berlinu, pa su kasete išle iz dva izvora, jer sam ih dao i Ivi Škrabalu, koji ih je odnio u Berlin.

Jeste li imali bilo kakvu potporu hrvatske države u promociji filma u Berlinu?

— Hrvatska nema instituciju koja bi se bavila predstavljanjem hrvatskog filma u inozemstvu, pa tako nema ni organizirane potpore. Slovenci su primjerice prošle godine imali štand slovenskoga filma u Berlinu. Na taj način ne promovira se samo film koji je na festivalu, nego svi filmovi koji su bili proizvedeni protekle godine. Ove godine Finci su bili vrlo prisutni u Berlinu, s dvanaest gostiju, iako nijedan film nije bio ni u jednoj selekciji na Festivalu. Zahvaljujući tome finski je film bio mnogo zastupljeniji na Berlinskom festivalu od hrvatskoga filma, koji je imao film na repertoaru.

Hoće li se realizirati ideja da se vaš film prikaže u Beogradu u sklopu tzv. Dana druga Tita?

— To je zabavna ideja. Jedna distributerska kuća odlučila je distribuirati Maršala u Jugoslaviji. Premijeru Maršala žele organizirati u Sava centru na način da u 17 sati bude prikazan Žilnikov film Tito po drugi put među Srbima, u 19 sati Markovićev film Tito i ja, a u 21 sat Maršal. Hoće li ta ideja biti realizirana, za sada je teško reći, no sigurno je da će Maršal u travnju biti premijerno prikazan u Beogradu.

Hoćete li prisustvovati beogradskoj premijeri?

— Mislim da hoću.

Smatrate li da će se nakon smjene dosadašnje vlasti na Hrvatskoj televiziji ponovno moći prikazivati partizanski filmovi ili će se i dalje od toga zazirati?

— Siguran sam da se više neće zabranjivati prikazivanje bilo kakvih filmova. To bi bila tragedija.

Mislim da problem nije bio u cenzuri, nego u autocenzuri. Osnovno mjesto gdje se takvi filmovi mogu prikazivati je Hrvatska televizija. U posljednjih deset godina mi smo se u filmu silno orijentirali na neku građansku Hrvatsku te smo se ponašali kao da nikad nije postojala Kozara, koju bismo najradije zaboravili, umjesto da smo normalno gledali te filmove kao dio svoje povijesti.

Za početak vidim da se ponovno prikazuje serija Kuda idu divlje svinje, a to je već nešto što me zabavlja. Ja sam za to da se sve prikazuje, osim da se filmovi koji su estetski izrazito loši prikazuju u elitnim večernjim terminima.

Kada očekujete prikazivanje srpskih filmova, koji se mogu nabaviti u hrvatskim videotekama, i na hrvatskoj televiziji?

— Za prikazivanje stranih filmova na televiziji mora se i platiti. Televizija je reprizirala moj film Kako je počeo rat na mom otoku i po svim svjetskim kriterijima autorima su trebali biti isplaćeni tantijemi. Ja nisam dobio ni kune, niti me se o repriziranju konzultiralo. Stoga, prije nego što se počnu prikazivati srpski filmovi, treba potpisati ugovore i poštovati autorska prava. To vidim kao osnovni preduvjet.

Originalne reklame za Maršala mogli smo vidjeti tek prije nekoliko dana, dok su u izborno vrijeme bile zabranjene. Istodobno, Četverored je imao najveću reklamnu minutažu u povijesti televizije te je u petoj brzini proguran na televiziju kako bi bio prikazan prije izbora. Kako komentirate takvo ponašanje televizije?

— Mislim da je film Četverored više funkcionirao na razini filmskoga foršpana nego na razini cjelovitog filma u kinima. No, ja sve više izbjegavam govoriti o Četveroredu jer se o tom filmu napisalo više nego o cijeloj hrvatskoj kinematografiji u posljednjih pet godina. Taj film u kinu ne funkcionira i u kinima ga je vidjelo jako malo ljudi. Taj film više je živio u novinama nego u kinu, gdje normalan film živi. Stoga mu ja ne namjeravam produljivati život pričom o njemu.

Što se tiče reklama za Maršala, očito je da oni koji su zabranili tu reklamu više nisu u poziciji da zabranjuju. To je moje logično objašnjenje, iako nisam osobno ulazio u veliku analizu svega toga.

Kako ste se odlučili za Borisa Buzančića za ulogu u filmu Maršal i koje ste glumce gledali u ulozi Tita?

— Odluku sam donio nakon što sam vidio Buzančića u predstavi Art, a on je jednostavno dobar glumac. Meni nije bila bitna tjelesna sličnost, iako je i ona postojala, osobito iz profila. Borisa Buzančića neizmjerno volim kao glumca i na filmu sam shvatio da je on krasan suradnik. On ima lice i pristup koji je meni jako odgovarao za ulogu u filmu Maršal jer se on u toj sredini doimlje kao stranac. On jednostavno ne izgleda kao osoba koja pripada tom okruženju te mi je i zbog toga bilo jako važno da baš on igra tu ulogu.

Gledao sam kako su Tita glumili Rade Šerbedžija, Marko Todorović i Richard Burton.

Kako ste se odlučili za hičkokovsko pojavljivanje u filmu?

— Na to me nagovorio direktor fotografije. Trebali smo dva luđaka. Za jednoga luđaka uspio sam pridobiti Lea Katunarića, no shvativši da će mu biti neugodno da sam bude luđak, nagovorili su me da budem luđak broj dva. Na špici smo se potpisali kao retardirani mladići. Da sam stavio samo Lea, bilo bi to nepristojno. Ovako je bilo lakše.

Jedan me bugarski režiser čak uvjeravao da se u malim kinematografijama režiseri moraju pojavljivati u filmu da bi ljudi uopće znali tko je to (smijeh). Možda ima nešto u tome.

Koliko vam je značilo snimanje dokumentarca o Hrvatskoj za Expo u Lisabonu i hoćete li se i u budućnosti upuštati u takve projekte?

— Meni je najviše žao što taj film ne može nitko vidjeti. Taj su film vidjeli ljudi na Expou, gdje je hrvatski paviljon bio proglašen jednim od najboljih paviljona te godine. Bilo je to zabavno i film je funkcionirao i bolje nego što sam očekivao. To je bio eksperiment u tehnološkom i dramaturškom smislu, morao sam otkrivati neke nove zakonitosti. Mislim da mi je takav eksperiment bio veoma koristan, ali nemam želju da ponovno radim nešto slično. Sada znam sve o tome i to mi više nije nikakav izazov.

Svojedobno ste najavljivali pripremanje dva filma, crne komedije o nasljedstvu te jednu akcijsku komediju o atentatu na Papu. Što se desilo s tim projektima i što sada planirate?

— Upravo zahvaljujući stečenu iskustvu neću vam reći što sada planiram. Ja nešto planiram, zatim se ti projekti izjalove ili se ja sjetim nečeg boljeg i onda me novinari pitaju što je bilo s tim projektima. Jednostavno ništa. Projekte sam stavio u ladicu jer se nisam bio spreman time baviti, nego sam želio napraviti Maršala.

Sada spremam novi projekt, ali ne namjeravam novinama reći o čemu je riječ ni s kime ću raditi dok projekt ne bude u fazi realizacije.

Nakon Berlinskog festivala povećao se posjet projekcijama Maršala u hrvatskim kinima. Koji je dosadašnji broj gledatelja tog filma? Možete li usporediti gledanost tog filma s Kako je počeo rat na mom otoku?

— Mislim da će broj gledatelja Maršala prijeći sto tisuća. To se ne može uspoređivati s Ratom, koji je imao više od tristo pedeset tisuća gledatelja, ali to je bilo prije četiri godine, kada su i drugi filmovi imali mnogo više gledatelja. Danas je veliko čudo kad neki američki filmski hit u Hrvatskoj ima više od sto tisuća gledatelja.

Mislite da je to posljedica sve raširenijega videa ili nečeg drugog?

— Mislim da su glavni razlozi visoke cijene kinokarata i malen broj dvorana u kojima se filmovi prikazuju. Kina se sve više zatvaraju. Teško je uspostaviti bilo kakav sustav distribucije.

Kako se može popraviti stanje u hrvatskom filmu i koja konkretna rješenja predlažete za Zakon o filmu i Hrvatski filmski institut?

— Hrvatski filmski institut jest pravo rješenje koje mi predlažemo već nekoliko godina. Osnovni je problem nakon produciranja hrvatskih filmova što raditi s njima nakon što se oni snime. To je pitanje na koje će Institut i njegove službe morati odgovoriti.

Hrvatska ima autorskih potencijala za igrane filmove. Ako je Zrinko Ogresta bio dobitnik nagrade u Veneciji, Krsto Papić u Montrealu, a Maršal u Berlinu, to znači da možemo funkcionirati na razini festivala. No, postavlja se pitanje promocije proizvoda. Već sam spomenuo primjer s dvanaest ljudi iz Finske. Iz Hrvatske sam bio gost jedino ja. Ne mogu ja kao režiser trčati po festivalu i davati kasete ljudima u ruke. Takve se stvari ne rade. Predstavljanje mora biti institucionalno. Stoga je nužna ustanova koja će se baviti problemima produkcije, promocije i distribucije hrvatskoga filma.

Hrvatska filmska produkcija ima veoma slabe kontakte sa svijetom. Nemamo nikakvih veza s fondovima. Vrlo autistično financiramo svoje filmove i vrlo ih autistično distribuiramo. Gubimo veze sa svijetom, a mogućnosti za kontakte su bezbrojne. Osim toga, ne smiju se više ponavljati slučajevi poput spomenutoga Četveroreda u kojima se političkim vezama ostvaruje iznimno skup projekt.

Namjeravate li berlinsku nagradu iskoristiti za neki novi projekt ili na hedonističko uživanje u zasluženim plodovima rada?

— Ta nagrada od dvadeset tisuća maraka i nije mala. Riječ je o pristojnu novcu, od kojeg ću moći preživjeti dok budem radio na scenariju novoga filma. To nije nikakav hedonizam, nego jednostavno preživljavanje. Filmski umjetnici su ljudi na cesti, oni nemaju plaću koja dolazi svaki mjesec. Koliko poslova sebi nađem, toliko ću i zaraditi.

Dakle, Maršal vam u Hrvatskoj nije donio nikakvu financijsku sigurnost?

— Ma ne! Filmovi su jako skupi, a honorari vrlo niski. Vrlo je teško rasporediti dobit od filma ako se od te dobiti trebaju platiti mnoge stvari. Da bi film imao dobar ton, morali smo to obaviti u Amsterdamu. Na kraju ostaje vrlo mala dobit.

U Hrvatskoj ima stotinjak kinodvorana i teško je ostvariti veću dobit. U Jugoslaviji ima više dvorana, ali je ulaznica jeftinija, stoji samo jednu marku.

Imate li slobodnog vremena za omiljene hobije: šah, preferans i veslanje?

— Uopće nemam slobodnog vremena. Preuzimam i neke nove poslove koje još neću posebno najavljivati. Riječ je o tehničkom radu na nekim reklamama. Osim toga, moram se baviti i promocijom filma, jer to za sada ne radi nitko drugi. Stoga, bolje da i ne govorim o hobijima.

Razgovarao Zlatko Vidačković