Tijelo kao briga

Tijelo kao briga

Zoran Ferić poznat je kao najveći hipohondar hrvatske književnosti i kao autor kultne zbirke priča Mišolovka za Walta Disneya, već prevedene na njemački, a ugled potvrđuje novom, još boljom, tek izišlom zbirkom Anđeo u ofsajdu

Novina tvoje nove zbirke su elemetni horora koje si uveo u neke od priča. Te priče odvijaju se u žanrovskom ključu horora, a onda se to očekivanje iznevjeri jednim izvanžanrovskim iskliznućem u područje svakodnevice.

— Iskliznuće iz horora u normalu pokušaj je implicitna postavljanja vrlo ozbiljnih pitanja o toj normali. To djeluje kao svojevrsno skidanje maske sa stvarnosti, odnosno kao neka vrsta lažna olakšanja u odnosu na stroge žanrovske odrednice horora. Ako logikom priče, atmosfere i zbivanja čitatelj očekuje sjekiru, raskomadana tjelesa i repiće dječjih crijeva, a to se u nekom trenutku ne dogodi, javlja se, pretpostavljam, olakšanje, ali i razočaranje strogo žanrovski usmjerena čitatelja. No, moja je namjera bila pokazati da je to, uvjetno rečeno, banalno razrješenje koje sam ponudio, isto tako strašno kao što bi bio i kraj pravoga horora. To je nešto kao upozorenje na horor svakodnevice koji prolazi pored nas, ne poput Carpenterove Magle, nego kao jedva vidljiva izmaglica sparnoga ljetnog dana.

U tvojim pričama često se nalazi motiv koji bismo, uopćeno, mogli nazvati tijelo kao hrana. Tijelo se konzumira i simbolički i konkretno (jede se kolač Mali leš, morski pas odgriza nogu daskaša, peca se na ljudsko meso...). Što, dakle, znači, to jedenje tijela?

— To je, čini se, najbolje objasnio Hamlet u svojemu lucidnom ludilu, govoreći o crvima: svi smo hrana, a oni koji jedu i hrane se zato da bi bili pojedeni. Majčica Gea najveći je kanibal, ali verbalizacija tako shvaćena hranidbenog lanca oduvijek je nailazila na šok i zgražanje naivnih pojedinaca koji se čude lešinarima što sjede na antenama i dimnjacima naših kuća i tvrde da su to papige ili, božemiprosti, rode.

Likovi mojih priča tjelesno su determinirani, bilo da je tijelo, na neki način, izvor njihove nesreće ili da su u stalnu sukobu s njim. Pri tome ne mislim samo na tijelo kao materijalnu činjenicu, nego i na sve što uz to ide, recimo nagone. Čovjek u raljama vlastitih nagona zanima me kao činjenica koju treba literarno uobličiti. Isto tako, u pojedinim pričama, kao što su, primjerice, Kalendar životinja, Drvene čaplje ili Pet do tristo likovi se na različite načine žele osloboditi skučene tjelesnosti.

Osim toga, suvremena kultura izdigla je tijelo na pijedestal i pretvorila ga u božanstvo. A znamo što u okviru mnogih kultura znači jedenje božanstva; ovdje je riječ o nekoj vrsti izokrenute, groteskne teološke gastronomije. Jer, kad se bilderu pojede noga, njegova su egzistencijalna uporišta posve razlabavljanja, a time i uporišta svijeta koji ga je stvorio, i pretvorio u božanstvo.

Osim toga tijelo obično podsjeća čovjeka na sebe obično u vrlo bizarnim i smiješnim situacijama: zamislite recimo Prousta, astmatičara, koji polako šeće Boulognskom šumom i odjednom dobije proljev. Trebao bi požuriti kući, ali to, naravno, ne može jer nema zraka za trčanje, pa čak ni za brži hod. Čovjek u mišolovci svojih tjelesnih fakata, gotovo u tragičnoj dilemi, zastaje usred parka, vadi olovku i pomišlja: Trebalo bi sve ovo zapisati.

Anđeli u mesnici

Ono što je također prepoznatljivo u tvojim pričama je nešto kao mistika fiziologije, najprizemnije se obavezno vezuje s uzvišenim. Dakle, kao i u svakoj mistici, postoje i svjetlo i sjena, nekakvo uravnoteživanje opreka, ako već ne i njihova ravnoteža.

— Moram priznati da mi se u posljednje vrijeme sviđa klasicizam. Pogotovo ideja ravnoteže. Eto tu negdje možemo i potražiti balans o kojemu govoriš. Ono o čemu ovdje govorimo otprilike je balans između mesnice i crkve, klaonice i hrama. Nevina stara cura na stolu za obdukcije kojoj patolog prije sekcije prstom probija himen, za mene je istodobno mesarski čin i mistični obred. Konačno, sam čovjek svakoga je dana šokantno pomirenje tih krajnosti. Nešto nas probudi usred mističnog sna i odjednom shvatimo da je to mjehur, valja nam ustati i put pod noge prema zahodu.

U jednoj od priča neki slikar, po uzoru na Maxa Jacoba, uljenu boju razrjeđuje mokraćom. Estetika ružnoće ovdje je dovedena do svoje apsurdne avangardne varijante. Ali ma kako slika svijeta koju stvaramo bila sastavljena od gnusnih supstancija, pred njom možemo osjetiti divljenje i tugu istovremeno.

Na tom je mističkom tragu i česta pojava anđela (anđeo u lijesu, skriven u bolesnom profesoru) na, navodno, pogrešnom mjestu, doslovce u off sideu?

— To je za mene iznimno intrigantan motiv još od iskustva Šopovih pjesama pa do Wendersovih filmova. Prostor pojave anđela jest sve. Problem je jedino u tome što ih je ova civilizacija naučila očekivati na određenim mjestima i u određenom utjelovljenju. Kao što se tijelo i mistika pokušavaju pomiriti u klasicističkom balansu, tako se i moji anđeli razvijaju u strijelce, ne da bi naviještali ili pomagali, nego da bi čudo učinili mogućim na mjestima gdje ga najmanje očekujemo.

Susan Sontag jednom je napisala, parafraziram, da je bolest putovnica koju svi nosimo u stražnjem džepu. Putovnica bez granica. U tvojim su pričama bolesti, umišljanje bolesti i različita sakaćenja opsesivno prisutne. Zanima me kako se liječi hipohondrija, ta bolest i naopako prizivanje svih bolesti?

— Hipohondrija je kao i literatura, određeni tip fikcije, a to se, na žalost, ne može liječiti nego samo pisati ili živjeti. A iz osobnog i povijesnog iskustva znamo da se literatura ne liječi. Prisjetimo li se malo Krležinih razmišljanja o podrijetlu umjetnosti i o onom mističnom odnosu umjetnosti i smrti, ta paralela i neće izgledati tako nategnuto. Posve simplificirano, i hipohondrija i literatura su strah od smrti i potreba da se ostavi trag. Naime, iza pisca, kao uostalom i iza hipohondra, ostaje pisana riječ: u slučaju pisca to su knjige, a u slučaju hipohondra uputnice i recepti. Počesto ne manje zanimljivi.

Razgovarao Kruno Lokotar