Tajne juvelirskoga posla

Mirko Tomasović, Prepjevni primjeri, Ceres, Zagreb, 2000.

Za razliku od teorije prevođenja proze, koju je u hrvatskoj komparatistici katkada teško razlučiti od prijevoda neknjiževnih tekstova, prepjevnom se teorijom i praksom bavi malen, ali nezamjenjiv krug stručnjaka. Mirko Tomasović čini njegov nezaobilazan dio. Učenik Ivana Slamniga (koji se student književnosti, čitajući Hrvatsku versifikaciju, nije poželio naći u Slamnigovoj klasi?) i vrstan poznavatelj romanskih književnosti tijekom dugogodišnjeg je rada ujedinio znanje i senzibilitet te u knjizi Prepjevni primjeri iznio dio čari tog obrta.

Na tragu svojih Traduktoloških rasprava (Zagreb, 1996), koje su plod studija pisanih godinama, Tomasović u uvodnom dijelu knjige nudi teoretske smjernice prepjevne poetike. Kad se uvidi potreba za savršenim poznavanjem inojezika te primateljeva jezika prepjevne poezije, njihovih književnosti te povijesnog konteksta, odličnim snalaženjem u teoriji stiha, za mogućnošću pravilna izbora leksika i smislom za aktualnim (što ne znači pomodnim), i ne čudi činjenica da će se rijetko tko odlučiti za posao kojim bi se mogao pozabaviti i Mozart i Salieri.

Predmet su knjige deset pjesničkih tekstova osmorice pjesnika (samo sonet Raspetom Kristu nema identificiranog autora, pa se pretpostavlja da pripada sv. Terezi Avilskoj) pisanih na četiri jezika, iz pet raznih književnih epoha. To što se Tomasović uglavnom bavi formom soneta ne znači da se neće suočiti i s Lamartineovom minipoemom Jezero, kao što ga ni njegova sklonost galantnoj lirici neće spriječiti da u izbor uvrsti i tekstove iz opusa mistične poezije. Osobitost je knjige i nazočnost dvaju Marulićevih talijanskih soneta koje definitivno ne možemo smatrati antologijskima, ali koji upućuju na humanističku dvojezičnost (u Marulića čak trojezičnost) hrvatskih autora.

Svaki tekst o prepjevu započinje uvodnom napomenom o pjesniku i o kulturnopovijesnom kontekstu njegova stvaralaštva, s pozivanjem na izjave njegovih suvremenika ili stručnjaka za njegov opus te, dakako, navođenjem izabrane pjesme u izvorniku. Nakon uočavanja osobitosti pjesme i navođenja problematičnih ili posebno izazovnih aspekata u njezinu prevođenju nižu se dotadašnji hrvatski prepjevi koje Tomasović analizira i uspoređuje. Tekst uvijek završava (posljednjim) prepjevom samoga Tomasovića, pri čemu on ne nastupa kao deus ex machina koji je riješio sve dotad postojeće prepjevne dileme i stvorio savršenu verziju, nego daje na uvid plod svojih nastojanja da ispravi eventualne greške u radu prethodnika ili u vlastitom radu te otvara mogućnost za buduće bavljenje tom pjesmom: ako ništa drugo, suvremeni se jezik mijenja, književnost pravi pomake, a to će prije ili poslije uzrokovati potrebu za novim prijevodnim i prepjevnim varijantama. Neki primjeri pružaju mogućnost iscrpna poredbenog proučavanja prepjevne poetike, pa će čitatelj tako naći čak pet prepjeva Petrarkina soneta XXXV. iz Kanconijera, dok se pjesma Odiljam se... De Castelo-Branca, portugalskoga pjesnika iz 15. stoljeća, javlja prvi put u hrvatskom prijevodu.

Osobito je zanimljiv prikaz razvoja vlastitog rada na primjeru Petrarkina soneta XVI. (Kanconijer), čiji je prvi prepjev nastao 1962, u okviru prepjevateljskih vježbi u seminaru profesora Slamniga, a četvrti 1996. Unutar tog razdoblja Tomasović je stvorio još dvije varijante, što ukazuje na opetovano vrednovanje i dotjerivanje vlastitog stvaralaštva — postupci koje je autor uvrstio među osnovne parametre prepjevne poetike te ih sam primjenjuje. U ovom prikazu vrijedi još jednom podsjetiti na tekst o dvama pronađenima, inače slabo poznatima, talijanskim sonetima Marka Marulića, čije prepjeve Tomasović obogaćuje elementima leksika Marulićeva hrvatskog opusa, igrajući se pritom autocitatnošću kao osobinom književnog stvaranja samog Splićanina, čak i uz rizik čitateljeva mogućeg nepoznavanja starijih riječi i konteksta nastanka pjesme.

Bez obzira na intenzitet prethodnog bavljenja izabranim sastavima, Mirko Tomasović znalački i iskreno otkriva tajne tog juvelirskog posla, zadržavajući se na svakom nespretnom izrazu, svakoj riječi čije bi značenje upućivalo na krivi kontekst, svakoj neodgovarajućoj rimi ili stihu koji ne smatra dostojnim hrvatskim ekvivalentom stranoga predloška. Upućenost u povijest i teoriju književnosti, moć kombinatorike, nedvojbeni pjesnički senzibilitet i četrdesetogodišnje iskustvo otkrivaju se u štivu čiji čitatelj može biti svaki ljubitelj poezije, bez obzira na to koliko je upoznat s jezikom i opusom autora ili hrvatskom književnošću. Čitajući je, uživat će u predlošku i prepjevnom rezultatu, kao i u tegobnom procesu njegova nastajanja.

Janja Savić