Strah od mrtvih jezika i nehaj prema inozemnim abecedama

Za ovu temu zacijelo nisam najzahvalniji sugovornik: ne mogu se pozvati na neka osobito traumatična iskustva, ni kao prevodilac ni kao potpisnik tzv. stručnih radova. Slušajući godinama brojne pritužbe kolega i tragikomične anegdote, moram zaključiti da sam imao rijetku sreću poslovati s pristojnim nakladnicima, pametnim urednicima i prosvijećenim lektorima, i to podjednako u posljednjim desetljećima socijalizma kao i u prvim godinama kapitalizma. Nešto će istine zacijelo biti i u tome što pripadam onom dijelu akademske zajednice unutar kojega se snošljivost oduvijek smatrala jednom od većih vrlina, a izvana ionako izgledamo kao malobrojna skupina čudaka na koju ni najrepresivnija jezična politika ne želi trošiti vrijeme. Nezanimljivosti mojega slučaja pridonosi i to što sam s vremenom izgubio spremnost za kavgu, pa tako danas — skrušeno priznajem — svoj mir branim i nekim nečasnim ustupcima. Na primjer, u posljednje sam vrijeme vlastitu biografiju i bibliografiju prilagodio žestokom, neobjavljenom interpunkcijskom ratu koji se vodi među sljedbenicima različitih hrvatskih ortografskih škola, pa tako jedan te isti naslov u mene prema potrebi završava (Zagreb, 1999.), (Zagreb, 1999), (Zagreb 1999.) ili (Zagreb 1999).

No nisam uvijek bio takav. Prije nego što sam dospio u žalosno stanje moralne indiferentnosti znao bih se strašno razljutiti kad su mi rečenične periode pretvarali u rečenična razdoblja, a još donedavna barem sam neke od svojih karaktera pokušavao spasiti od automatske pretvorbe u značaj. To je vjerojatno zato što se nikada nisam uspio uvjeriti da je leksičko normiranje najpreči posao hrvatskoga jezikoslovlja. Bilo mi je, doduše, jasno da niz izvanjezičnih razloga navodi na povišenu osjetljivost prema srbizmima, pa i to da će u potragu za njima krenuti i oni za koje bi bilo bolje da su svoje rodoljublje dokazivali na drukčiji način. Slušao sam argumente kako anglizmi ugrožavaju tako veliki jezik kakav je francuski, a gdje onda neće naš mali hrvatski. No u fahidiotskoj tvrdoglavosti klasičnoga filologa odbijao sam, i odbijam, vjerovati da europeizmi grčko-rimskoga podrijetla rade o glavi mojemu materinskom jeziku. Pošto sam dva desetljeća pokušavao uvjeriti studente da je stilski problematično prevodeći s latinskoga rabiti latinizme, počeo sam polako na predavanjima uviđati da neki internacionalizmi, koji ne pripadaju žargonu struke nego općekulturnom pojmovniku, sve češće izazivaju zbunjene poglede, i to kod onih koji će sutra drugima tumačiti Homera i Vergilija. Da se razumijemo: nemam ništa protiv toga da povjerenstvo zamijeni komisiju, čak i kad takva zamjena živi samo do komisijskoga pregleda ili ispita, ali teško mi je podnijeti da nas u jeku bankovnih afera upozoravaju na strah komintenata, a da takva hipernazalizacija u dugom lancu proizvođača i potrošača vijesti danima nikoga posebno ne uznemiri.

Ta shizofrena situacija, u kojoj se s ponosom pozivamo na svoju pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu i istodobno zaziremo od njezinih rječničkih tragova, zlo je sama po sebi. No još je veće zlo u tome što se suvišak energije potrošene na pronalaženje najboljih, konačnih hrvatskih ekvivalenata, iskazuje kao neugodan pad koncentracije na drugoj strani. U raspravama o informativnom programu HRT-a, uz mnoge, zacijelo važnije prigovore, nisam zapazio da je nekoga posebno zasmetalo to koliko je Francuza posljednjih godina ostalo bez ponekog naglaska (o cédille da i ne govorimo), koliko je Talijana izgubilo geminate, apostrofe ili zamijenilo neko /ch/ ili /gh/ u imenu s /c/ ili /g/, koliko je njemačkih /sch/ ili /tsch/ prisilno filtrirano kroz engleski pravopis, koliko prijeglasa nestalo bez traga. Ni stalan rast dobrosusjedskih odnosa nije prošle subote pomogao mađarskom premijeru da se krupno Orbán Viktor s ceduljice na njegovu dijelu stola istodobno na hrvatskom ekranu ne pojavi kao Viktor Orban, što valjda treba tumačiti tako da se naše ovlasti ne iscrpljuju u promjeni poretka u imenskoj formuli: mi znamo kako se to prezime jednako dobro, a opet jednostavnije može napisati. Sličan nehaj prema egzotičnim znakovima zahvatio je i velik dio tiska, proširio se i po udžbenicima, a nisu se, bogme, od njega uspjele obraniti ni ugledne publikacije središnjih nacionalnih kulturnih ustanova.

Za to što su Hrvati tuđe latinice bez grižnje savjesti počeli prilagođivati svojem grafemskom inventaru danas ne postoje nikakve tehnološke isprike: i najneukiji prepisivač pronaći će uz malo muke na Insert Symbol pravi znak — dakako, ako ga netko prethodno nije uvjerio da to i nije tako smrtno važno. Volio bih da sam u krivu, ali bojim se da je riječ o naličju onoga razumijevanja po kojemu bismo u svemu, u nogometu kao u jeziku, rado bili mjera svih stvari. Za zajedničko etičko zdravlje bilo bi spasonosno kad bismo se uspjeli uvjeriti da ne valja činiti drugima ono što ne želimo da drugi čine nama, pa makar pouka ostala ograničena na pišljive nadslovne i podslovne crtice.

Darko Novaković