Strah od jezika i jezikoslovaca

Kada čovjek zagleda na stolu Hrvatski jezični savjetnik, posljednji hrvatski jezikoslovni priručnik, zazebe ga u duši pri pomisli da je debljinu te knjige odredilo hrvatsko jezično neznanje. I dok se on u svojim koricama bude kočio u sjajnome višestoljetnome hrvatskome leksikografskome nizu, prosječnomu govorniku hrvatskoga jezika ostat će gorka pitanja je li zaista njegovo neznanje toliko da trebaju knjižurde kako bi se u njem pokrpale rupe i ima li išta u hrvatskome jeziku postojano u čem se hrvatski jezikoslovci slažu.

Pred apsurdnom smo spoznajom koju valja javno izreći: što su nam jezikoslovni priručnici deblji, jezično je znanje prosječnoga govornika tanje. Ta spoznaja otvara dva ključna pitanja: što se događa s hrvatskim jezikom i kamo ga vodi hrvatsko jezikoslovlje. To su pitanja koja ne muče samo jezikoslovce nego i običnoga hrvatskoga građanina jer, htio ne htio, bez jezika ne može nikamo. A čini se, ni bez jezikoslovaca.

Vrebaju nas s radija, s televizije, iz dnevnih listova i časopisa, zasipaju savjetima i stražare iza svake naše izgovorene i napisane riječi. Utjerali su nam toliki strah u kosti da trenutno zaboravimo hrvatski čim nam u svijest dođe misao da nas možda iz prikrajka motri kakvo namrgođeno lice s visoko uzdignutim čelom i naćuljenim ušima, pripravno da nas istoga trena zaskoči ako pogriješimo u naglasku, padežu ili, ne daj Bože, upotrijebimo kakav srbizam. Napast će nas i onda ako mjesto tuđice izvučemo kakav prašnjavi hrvatizam, razapeti na stup srama ako se usudimo skovati kakvu novu riječ za pojam koji nema hrvatskoga naziva. Ukratko: sve što napravimo, nije dobro jer tako ne misli baš taj jezikoslovac. Ako zatražite priručnik u kojem piše što on misli da i vi naučite misliti, opet nećete biti dobre sreće: upravo ga piše jer u ovim dosadašnjim uglavnom su gluposti ishlapjelih akademika, ostarjelih sveučilišnih profesora, znanstvenika koje je pregazilo vrijeme, ljudi koji ne znaju struku, karijerista, prodanih duša itd.

Tako otprilike izgleda hrvatska jezična i jezikoslovna zbilja. U jeziku blago koje se ne usudimo prebirati da ne dobijemo po jeziku, a u jezikoslovlju previše razrožnosti da bi struka išla naprijed. Upitaš li dobronamjernika o hrvatskome jeziku i pravopisu, kratko odmahuje rukom i rezignira: »Hrpa jada. Ma tko još glođe tu davno oglodanu kost?« Od rezignacije nisu daleko ni mlađi jezikoslovci. Sjena časnih starina previsoko se nadvila nad njih. Nitko ne kani uzmaknuti i prepustiti prostor novima. Ponekad je logika starijih neshvatljiva. Kada se prije dvije godine predlagalo uglednomu pravopiscu da riješi jatovske probleme na najjednostavniji i, čini se, jezično najopravdaniji način, uvođenjem skupa je u kratkim i dugim slogovima, i tako preko noći opismeni naciju, rekao je: »...eš pravopis koji preko noći opismenjuje.« Da bih rekla riječ...

Razlike u interpretaciji pojedinih jezičnih pitanja, od posve jednostavnih — poput broja fonema u hrvatskome jeziku — pa do onih složenijih poput definiranja glagolskih kategorija — od priručnika do priručnika tolike su da je teško naći dva objavljena u kratkome vremenskome razdoblju koja bi se međusobno poklapala barem u bitnim točkama. A kad se u temeljnome priručniku, kakav je pravopis, od izdanja do izdanja mijenjaju pojedini detalji, javnost s pravom negoduje tražeći od autora ozbiljnost i poštovanje ako ne struke, a onda barem publike. Zabrinjava kojom se opuštenošću neskladnosti prenose i namnažaju u školskim udžbenicima. Samo u čitanci za drugi razred osnovne škole može se izbrojiti 36 najrazličitijih jezičnih neskladnosti i gramatičkih pogrješaka.

U opći jezični i pravopisni nered uklopile su se i ustanove koje su desetljećima slovile uzornima u jeziku i pravopisu i čija su se izdanja navodila u rješenjima pojedinih otvorenih pitanja. Nepromišljenim odlukama napuštaju interne jezične priručnike i posežu za priručnicima koji svojim opsegom i dvojbenošću pojedinih rješenja ne mogu biti dostatnim ni uzornim vrelom za njihova izdanja. Nije daleko dan kada će se s njihovih stranica vrlo pouzdano moći pratiti i smjene državnih vlasti: crveni i crni namigivat će između crno-bijelih fotografija i glava članaka prilagođivanih ideologijama na vlasti.

Naraštajni i strukovni sukobi nisu jedini tijesak u kojem je hrvatsko jezikoslovlje. Ravnodušnost ljudi kojima su povjerena vodstva pojedinih ustanova i projekata prema neispunjenim obvezama i u nepovrat prohujalim godinama graniči s nevjerojatnošću. Ne samo što odbacuju bilo kakvu odgovornost sa svojih imena za neispunjene obveze nego javno svjedoče u vlastitim radnim dnevnicima kako iz dana u dan trate vrijeme na radnome mjestu: bave se svim i svačim samo ne onim što im je povjereno da naprave. Utjerivanje discipline među podređenima uhodarskim metodama s najboljih Orwellovih stranica uz pomoć elektronskih ura ili mjera koje predviđaju kaznu za neispunjene obveze, ali ne i nagradu za dobre rezultate ako niste vazelinac, dakako da neće uroditi rječnikom ili enciklopedijom. Lov na dobroplaćena mjesta na kojima tobože ne treba raditi jedina je ambicija, a šutnja potplaćenih koji u tom asistiraju opsjenarskim projektima koji vas mogu dovesti i do ministarske fotelje hrvatska su svakodnevica. Na njezinu se pragu raspršuju sve želje za radnim ozračjem i sugovornikom koji bi htio izmijeniti nekoliko dobrih misli o poslu.

Strah od jezika i frustriranih jezikoslovaca preplavio je naše ljude toliko da se najobičnije riječi više ne usude napisati bez mišljenja jezičnoga »savjetnika«. Upravo stoga nikada u objavljenim tekstovima nije bilo toliko početničkih pogrješaka koliko smo ih se načitali posljednjih godina. Uzroci našoj jezičnoj zgrčenosti dijelom izviru i iz umjetno stvaranih prepreka u odnosu prema standardnome jeziku. Najprije su nas desetljećima drilali kako da ga steriliziramo od govornoga jezika, napose čakavizama i kajkavizama, a sada nam ti isti koji su nas tako cijepili, predbacuju kako smo malo naravni kada javno govorimo i pišemo. Kako nam je jezik življi i spontaniji kada nije pod opterećenjem javnoga čina.

Profesorima hrvatskoga jezika nije lako. Zapravo im u ovom košmaru uopće nije jasno kakvomu bi to hrvatskomu trebalo poučavati učenike. Bez pouzdanih i stručno usklađenih priručnika to im zacijelo i ne može biti jasno. Ali to je tek prva stuba. Druga, koju treba što prije prijeći, jest neodgodivo povećanje broja jezičnih sati u srednjim školama i na fakultetima, kako bi se presjekao lanac jezične nemuštosti koji završava osmoškolskom naobrazbom. Na kraju ono najvažnije: stvoriti u društvu ozračje opuštenosti i uljuđenosti kada se govori o jeziku te svakako veći pojedinačni osjećaj odgovornosti za napisano i izgovoreno.

Lakoća kojom govore i pišu uljuđeni europski narodi nama je danas daleki, daleki san. Oni koji uzroke takvu stanju nalaze u činjenici što nam štokavski nije materinski, zamjećuju prave razloge. I Nijemcima standardni njemački nije materinski pa ipak pišu mnogo opuštenije od nas jer su razvili pravilan odnos prema svome jeziku i u njih funkcioniraju društveni mehanizmi koji se skrbe o jeziku i jezičnoj kulturi.

Preuzimanjem njemačke riječi Gesamtkunstwerk nećemo u jezik unijeti njemačku lakoću. Šulek se na misao o preuzimanju zacijelo triput okrenuo u grobu, a Mirko se i Slavko podsmjehuju negdje iz prikrajka. S Gesamtkunstwerkom na svoje može doći samo onaj dragi Istrijan koji se vraća s nedjeljne mise pa na upit sumještana »Kako je danas povedal plovan?«, odgovara: »Lepo je povedal, lepo. A kad je došal do reči mezopotamija, svi smo plakali.«

Nataša Bašić