Smisao i granice lektorskoga posla

Lektorski je posao nezahvalan jer je svaki lektor, gotovo redovito, prepušten vlastitim prosudbama i izboru vlastitih kriterija, a samo se za »manje važna pitanja« može osloniti na standardne priručnike. Središnjih općeprihvaćenih arbitara nema, a i najpozvanije institucije nerado prihvaćaju izravno presuđivanje. Prepuštanjem ukupne jezične problematike navodnoj sveobuhvatnosti pravopisa, mnoge se jezične nedoumice samo zamagljuju — i na kraju prepuštaju lektoru

Riječ lektor bez poteškoća se, u njezinim osnovnim značenjima, izvodi od latinskoga lector »čitatelj, čitalac, čitač«, njezin se razvoj u jezicima srednje Europe može prilično dobro pratiti od početka novoga vijeka, a u nekim romanskim jezicima (lecteur, lettore) još i od ranijih razdoblja. Osim starijih značenja, koja nas ovdje izravno ne zanimaju (»osoba koja naglas čita tekstove u crkvi«, »učitelj stranih jezika na visokoškolskim ustanovama« i sl.), u izdavaštvu XIX. stoljeća riječ lektor dobila je i specijalno značenje »onaj koji čita i ispravlja tipografske otiske« (u hrvatskome danas »korektor«), a zatim i »osoba koja čita i ocjenjuje rukopise koji se nude kakvu kazalištu ili izdavačkoj kući«. No iz ovih dvaju posljednjih značenja samo se na nekim kulturnim prostorima razvilo ono značenje kakvo ta riječ danas ima u hrvatskome, a to je »osoba koja, po službenoj dužnosti, ispravlja ili »dotjeruje« jezik različitih tekstova prije nego se oni objave«.

Ako polazimo od stvarnoga sadržaja hrvatske riječi lektor, vrlo ćemo se često naći na muci kako tu riječ prevesti na neke druge europske jezike, jer na mnogim kulturnim prostorima hrvatski oblik lekture/lektoriranja nije poznat ili nije dopušten. Riječ je očito o društveno, kulturno i povijesno uvjetovanoj pojavi koja se nužno razvijala samo u nekim dijelovima mnogonacionalnih i mnogojezičnih država, u kojima je, pored nominalne višejezičnosti (»dvojezičnost« se u praksi nerijetko svodi na »polujezičnost«), bilo nužno omogućiti mnogima da svojim tekstovima nastupaju u javnosti unatoč tomu što jezikom nisu u potpunosti ovladali, a »lektura« je, ako je bila pod kontrolom, mogla istodobno vrlo djelotvorno usmjeravati opći jezični razvoj, neka jezična rješenja promicati a neka suzbijati. Kod mnogih malih naroda crno-žute Monarhije »lektura« je išla pod ruku s jezičnim čistunstvom i bila je jedno od osnovnih sredstava, ako već ne i oružja, za očuvanje samobitnosti (nacionalne preko jezične). Navike stečene dugotrajnom praksom redovito su se održavale i onda kada za njih više nije bilo izravne potrebe, ali je dobro poznato da su mnogi narodi iz jedne tamnice naroda koja se raspala, hotimice ili nehotice, uletjeli u druge tamnice, pa nije bilo ni potrebe odricati se jednoga od djelotvornih sredstava jezične politike.

Ako imamo sve to na umu, bit će nam jasnije da je u carskoj Rusiji trebalo dobro znati (jedino) ruski (a to je davala škola) ako se željelo djelovati u javnosti, pa zato ruski jezik i ne pozna institucije koja bi točno odgovarala našemu lektoru; unatoč deklarativnoj nacionalnoj i jezičnoj ravnopravnosti u SSSR-u, Ukrajinci su u sovjetskim školama redovito izvrsno naučili ruski, i s njime su mogli javno nastupati po cijelome Savezu, ali su samo rijetki od njih koliko toliko dobro uspjeli naučiti govoriti i pisati ukrajinski: većini Ukrajinaca i dan danas je potreban dobar lektor da bi na svojem jeziku napisali suvisli tekst za javnost. Državne službe i javne djelatnosti u Velikoj Britaniji bile su rezervirane ponajprije za one koji su završili »elitne« škole, a u njima se, među ostalim, solidno premda nenametljivo svladavalo i engleski, tako da onima koji nisu imali potpore ni u novcu ni u podrijetlu nije preostajalo drugo nego da sami svaladaju (i) jezik ako su željeli nastupati u javnosti.

Osebujan je slučaj Francuske gdje je, pored tisućgodišnje sustavne tradicije državnog i jezičnog centralizma, nakon Francuske revolucije otvoreno i službeno bilo na snazi načelo jedne države, jedog naroda, jedog jezika, pa su tako kao pljeva otpuhnuti iz javne uporabe ne samo bretonski, flamanski, katalonski i baskijski, nego i okcitanski/provansalski, na kojem je stvorena jedna od najsjajnijih europskih srednjovjekovnih književnosti i kultura, kojim je još na početku stoljeća govorila trećina političkih Francuza, a danas je na izdisaju (okcitanski danas još upotrebljavaju stanovnici udaljenih sela i intelektualci s razvijenom ekološkom sviješću); očuvanje alzaškoga njemačkoga štite prihvaćene međunarodne obveze, a korzičkomu je idiomu najbolja zaštita otočki mentalitet kojemu je nezamislivo klečanje pred 'strancima'. Za uzvrat je Francuska svim svojim građanima dala visoko kvalitetno školstvo u kojem je škola istoga ranga i iste vrste bila podjednako kvalitetna u svakom dijelu države kao i u središtu Pariza, a u takvoj je školi (kojoj je francuski jezik najglavniji od svih glavnih predmeta) svaki Bretonac, Bask, Korzikanac i južnjak naučio francuski jednako kvalitetno kao i rođeni frankofon, dovoljno kvalitetno da mu nitko ne treba ispravljati tekstove koji idu u javnost; istodobno je provjera poznavanja službenog i »nacionalnog« (tj. državnog) jezika i legitimna i obvezna čak i prije obrane doktorata znanosti, primjerice iz biomedicine.

Zbog svega toga u Britaniji, u Francuskoj, u Njemačkoj i sl. lektor zapravo obavlja ulogu urednika, redaktora, koji tekst pročita i prosudi kao cjelinu; ako u njem treba štogod jezično dotjerati ili ispraviti, lektor će to učiniti u dogovoru s autorom i uz njegov pristanak, ili će autoru preporučiti kako će i s kim tekst dotjerati, a u krajnjoj liniji, ako je tekst neupotrebljiv ili jezično neprihvatljiv, vratit će ga, ali je posve sigurno da neće samovoljno tekst jezično prekrajati. To je pitanje kulturne norme, ali je u tim zemljama pitanje kulturne norme također i to da svatko tko ide sa svojim tekstom u javnost shvaća da tekst mora i jezično dotjerati onako »kako se to očekuje«; gotovo nema slučajeva da se javni djelatnici i stručnjaci diče svojim jezičnim neznanjem i prijezirom prema jezičnim pravilima. Francuskoga političara ne bi od kraha spasila nikakva predizborna obećanja kada bi sebi dopustio nastupe pred biračima i u medijima na jeziku koji nije njegovan i »pismen«, a i najgrublji sukobi u parlamentu odvijaju se na francuskom jeziku koji je besprijekoran.

U svemu tome ima vrlo malo sličnosti sa stanjem u Hrvatskoj. Razlike među istovrsnim školama od jednoga kraja Hrvatske do drugog često su nepremostive, kriteriji nesumjerljivi, jeziku se pridaje određena pozornost u pučkoj školi, ali se u srednjim školama mnogo radije mudruje (oko toga) »što je pjesnik htio reći« nego da se sustavno obrađuje gramatika, na većoj su cijeni učenički radovi maglovita sadržaja i razbarušena ili impresionističkog stila (kao da je učenikov »stil« važniji od njegove elementarne pismenosti) nego sastavci sa strogom strukturom i čvrstom logikom; kao da se svjesno zaboravlja da je i jezična sloboda određena dobrim poznavanjem prostora te slobode. A i onda kada rijetki nastavnici hrvatskoga i posvete dužnu pozornost učenju jezika, od toga nema mnogo koristi kada nastavnik zemljopisa, ili tehničkog odgoja, ili glazbenog odgoja (štoviše i nastavnik stranoga jezika) može bez dvoumljenja služiti se žargonom mjesto standardnim jezikom, a da se to redovito ne tiče ni jedne inspekcije ili nadzorne institucije. Ako je istina da u Hrvatskoj više od 60% stanovnika uopće ne čita knjige, veliko je pitanje što čita, koliko čita i kako čita onih preostalih 40% stanovnika. Sudeći po tekstovima javnih radnika i djelatnika koji dolaze u javnost, ne bi se moglo reći da oni pate od francuskog kompleksa brige o jeziku. Unatoč tomu što su lektorske službe u medijima i izdavačkim kućama organizirane kojekako, i što nisu uvijek na željenoj visini, gotovo je sigurno da bi jezična razina medija bez lektorske službe bila znatno niža od ove koju imamo danas.

To ne znači da lektore i lektorsku službu kao instituciju treba braniti a priori. Prva je zamjerka to što nikakvo lektorsko umijeće i znanje ne može, za njegovanje jezika, biti iskorišteno ako svi lektori, lektori kao ceh, ne provode u praksi ista jezična načela, ili ih ne provode u jednakoj mjeri. Ne treba osobito dobro poznavati jezična pitanja pa da se utvrdi kako u Hrvatskoj gotovo svaki medij ili svaki izdavač (odnosno njegovi lektori) provodi vlastiti tip »dotjerivanja«, ujednačavanja jezika, bez ikakvih međusobnih dogovora ili usklađivanja: »Vjesnik«, »Večernji list« i »Slobodna Dalmacija« imaju tri tipa lektoriranja (a i više ako uzmemo u obzir i razlike po rubrikama), Hrvatska televizija i Hrvatski radio razlikuju se i među sobom i među pojedinim svojim programima, a neka glasila s visokim nakladama i velikim društvenim utjecajem rijetko pogode kako se piše koje strano ime (ili: poslušajte kako sportski novinari TV naglašavaju talijanska imena mjesta, izgovaraju francuska imena). Sve to dovodi do jezične anarhije i nesnalaženja čitatelja i slušatelja u jeziku. Komu je trebalo, i komu može koristiti, da Televizija tradicionalne, uvriježene nazive Letonija i letonski naprasno promijeni u Latvija i latvijski; načuo je netko da netko preporuča da se u nekim prilikama upotrebljavaju nazivi koji su što bliži izvornima, ali poruku očito nije ni čuo ni razumio do kraja. Po tom bismo načelu morali rabiti Wien i Roma (pridjevi: vinski, romski) mjesto Beč i Rim, a čudi jednako tako što onaj tko zna da Letonci kažu LHtvija i lHtviešu ne poštuje jednako tako i izvorne nazive njihovih susjeda (koji su nam povijesno i kulturno bliži) i ne insistira na likovima Lietuva i lietuviški mjesto »krivoga« Litva i litavski. Unatoč tomu što je do nedavno u hrvatskoj tradiciji bio u uporabi jedino naziv Madžarska i madžarski (krivo ili pravo, ali jedino tako), u posljednje su vrijeme sve vrste tekstova preplavljene likovima Mađarska i mađarski, tobože zato što je hrvatsko đ mnogo bliže madžarskomu gy od hrvatskoga dž, iako je između tih triju rješenja, barem za svakoga tko nešto zna o fonetici, razlika kao između Rotterdama, Rima i Reykjavika. Riječ je naoko o »sitnicama«, ali se takvim postupcima jezik kvari jer se povećava broj posve nepotrebnih dvojnosti, koje opterećuju pamćenje a ne služe ničemu.

U takvu raštimanom orkestru lektorskih zahvata, u kojem je onoliko dirigenata koliko i svirača, do velike je zabune, i dodatnog povećanja broja razlikovanja, dovelo i to što se netko sjetio — kada se u Hrvatskoj već davno bila ustalila uporaba Celzij(e)/celzij i Celzijev — da je (Anders) Celsius bio novovjeki Šveđanin, astronom, i da njegovo prezime ne ide u isti red kao starovjekovna rimska imena Livius, Claudius, Tacitus itd. kojima se pri preuzimanju u hrvatski dočetak -us ne čuva. Takvo bi razmišljanje bilo posve ispravno kada bi se hrvatskim jezikom služili samo fizičari i klasični filolozi, a takva bi se ralika još i mogla bila provesti dok je svaki gimnazijalac točno znao da je Celzij (Celzius) u XVIII. st. djelovao u Švedskoj. Na temelju nesustavnih propitivanja, čak i među gimnazijalcima prirodoslovnoga smjera, svaki učenik spremno odgovara na pitanje o Celzijevoj ljestvici i Celzijevu stupnju, ali malo koji zna da je taj znanstvenik umro prije dva i pol stoljeća i da je bio Šveđanin — jer je to kulturna povijest koja na odgovarajuću ljestvicu i stupnjeve nikako ne utječe niti oni o njoj ovise. No za uzvrat se danas svi mediji svakodnevno loptaju stupnjevima Celzija i stupnjevima Celsiusa, Celsiusovim stupnjevima i Celzijevim stupnjevima. Takvih nedovoljno promišljenih i samovoljnih intervencija u jezik ima toliko da i jezičar profesionalac mora postati nesiguran. Običan se čovjek često pita je li u jeziku doista dobro samo ono što je zakukuljeno, i ima li uopće smisla voditi računa o onome što su nas prije naučili; a jedna je od značajki jezika i to što se prenosi predajom i što služi za sporazumijevanje među različitim naraštajima iste zajednice.

Sve to govori da lektori kao profesionalna skupina mogu svoj posao obavljati na opće zadovoljstvo samo ako na nacionalnoj ili na državnoj razini postoji konsenzus o jezičnim pitanjima i načelima, ili pak ako postoji, na istoj razini, tijelo koje će biti ovlašteno arbitrirati u spornim slučajevima. Standardni (ili ako baš hoćemo, »književni« jezik) i ima smisla po tome što je svojstven zajednici kao cjelini. Na žalost u Hrvatskoj nema tijela ili institucije koji bi imali ovlasti presuditi u spornim jezičnim pitanjima, založiti se za ono što jezičnu praksu čini prozirnijom i jednostavnijom. Bi li takvu funkciju trebala dobiti neka katedra za hrvatski jezik, neki jezični institut, neko posebno izabrano tijelo ili pak neko od ministarstava, tek će trebati odlučiti, ali je veliko pitanje hoće li do toga doći tako skoro, jer svaka od vlasti koje se kod nas smjenjuju (grubo rečeno, svaki režim) u jezičnoj politici redovito ima putra na glavi i gotovo redovito drži fige u džepu ili asa u rukavu — dakako, na štetu jezika i jezične kulture, a krivica se najlakše prebacuje na lektorsku službu.

Daljnji je hrvatski problem to što se do danas nismo složili čije tekstove, kakve tekstove i kada treba lektorirati. Posve je izvan zdrave pameti htjeti lektorirati tekstove književnika i poznatih novinara, a ipak se kod nas nerijetko i to pokušavalo činiti, dapače i činilo. Osim toga, kako lektorirati stručnoga (tehničkog) pisca ako su nam tehničke terminologije (strukovna nazivlja), uz časne iznimke kemije, nekih dijelova medicine i sl., uglavnom neuređene i neracionalne. Ne treba biti naročito dovitljiv pa da se za pojedina izdavačka poduzeća, na temelju objavljenoga, sastave nepisani popisi riječi i konstrukcija koje su godinama, u određenim izdanjima, bile prešutno zabranjivane; mnogima su takvi popisi još uvijek svježi u sjećanju. Treba li sada po svaku cijenu insistirati na onome što je bilo zabranjeno? Koliko god takvo pitanje može nekoga iritirati, u najmanju je ruku legitimno o tome razgovarati i odlučivati, donijeti eksplicitne odluke za lektore, iako se kod nas za svako rješenje može očekivati revolveraški i odgovor kao: »hrvatski nacionalizam«, »hrvatska isključivost«, »hrvatska netrpeljivost« i sl. s jedne strane ili pak »jugonostalgija«, »povratak u balkanski tor«, »srbizacija«, »rusifikacija« i sl. s druge strane. Takvim sudovima treba pristupati hladne glave, razborito: s jedne strane, potpuno je legitimno da Hrvati i u jeziku insistiraju na onome što se može smatrati neospornom značajkom hrvatske jezične predaje, ili pak hrvatske jezične strukture, ali se treba jednako tako svaki put zapitati koliko ima stvarne koristi da se, po svaku cijenu, nađe adekvatna zamjena za baš svaki »srbizam« i svaki »rusizam« (u nekim slučajevima to bi zahtijevalo prave leksičke i sintaktičke akrobacije, a da bi se našle adekvatne zamjene, treba naći kadšto i desetak različitih htvatskih parcijalnih ekvivalenata); uostalom, ako u hrvatskom jeziku ostaju tragovi tomu da smo živjeli u zajedničkim državama s Austrijancima (Nijemcima), Madžarima, Talijanima, Turcima, neće biti tragičnih posljedica ni od čuvanja kakva srbizma ili rusizma, osobito onda kada je njegova zamjena »skupa«, ili kada je od nje mala korist; bilo to nama drago ili ne, od svih slavenskih jezika hrvatskomu je srpski najbliži, pa je i jezična razmjena najlakša. Ipak treba znati da o tome koji nam je srbizam potreban i dobrodošao, a koji nam je suvišan, ne može odlučivati ni nabusita retorika dnevne politike ni poluodgovorna logika jezičnih razgovora uz obilato piće, nego isključivo jasni i čvrsti kriteriji jezikoslovne struke. Kada bi se o tome postigli jasni i nedvosmisleni dogovori, lektorski bi posao bio mnogo manje frustrirajući, a lektori bili izloženi manjim pritiscima.

Pri reakcijama na lektoriranje pojedinci se kod nas osobito rado pozivaju na »jezično bogatstvo« i stil, kao da ispod svakog pera u svakoj prilici cure samo visoko umjetnički tekstovi. U tako pojednostavnjenu pristupu jezično se bogatstvo poistovjećuje s brojem različitih jedinica (riječi), a stil se poistovjećuje s neograničenom jezičnom slobodom, pa zapravo lektor i ne bi imao što s tekstovima raditi jer, navodno, sputava osobne slobode pisaca tekstova. Sam broj elemenata (riječi) nije jamstvo jezičnog bogatstva: ako svakoj jedinici nije točno određeno značenje i funkcija u tekstu, velik broj jedinica moći će biti samo izvorom kaosa. Bogatiji je jezik koji raspolaže manjim brojem dobro definiranih i jasno razgraničenih jedinica, nego jezik s velikim brojem jedinica koje ostaju fluidne (preciznost i jasnoća klasičnoga francuskog jezika postignuta je nemilim reduciranjem rječničkoga fonda, ali istodobnim preciznim definiranjem onoga što je u normi zadržano). Najveći pak broj tekstova nema druge svrhe nego prenijeti određenu poruku, obavijest, formulira se bez naznake autorova odnosa prema njoj ili prema primaocu poruke, dakle »bez stila«; ili, »tehnički stil« ne trpi subjektivne elemente u izrazu. Kada bi se demistificirali pojmovi »jezičnog bogatstva« i »stila«, bilo bi manje razloga za prigovore lektorskim zahvatima. Jednako onako kao što ne odgovara boljem ukusu da se »lektorira« tekst Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka, Igora Mandića i mnogih drugih spisatelja koji su godinama izloženi sudu javnosti, uvjeren sam kako je danas (još uvijek) nužno pomno lektorirati školske udžbenike, kolektivna stručna djela i enciklopedijske priručnike, ali i novine, radijske i televizijske vijesti, prijevode književnih djela sa stranih jezika itd.

Lektorski je posao nezahvalan jer je svaki lektor, gotovo redovito, prepušten vlastitim prosudbama i izboru vlastitih kriterija, a samo se za »manje važna pitanja« može osloniti na standardne priručnike. Središnjih općeprihvaćenih arbitara nema, a i najpozvanije institucije nerado prihvaćaju izravno presuđivanje. Prepuštanjem ukupne jezične problematike navodnoj sveobuhvatnosti pravopisa, mnoge se jezične nedoumice samo zamagljuju — i na kraju prepuštaju lektoru. Kao što se treba bojati da će lektori kod nas još dugo morati jezično dotjerivati i ispravljati tuđe tekstove, mjesto da ih uređuju, redigiraju na višoj razini, jednako se tako treba bojati da naša zajednica (društvo, država?) još dugo neće shvatiti kako je najjeftiniji i najdjelotvorniji način vođenja jezične politike što solidnija jezična (gramatička) nastava i u osnovnim i u srednjim školama: kada bi osnovno i srednje školstvo jamčilo da je svaki učenik, bez ostatka, stekao prihvatljiv stupanj jezičnih znanja i umijeća izražavanja, mnogi bi lektorski zahvati postali suvišnima, a lektori bi se mogli posvetiti svrsishodnijemu poslu od onoga kojim su prisiljeni baviti se danas. Kada bi se to dogodilo, onda bismo morali očekivati da taj i taj visoki državni činovnik, unatoč tomu što je stranački podoban, nije ponovno izabran zato što su mu izvještaji nemušti i jezično nedotjerani. A možemo biti posve mirni da takvo što nećemo uskoro dočekati.

August Kovačec