Sjećate li se novoga hrvatskog filma?

Neposredno nakon završetka Devetih dana hrvatskoga filma (o kojima je promptno izvjestio Davor Šišmanović u prošlom broju »Vijenca«) započeo je višemjesečni niz tribina i projekcija posvećenih Mladom hrvatskom filmu. Najzanimljivije je pritom da više nitko ne spominje novi hrvatski film, te se tako čini da se taj pojam, koji je bitno odredio promišljanja i pisanje o našoj kinematografiji devedesetih, preselio u povijest. No, treba naglasiti da je on nastao baš na temelju viđenoga na nekoliko prvih Dana hrvatskog filma u vremenu kada je — čak i za hrvatske okolnosti bilo malo igranih filmova, a još manje onih vrijednih i kada su Dani nastojali pokazati da s rođenjem neovisne Hrvatske nije umrla njezina kinematografija. To im je uspjelo ponajprije zaslugom talenta, zanosa i upornosti mladih autora, uglavnom studenata Akademije dramskih umjetnosti, koji su pokazali da se, što se tiče autorskih potencijala, naša kinematografija ne mora brinuti za budućnost u kojoj bi baš oni (što ne bi smjelo isključivati ni starije kvalitetne filmaše) mogli ponuditi ponešto drukčije i modernije filmove i tako pridonijeti stvaranju zanimljivije kinematografije koja bi mogla vratiti izgubljeno povjerenje gledatelja.

No prijelaz u profesionalnu kinematografiju (ako je o njoj moguće govoriti u okvirima vrlo skromnih financija), a posebice prijelaz publici, a i medijima, najzanimljiviji cjelovečernji igrani film nije bio nimalo lagan, a i rezultati nisu bili na visini očekivanja (uz poneku iznimku). Ionako oskudan novac vrlo je često dijeljen prema važnosti teme i mišljenju o tome kakvu sliku Hrvatske nudi neki projekt, pa su tako najviše filmova snimili Jakov Sedlar i Željko Senečić koji ne samo da nemaju nikakve veze s novim hrvatskim filmom nego su im i veze s filmom (ili barem filmskom režijom) prilično dvojbene. Kako su u tom razdoblju stanovit broj filmova snimili i cijenjeni autori prethodnih generacija, za mlade je autore ostalo vrlo malo mjesta. Iako je snimio samo dva filma, Vinko Brešan najbolje je iskoristio svoju šansu, jer su njegova ostvarenja ne samo najgledaniji hrvatski filmovi nego su više nego uspješno u našim kinima konkurirala inače nedodirljivim američkim hitovima. Po jedan film za Hrvoja Hribara i Lukasa Nolu uz zaseban slučaj Rušinovićeva Mondo Bobo premalo su da bi se i u skromnoj proizvodnji hrvatske kinematografije snažnije osjetio duh novog hrvatskog filma, no oni su, iako imaju puno pravo da budu nezadovoljni situacijom, ipak ostavili neki trag i napravili prvi korak. To pak nije uspjelo jednako darovitu Ivanu Salaju, koji već godinama ne uspijeva pomiriti svoje ideje i postojeću situaciju. Neki su, poput Gorana Dukića, pokušali svoje ambicije realizirati izvan domovine, Jelena Rajković, nažalost, rano je preminula, mnogi povremeno, a neki i redovito surađuju s HTV-om, ali možda zbog prihvaćanja stanovite rutine ili zbog određenih ograničenja sredstava, termina pa i ideja nisu (osim Ognjena Sviličića) u punoj mjeri ostvarili ono što su njihovi rani radovi navijestili.

Možda je baš ta nedovoljna prisutnost novoga hrvatskog filma u cjelokupnoj slici naše kinematografije devedesetih (za koju su ipak najmanje krivi mladi autori) razlogom da se taj pojam više ne primjenjuje na recentnu produkciju, iako su svaki novi Dani, pa tako i ovogodišnji, donosili i niz novih zanimljivih redatelja i ostvarenja. Čini se da su i njihovi najvatreniji zagovornici izgubili nadu da će se situacija promijeniti, bez obzira što su Dani upravo posljednjih godina počeli privlačiti sve više publike (iako je očito da do širega kruga gledatelja kratki metar može doći jedino posredovanjem televizije, što se do sada nije dogodilo, a što će — nadajmo se — sadašnje promjene na HTV-u omogućiti).

S druge strane hrvatski film, koji i publika i većina kritike podcjenjuju znatno više no što on po mom mišljenju zaslužuje, od ljeta do danas stekao je nezanemarivu međunarodnu reputaciju filmovima Krste Papića, Zrinka Ogreste i Vinka Brešana na festivalima, a tome treba dodati i pojavljivanje Tri muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson u službenoj konkurenciji jednog od A-festivala (Karlovy Vary) i desetak drugih, manjih. Pokazuje se tako da revolucionarna ideja o rušenju propale kinematografije i izgradnji nove, kvalitetnije, s potpuno novim ljudima i nisu utemeljene, ali bez obzira na to koliko vrijednosti ostvarene u kinematografiji nesklonu vremenu otežavale afirmaciju novih filmaša, one im ipak i pružaju stanovit oslonac na prethodnike i mogućnost uspostave određenih kriterija u vlastitoj sredini, unutar kojih se zasigurno mogu vrlo pozitivno vrednovati i najviši dosezi mladih na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma od vrlo kvalitetne dokumentarističke produkcije preko oživljavanja animiranog filma do po meni najvažnijega — malobrojne produkcije kratkog igranog filma u kojima su sjajni Robert Orhel (Sunčana strana subote) i tek za nijansu slabiji Mladen Dizdar (Rano buđenje) i Goran Kulenović (Trgovci srećom) ostvarili vrlo dojmljivu sliku mlade generacije koja nije opterećena ratom, jer je bila premlada da bi se u njemu borila i koja je okrenuta današnjici, a ne prošlosti. Što je još važnije, ti su mladi autori možda više nego itko do sada pokazali da se i u filmskom prikazu zagrebačke sredine može govoriti životno uvjerljiv dijalog te da ta kvaliteta nije rezervirana samo za dijalektalni govor. Ipak ni te vrijednosti neće im omogućiti da ih profesionalna kinematografija dočeka širom raskriljenih ruku, jer je odveć siromašna da bi mogla zadovoljiti zahtjeve svih koji su to zaslužili. Nadamo se ipak da će se na filmu situacija poboljšavati te da Vrijeme za... — Četverored ipak pripada prošlosti.

Tomislav Kurelec