Sastavljeno i nesastavljeno pisanje

Današnji se lektori iz različitih razloga, u koje ovdje nećemo ulaziti, nalaze pred prilično velikim brojem raznolikih dvojbi. U tekstovima koji dolaze do njih ima raznovrsnoga šarenila, koje je prijeko potrebno ujednačiti bar kad je u pitanju jedan (isti) tekst. Te se dvojbe tiču i jatovskih alternacija (npr. brežuljak ili brježuljak, vredniji ili vrjedniji, grešnik ili grješnik i sl.), i pisanja riječi stranoga podrijetla, posebice relacijskih pridjeva (npr. newyorški, njujorški ili možda newyorkški/newyorkski; leipziški, lajpciški ili, eventualno, leipzigski itd.), i pisanja ili nepisanja točke iza rednoga broja ako poslije oznake za takav broj dolazi kakav drugi interpunkcijski ili pravopisni znak, npr. (1899-1999) ili (1899.-1999.), i primjene pravila o porabi interpunkcijskih znakova (ima npr. onih koji pišu zarez ispred svakog veznika te ili odvajaju zarezima gotovo svaku priložnu oznaku, posebice ako se nađe na početku (npr. Deset minuta iza ponoći, došli su i ostali uzvanici; Unatoč mnogim poteškoćama, svi su izdržali itd.), i velikih i malih slova, posebice u tekstovima religijske naravi (npr. katolička Crkva, Katolička crkva, Katolička Crkva; kršćanke crkve, kršćanke Crkve, Kršćanske crkve ili čak Kršćanke Crkve; franjevački red ili Franjevački red; blažena Djevica Marija ili Blažena Djevica Marija itd.), ali bez sumnje najviše dvojbi ima kad je riječ o tzv. sastavljenom i nesastavljenom (rastavljenom) pisanju. Osobito su česte dvojbe vezane za pisanje priložnih i prijedložnih riječi i/ili izraza, npr. nažalost/na žalost, uvečer/u večer, ujutro/u jutro, ukoštac/u koštac, nadomak/na domak, naiskap/na iskap, naodmet/na odmet, uvis/u vis i sl.), pa ćemo se tim dvojbama i njihovim uzrocima ovdje posebno pozabaviti.

Treba najprije reći da je riječ o jednom od najtežih pravopisnih pitanja, iako se u vezi s njim može dati općenito pravilo koje izgleda vrlo jasno, prihvatljivo i jednostavno: sastavljeno se naime pišu dijelovi iste riječi, a nesastavljeno skupovi riječi (to bi onda značilo da uopće nema »rastavljenog pisanja riječi« niti ima »sastavljenog pisanja skupova riječi«). Međutim, problem je izrazito težak zato što ima dosta slučajeva u kojima nije lako ustanoviti radi li se o jednoj riječi ili ne radi (pored ostaloga i zato što se, po svoj prilici, može govoriti i o prijelaznim slučajevima između riječi i ne-riječi). Drugi je razlog brojnim lutanjima u tom području u tome što su se naši pravopisi s obzirom na sastavljeno i nesastavljeno pisanje često i relativno radikalno mijenjali, a svakako i u tome što su se neki pravopisci u tom (i pravopisno i gramatički) zahtjevnom području vrlo slabo snalazili.

U hrvatskoj pravopisnoj i gramatičkoj tradiciji ovo je pitanje bilo različito tretirano. Spomenimo da je npr. Mirko Divković osamdesetih godina prošloga stoljeća (u svojim Oblicima i Sintaksi) zastupao mišljenje da sastavljeno treba pisati »sve što se ikako može«. Zanimljivo je također spomenuti da su se u tome posve razlikovali pojedini jezikoslovci, npr. Karadžić i Daničić: sporne slučajeve Karadžić je uglavnom pisao sastavljeno, a Daničić rastavljeno (on je primjerice pisao čak i na po se = posebno).

Osmišljeniji kriteriji u to teško područje po prvi su put uvedeni Brozovim Hrvatskim pravopisom (1892), i to vrlo razložno i osmišljeno. Broz naime razlikuje četiri kriterija za sastavljeno odnosno nesastavljeno pisanje (prvi i četvrti su semantički, a drugi i treći gramatički). Naime, riječi se pišu sastavljeno (zajedno):

1. ako se jednom od dijelova ne osjeća značenje jer »nije živa riječ, pa se sama sobom nikako ne govori«, npr. dokle, njojzi, uzastopce;

2. »ako se jedan od sastavnih dijelova ne govori u onom gramatičkom obliku, u kojem dolazi u sastavljenici«, npr. onomadne, preklani, možda;

3. »ako jedan od sastavnih dijelova nema onoga oblika, što bi ga po gramatičkoj svezi trebalo da ima«, npr. obadvjema, dovijek, odmah, iskraj (naime »po gramatičkoj svezi« trebalo bi biti: objema dvjema, do vijeka, od maha, iz kraja);

4. »ako se u sastavljenici više ne osjeća pojedinačno i prvo značenje sastavljenih dijelova«, npr. pošto = kad prema po što (kupiti), Bogme, nema šale prema Bog me sačuvao itd.

Čini se međutim da ni ta pravila, koliko god bila dobra i logična, nisu baš najbolje funkcionirala, sudeći barem po tome što je već 1903. August Musić (inače vrlo dobar prijatelj Brozov) osjetio potrebu da se relativno opširno pozabavi tim pitanjem. On se zapravo kritički osvrće na Maretićeve stavove o sastavljenom i nesastavljenom pisanju. Maretić je naime mislio da to pitanje treba prepustiti običaju, a sam je pisao isprva, iznova, naprazno, zarana, ali do duše, u velike, za cijelo i sl. Musić kaže da se to pitanje nikako ne može prepustiti običaju, nego se mora urediti ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog škole. Zatim proklamira tri opća načela, koje zapravo preuzima od velikog mladogramatičarskoga autoriteta Hermanna Paula (iz njegova čuvenog djela Principien der Sprachgeschichte — Načela jezične povijesti). To su načela izolacije, diferencijacije i derivacije.

Prema načelu izolacije riječ se piše sastavljeno (s drugom riječju ili kakvim drugim elementom) ako se u tom spoju »izolira«. Izolacija može biti formalna ili materijalna. Riječ je formalno izolirana ako ne dolazi »izvan neke sveze«, npr. iznenada, naiskap, naizust (»riječi« nenad, iskap i izust ne dolaze samostalno izvan navedenih spojeva). Tu bi išli i slučajevi kad se riječ javlja u obliku koji u dotičnoj svezi ne bi trebala imati, npr. uvijek (prema u vijeke), odmah (prema od maha) i sl. Materijalna izolacija tiče se značenja. Naime, riječ je materijalno izolirana ako joj je u nekoj svezi uobičajeno značenje »potamnjelo ili se posve izgubilo«, npr. doduše, naime, spolja.

Načelo diferencijacije dolazi do izražaja kad u pismu razlikujemo dva značenja istoga spoja odnosno skupine riječi, npr. napolje (hinaus) — na polje (aufs Feld), prijepodne (Vormittag) — prijepodne (vor Mittag) i sl.

Prema načelu derivacije neka bi se riječ odnosno skup riječi pisala sastavljeno ako se od nje mogu izvoditi nove riječi, npr. nizbrdo ‡ nizbrdica, dosada ‡ dosadašnji, ali sam Musić odmah upozorava na to da s tim načelom treba biti oprezan jer ima riječi izvedenih od skupina koje nipošto ne valja pisati zajedno, npr. načelnik († na čelu), naprstak († na prstu), svakidašnji († svaki dan). Time je Musić opravdano relativizirao i korigirao načelo derivacije. Ono naime vrijedi ako je riječ o sufiksalnoj tvorbi (kakvu imamo npr. u riječima tipa prehrana, najavljivač, predsjednik, beznadnost i sl.), ali ne vrijedi ako je riječ o prefiksalno-sufiksalnoj tvorbi (kakvu imamo npr. u riječima dokoljenica, primorje, poimence, beznadan), a ni za tvorenice nastale složeno-sufiksalnom tvorbom (kakvu imamo npr. u riječima zrakoplov, životopis, zmijoglavac i sl.).

Dragutin Boranić je spomenuta opća pravila (i Brozova i Musićeva) još pojednostavio i sveo na tri:

Dvije riječi čine složenicu i pišu se zajedno:

1. ako se koja od njih samostalno ne govori, npr. danaske, možda, jugoistok, uzastopce;

2. ako koja od njih promijeni svoje pravo značenje, npr. uoči, bogme, nase (=natrag), Pustopolje;

3. ako se koja od njih ne govori u onom obliku koji ima u složenici, npr. pokraj, odmah, dovijek, obadvjema i sl.

Odredbe Novosadskoga pravopisa, kad je riječ o sastavljenom i nesastavljenom pisanju, znače ozbiljan korak nazad u odnosu na Brozov, Broz-Boranićev i Boranićev pravopis (pogotovo zato što se u njemu prvi put u ovu problematiku uvodi naglasni kriterij koji nikako ne može biti iole pouzdan znak da je riječ o izvedenici ili složenici, unatoč tome što je činjenica da su u našim pravopisima češće pisalo sstrHnu, nmzbrdo, pcdnÇć, nego npr. ustvári, urédu, postráni). Taj pravopis naime propisuje: »U hrvatskosrpskom jeziku pojedini izrazi, pa i cijele rečenice, razvitkom drukčijeg značenja, promjenom oblika ili bar akcenta, postaju složenicama. I svi se dijelovi takvih izraza onda pišu sastavljeno, kao jedna riječ. Ali isti ti i slični skupovi riječi, ukoliko u njima ne dođe do spomenutih promjena, i dalje ostaju izrazi od po dvije ili više riječi, koje tada treba pisati odvojeno jednu od druge. Katkad cio proces ostaje na pola puta, i tada se između pojedinih riječi piše crtica«.

U Anić-Silićevu Pravopisnom priručniku, koji je otišao najdalje u sastavljenom pisanju, ima zapravo samo jedno opće pravilo (koje je lingvistički vrlo jednostavno i funkcionalno, ali je za laike možda malo i prezahtjevno): naime, sastavljeno se pišu prefiksi, sufiksi i nastavci. Ostalo su većim dijelom pravila koja se odnose na pojedinačne slučajeve. U njima se maksimalno uvažava kriterij »diferencijacije«, npr. pokoji (=poneki) prema po koji (Po koji čamac si došao?), tkogod i tko god (u prvom slučaju -god je sufiksoid, a u drugom intenzifikator, tj. posebna riječ) i sl... Važna je novost u tom pravopisu razlikovanje subordiniranih (npr. kaznenopravni † kazneno pravo) i koordiniranih složenica (npr. psihološko-fiziološki † psihološki i fiziološki).

U aktualnom Babić-Finka-Moguševu Hrvatskom pravopisu na razmatranu se temu odnose dva opća načela. Prvo je: »ako se isto značenje može iskazati kombinacijom jedinica koje već postoje u jeziku, nije potrebno uvoditi nove jedinice«, npr. na primjer, i drugo: »novo se značenje može iskazati novim spojem postojećih jedinica. Tada je dobivena nova složena riječ čiji se dijelovi pišu sastavljeno između bjelina«, npr. uoči Duhova prema pogledati u oči.

Ta ću načela ovom prilikom ostaviti bez komentara. Neka oni na koje se ona odnose (posebice lektori) usporede jedno načelo s drugim, a neka ih, posebno, usporede s dosad citiranim i komentiranim načelima i općim pravilima. Zaključke u cijelosti prepuštam njima. Dodao bih samo zamjedbu, koja se po svoj prilici može smatrati konstatacijom činjeničnoga stanja, da je razvoj jezika u ovom području jednosmjeran, a to znači da skupina riječi može s vremenom prerasti u složenicu (tj. postati jedna riječ), a da obrnutih pojava nema. Zato je norma kojom se propisuje nesastavljeno pisanje onoga što se (bilo) uobičajilo pisati sastavljeno u najmanju ruku problematična.

Ivo Pranjković