Razapeti između akademskog promišljanja i svakodnevice

U općem kaosu 90-tih u hrvatskoj jezičnoj politici, počeli su se javljati i oni glasovi koji su žestoko osporavali potrebu lektora i lektorskoga posla, i to s uvijek istom argumentacijom kako lektori sve upropaste! U tome su sudjelovali i sveučilišni profesori i hobistički zaljubljenici jezika i rasprava o njemu. Time je kaos dobio svoj konačni oblik. Kako bi o jeziku i jezičnoj problematici mogli razmišljati građani kada su se o njemu tako žestoko, a često i ne baš uljuđeno raspravljali stručnjaci?

U općoj hajci, izravnoj i neizravnoj, koja se u nas s vremena na vrijeme javno ili potiho provodi spram lektora i lektorskoga posla, potrebno se očitovati, jer su suvremena događanja, neriješena jezična problematika, ali i nove tehničke mogućnosti gurnula to zanimanje među ona koja tobože više nisu potrebna. Koliko je takvo razmišljanje održivo vrlo brzo bi se uvjerio svatko tko bi se barem okušao u tom poslu, a koliko je ismijavanje lektora uglavnom neutemeljeno može se uvjeriti svatko tko ima volje zaviriti u novinske ili knjižne rukopise. U općoj nesređenoj jezičnoj situaciji biti lektor znači biti pod stalnim pritiskom. Do 1990. nismo imali normativnog rječnika, gramatike i pravopisa jer nam je to navodno netko branio. Namjerno kažem navodno, jer desetogodišnje razdoblje nije donijelo ništa novo. Naime i nadalje nemamo tri normativne odrednice svakog sređenog jezika. U deset godina slobodnog prostora i otvorenih mogućnosti, koliko znamo niti jedna institucija nije iznjedrila niti jednu od tri presudne stvari — rječnik, gramatiku, pravopis. U tom kontekstu otvara se pitanje čemu Institut za jezik, čemu katedre za jezik, navodno jake i stručne na nekoliko sveučilišta, što je s Leksikografskim zavodom, i konačno — mora li se u hrvatskoj kulturi, pa tako i jeziku, sve svesti samo na pojedinačna nastojanja Anića i njegova Rječnika, prisjetimo se pri tome — žestoko osporavanoga, ili Silićeva Računalnog pravopisa? Jezikoslovci su voljeli komentirati i prosuđivati gotove proizvode, ali su premalo zasukali rukave ili školski rečeno — zagrijali stolicu. U općem kaosu 90-ih u hrvatskoj jezičnoj politici, počeli su se javljati i oni glasovi koji su žestoko osporavali potrebu lektora i lektorskoga posla, i to s uvijek istom argumentacijom kako lektori sve upropaste! U tome su sudjelovali i sveučilišni profesori i hobistički zaljubljenici jezika i rasprava o njemu. Time je kaos dobio svoj konačni oblik. Kako bi o jeziku i jezičnoj problematici mogli razmišljati građani kada su se o njemu tako žestoko, a često i ne baš uljuđeno raspravljali stručnjaci? U svemu tome za glavne krivce na kraju su proglašeni lektori, osobe negdje između akademskih promišljanja jezične problematike i svakodnevice. Na to su se brzo nadovezali nakladnici koji više i nemaju zaposlene lektore, nego ako se i koriste lektorskim uslugama, obraćaju se svojevrsnim lektorskim lobijima. Potiho, a nikada službeno nametnuti pravopis Babić-Finka-Moguš je zastario i problematičan u načelima i rješenjima; Silićev Računalni pravopis dao je mogućnost tehnički orijentiranima da rade računalnu korekturu teksta i pri tome zanemare specifičnost lekture, odnosno sintaksnih i stilističkih problema zaboravljajući i na »sitni« detalj da je Pravopis ograničenog fonda riječi; Anić-Silićev pravopis proglašen je nepodobnim (iz nepoznatih razloga), iako je dobro riješio jezičnu problematiku od prije deset i više godina, te bi s nekim preradama, uz Silićev, možda mogao biti dobra osnovica u izradi novoga. O rječniku hrvatskoga jezika da se ne govori. Imamo tako, tipično hrvatski, Osmojezični rječnik i Čestotni rječnik, ali nemamo cjeloviti rječnik hrvatskoga književnoga jezika! Što se činjenica tiče svi će se suglasiti, ali o tome tko je za to odgovoran postojat će i dalje različita mišljenja. Logika ipak nameće pitanje odgovornosti struke tj. jezičnih stručnjaka, jezikoslovaca, jer svi ostali, uključujući i lektore sudjeluju u kreiranju jezičnih rješenja, ali nemaju ovlasti propisivati ih. Naravno, odmah se javlja stara i jalova akademska dvojba — treba li išta propisivati u jeziku, međutim tu problem već skreće u filozofiranje, jer što će nam onda propisi u bilo kojem dijelu življenja. Treba naprosto preuzeti odgovornost, a to se nikome iz akademskih krugova ne da. Lakše je raspravljati, a odluke prepustiti drugima. Na tom tragu ne mogu ne sjetiti se početka 1992. godine i jezične skupine koja se jedanput mjesečno okupljala u Ministarstvu obrane. Problemi su bili i ostali veliki, a rješenja djelomična. Jezikoslovci su savjetovali, uglavnom i sami zbunjeni i neodlučni, vojnici su slušali i upijali, a lektori bili krivi. Od tada pa do danas problem vojne terminologije nije riješen. Naravno to je velik i vrlo zahtjevan posao za koji se očekuje inicijativa iz MORH-a, ali strukovne isključivosti su i nadalje ostale, razumijevanja je malo, a terminološke razrade nema. Koliki je to problem pokazuje se svakodnevno — od komičnih rješenja u samome Ministarstvu tipa zrakomlat i vrtolet do isključivosti nerazumijevanja vojničkoga metajezika prof. Pranjkovića koji je duhovito izrugivao jednu rečenicu, vjerojatno slučajno odabranu iz Službovnika OSRH iz 1992, a koja je potpuno jasna onome tko tu zapovijed u vojsci prima, ali nije njemu koji ne zna kako se postrojavaju čete. Jezična se skupina u to doba, sastavljena od uvaženih profesora i jezičara: Samardžije, Babića, Ladana i kasnije Laszla, našla na teškom terenu. U prvom dijelu tek je uspjela očistiti temeljne jezične probleme vojne terminologije, a to znači očistiti jezik od izrazitih i nepotrebnih srbizama, i na tome je, koliko je meni poznato, sve ostalo. Sva ostala rješenja bila su neusustavljena i pojedinačna, rješavana telefonskim pozivima. Takva vrsta rada nije mogla dati odgovarajuće i zadovoljavajuće rezultate tako da u današnjoj vojnoj terminologiji, odnosno jezičnim pitanjima imamo zaista smiješnih rješenja — raščlambene odjele s analitičarima ili i dalje prisutne dalekopisače, a o čisto stručnoj, vojnoj problematici u kojoj zrakoplov i avion nikako nisu isto da ne govorimo, jer sve što leti zrakom jesu zrako-plovi ali se oni razlikuju svojim pogonom. Imaju vlastitu pogonsku silu kao avioni i helikopteri ili se koriste zračnim strujama kao baloni, jedrilice, cepelini, bespilotne letjelice i slično koje se opet međusobno razlikuju s obzirom na tehničke mogućnosti, način uzletanja i slijetanja, pogona i ostalog. Bilo je u početku i anegdotalnih situacija. Tako je jedan stari artiljerac podnio i pismenu predstavku u kojoj je protestirao protiv uniženja svoje struke, jer topništvo je tek dio suvremenih artiljerijskih oružja. Govoriti o nadređenom pojmu koji u sebi nosi sve ostale i ne podrazumijeva samo tehničke karakteristike teško je u uglavnom tehničkoj struci. Problem je tim veći ako nije sustavno riješen, ako se nije odlučilo kako prići ovoj struci — uvažavajući i koristeći se s ono malo stare hrvatske vojne terminologije pa onda u skladu s njom ići u daljnja rješenja ili se okrenuti suvremenoj terminologiji dopuštajući i uvažavajući pretežite internacionalizme. Između upitne tradicionalne vojne terminologije i suvremene struke birana su različita rješenja — kriterij nikada nije utvrđen. Tako danas zbrka postoji na svakoj razini — od temeljne, dakle strukovne terminologije do semantičke — izdaje li ministar obrane zapovijed ili odluku na primjer. Ladan je nekoliko ratnih godina uporno ponavljao i na TV i u tisku te upozoravao novinare-izvjestitelje s bojišta o tome da je bojišnica = prva crta bojišta, oni su i dalje izvještavali o sukobima na prvoj crti bojišnice jer naprosto ne znaju kako se u strategijskoj i doktrinarnoj vojnoj terminologiji razlikuju bojište, ratište i vojište. Da su dvojbe bile riješene na samome početku i da su u skladu s odabirom rješenja dane jasne smjernice, mislim da bi danas i u vojnoj terminologiji bilo manje problema. Ali, nije li to u osnovi problem svih naših aktualnih jezičnih razmišljanja? Problemi u području vojne terminologije bit će sve veći. Skori ulazak u Partnerstvo za mir, a to znači stotine i tisuće prevedenih stranica zakona, propisa, dokumenata, terminoloških usklađivanja, znači samo moguću novu zbrku. Već danas imamo problema u sasvim banalnim dijelovima te problematike, npr. u usklađivanju činova pri prevođenju. Sigurno je da bi obje strane, i vojska i jezičari, trebale pokazati više fleksibilnosti, tolerancije i međusobnog uvažavanja argumenata. Tada bi i lektorima MORH-a bilo daleko lakše i jednostavnije raditi, a MORH barem u tom dijelu svoga rada više ne bi punio novinske stupce.

Lidija Bogišić