Ratnici perom

Krešimir Bagić, Umijeće osporavanja. Polemički stilovi A. G. Matoša i M. Krleže, Naklada MD, Zagreb, 1999.

Šutnja je uvjet i poslastica lektire. Citat Mallarméa Bagićev je poklič prije ulaska u jednu od najtežih bitaka — definiranja žanra polemike koji klasifikacijama izmiče svim mogućim sredstvima. Naoružati bi se svakako trebalo ako polemos stvarno znači rat, ali iznenađuje oružje koje je izabrano. Da ono najbolje svjedoči o načinu na koji se Umijeće osporavanja razlikuje od knjiga koje o tom žanru govore iz usta samih polemičara, bit će jasnije usporedimo li pomirljivi citat s motom jednog od naših najnabrušenijih polemičara — Igora Mandića. Taj je citat Racinea pisan velikim štampanim slovima s uskličnikom. Mandić u Predgovoru ili pohvali polemike ratoborno izvikuje: VAŽNIJE JE BITI ČITAN, NEGO IMATI PRAVO!

Zbilja ne čudi što Bagića neće zanimati mandićevska »izvorna egzistencijalna nabrušenost subjekta«, nego polemičarev stil koji je ujedno i najjače polemičarevo oružje. Drugim riječima, u smislu malarmeovske šutnje, Bagić će promatrati: »kako od zaglušujuće glasnosti polemike stići do šutnje lirske pjesme odnosno kako šutnju lirske pjesme prepoznati u polemici?«

Iako Bagić već usporedbom s lirskom pjesmom polemici priznaje status književnoga žanra, upravo je pitanje definiranja žanra bilo najteže pri započinjanju Umijeća osporavanja. Opća nezainteresiranost književne teorije za polemiku; bogata polemička praksa u Hrvata s jedne strane, a s druge nepostojanje književnopovijesnog usustavljenja te prakse, Bagiću su bile ozbiljne prepreke.

Kao vodič kroz taj polemički pakao Bagiću se nametnuo Peter Sloterdijk, koji će u svojoj Kritici ciničnog uma odrediti svaki dualizam kao »neprijateljevanje, neko odmicanje između Nas i Njih...« Definiranje polemike kao izigravanja dijaloga i kao monolog dviju monoloških svijesti svakako duguje sloterdijkovskom dualizmu, a bliže je nekom neprijateljevanju nego bahtinovskom dijalogu. Prema Bagiću polemika »slijedi strukturu dijaloga, a poriče njegov smisao«.

Nemogućnost dijaloga je, misli Bagić, ritualna, određena kodom, a polemičari često zaboravljaju predmet spora; iako se zaklinju u Istinu, njihova su stajališa često proturječna. Upravo zbog toga predmeti sporova Bagića neće zanimati, i on će se, ne naivno i ne bez doze samoironije, odrediti kao neutralan sudac kojega zanimaju isključivo stilovi udaraca, no ne i hoće li ti udarci biti niski.

Taj će se ugovor o nepristranosti, nepolemičnom govoru o polemici, na trenutke raskinuti, pa će autor ludički zaigrati i na kartu iskrena priznanja osobne simpatije za dopadljiv Matošev stil u klinču s Ujevićevim. »Pa nije valjda profesionalnim proučavateljima književnosti zabranjeno uživati u nekim od tekstova kojima se bave!?«, lukavo će upitati Bagić, a mi ćemo jedva dočekati reći da nije, jer u tim privatizacijama ozbiljna književnoteorijskog diskursa nikad ne iznevjerava ponuđene teze.

Dualizam je, prema Bagiću, osnovno obilježje polemike, a u »polemici pobjeđuje onaj koji polemički dijalog uspije pretvoriti u svoj monolog.« Zahtjev da se ostane sam u ringu osnovna je strategija polemičarskoga diskursa. Tu monologizaciju Bagić smješta u one narativne modele koji su prema Bahtinu u žanru romana najdijalogičniji. Polemičar, prema Bagiću, paradoksalno, monologizira polemiku upravo u prostoru slobodnoga neupravnog govora ili izravnog citiranja. Polemički citati, kao jedna od najbitnijih polemičarevih strategija, bit će dokaz protivnikove nekompetencije, nepismenosti, zbunjenosti...

Analize polemičkih stilova A. G. Matoša i Miroslava Krleže obuhvaćaju druga dva dijela knjige. Pri interpretaciji tih polemičkih opusa Bagića će ponajprije zanimati već spomenuti put od polemičkog do literarnog.

Analizirajući dvojicu hrvatskih ratnika perom, Bagić će se velikim dijelom zadržati na stilističkoj analizi dvaju pisama i odrediti u koje tipove diskursa najčešće uklizavaju. Tako će uspoređujući ih izdvojiti literarizaciju i esejizaciju kao osnovne razlike između Matoševa i Krležina polemičkog opusa. Dok će Matoševi sukobi nerijetko prijeći u humoresku, književnu kritiku, fiktivni dijalog, satiru, polemičku pjesmu, aforizam, dramski tekst ili polemičku epistulu, Krleža će se najčešće uteći esejizaciji, i to uz pomoć različitih polemičkih strategija (oblik slobodnoga neupravnog govora, dramatizacija citata, polemička maksima itd.).

Pored izvrsnih analiza dvaju, po mnogočemu različitih, polemičkih opusa, Bagić i sam, razvrgavajući svoj ugovor o nepristranosti i nepolemičnosti, biva zaveden polemičkim diskursom. U trećem dijelu knjige koji se bavi Krležom (Polemike M. Krleže: Od »Obračuna« do »Balada«) Bagić postavlja pitanje: »O čemu govorimo kada govorimo o Krleži?«

Tako će Bagić progovoriti o 'misaonom patosu'... i dojmu koji on ostavlja na književnog analitičara i sofisticiranog 'navijača'«, pri čemu će izravno kritizirati nepotpisani predgovor »Krležijane, koji se naglašeno zaštitnički odnosi prema Krleži«. Ta se kritika odnosi i na prevlast interpretacije nad recepcijom, te teško dopiranje do samog djela kroz šumu interpretacija.

Umijeće osporavanja na svojim rubovima postavlja neka pitanja koja izazivaju odgovor. Svakako je polemičan i odnos prema spomeničkom tipu periodizacija hrvatskih polemika, a koje su pojavu toga žanra u nas vidjele u staroslavenskim spomenicima (Krtalić) ili pismima biskupa (Bratulić). Teško bi, prema ovdje postavljenim kriterijima, u buduću antologiju hrvatske književne polemike mogla ući Gajeva Kratka osnova.

Ova je knjiga svakako priručnik za one koji se žele usavršiti u žanru koji je pred odumiranjem, barem što se hrvatske književnosti tiče. Zbog nagomilane građe iz prošlosti ili zbog kronična nedostatka nesuglasica Hrvati više ne žude ukrstiti pera (uz rijetke iznimke: polemika Mandić/Lasić o statusu srpske književnosti u nas). No, ta trenutna nepolemičnost, koja je obuzela i književnu kritiku, ne može biti duga vijeka. Ako nam je procjenjivati prema Umijeću osporavanja, polemika samo čeka pravi trenutak da nas uvuče u svoj zavodljivi pakao.

Katarina Peović