Rat iz vizure bastarda

Vesna Biga: Autobusni ljudi, Durieux, Zagreb 1999.

Dijarijska je proza žanr koji je u devedesetim godinama u hrvatskoj književnosti doživio pravi procvat. Dramatičnost političkih i ratnih zbivanja očito u sebi nosi takav prirodni sižejni potencijal da se dokumentarističko-ispovijedna izravnost dnevničkog diskursa čini neusporedivo primjerenijom i snažnijom od posredovanja uz pomoć tradicionalnih fikcionalnih žanrova. Međutim, vremenom se sve više mijenjao dominantan ton tih osobnih svjedočenja: dok je u prvoj polovici devedesetih dominirao emfatičnodomoljubni tip diskursa, koji — kad je i svjedočio o stradanju vlastitog naroda — nije izražavao nikakvu sumnju u smisao borbe pa ni u političke koncepcije državnoga vrha.

U drugoj polovici devedesetih pojavljuju se i dnevnički zapisi (poput Cvetnićevih i Matanovih) koji ne osporavaju samu patriotsku interpretaciju korijena ratnih sukoba, ali se kritički distanciraju od stanovitih konkretnih poteza hrvatske vlasti.

Knjiga Autobusni ljudi, pak, otvara potpuno novu autorsku perspektivu. Ona je pisana iz ženske perspektive nezainteresirane za muške principe vlasti i moći, iz vizure žene koja uporno odbija prihvatiti bilo koje čvrsto motrište o uzrocima sukoba koje nude vladajuće nacionalne elite. To je vizura koja odbija svaku politiku što inzistira na svojem pravu da upotrebljava ljude, da žrtvuje ljudske živote zbog realizacije vlastitih ciljeva.

Na motrište autorice knjige umnogome je utjecala i njezina osobna situacija. Godinu dana prije početka rata njezin se suprug zaposlio na beogradskom Filozofskom fakultetu. Budući da su imali stan u Zagrebu, autoričin muž je namjeravao samo povremeno putovati u Beograd. Međutim, početak ratnih sukoba, osamostaljivanje država i uvođenje tvrdih granica učinili su takav život između Beograda i Zagreba gotovo nemogućim. Dok suprug zbog problema s pribavljanjem hrvatske domovnice ostaje vezan za Beograd, autorica često putuje između Beograda i Zagreba, grada u kojemu je rođena i u kojemu joj žive roditelji i mnoštvo prijatelja. Njezin dnevnik u nizu uglavnom kratkih proznih fragmenata bilježi susrete i razgovore s ljudima u Beogradu i Zagrebu, opise uličnih prizora, kratka izvješća o pisanju tiska i intrigantnijim televizijskim emsijama, a posebna je pozornost posvećena opisima putovanja između dvaju gradova.

Nakon prekida redovnih prometnih komunikacija između Hrvatske i Srbije pojavljuje se niz poludivljih autobusnih firmi koje zaobilaznim putovima, preko Mađarske, prevoze one koji su stjecajem životnih okolnosti ostali kao svojevrsna neželjena djeca razapeta između dviju novonastalih država. Ti autobusi su prepuni »izglobljenih« ljudi, svojevrsne kopiladi koje se politički režimi obiju država odriču. Putnici u tim autobusima najčešće pripadaju manjinskim narodima, ili potječu iz miješanih brakova, vrlo su često ratne izbjeglice, mnogo je tu i oficirskih žena koje posjećuju svoje muževe u Srbiji; to su ljudi koji vonjaju po nesreći i sirotinji...

Upravo zato što su nacionalno nečisti, njih obadva režima primaju kao nepouzdane podanike, potencijalne izdajnike; stoga nad njima carinici i policajci na svim granicama (uključujući i mađarske i slovenske) prakticiraju okrutnu igru ponižavanja za koju čak vjeruju da je patriotskim razlozima opravdana. Svaki od tih poniženih ljudi nosi u sebi svoju dramu, ali Vesna Biga odolijeva napasti da je prikaže u melodramatskom obliku: ona nesmiljeno bilježi i uzajamne pakosti tih putnika, njihove laži, pretvaranja, nesolidarnost. Rat se još jednom pokazuje kao nesmiljeni mehanizam koji iz ljudi izvlači najmračnije nagone i unižava svaku plemenitost.

Držim da ti faktografski precizni, dokumentaristički opisi imaju veću vrijednost od povremenih autorskih komentara. Čitatelj, naravno, može lako nazrijeti autoričine političke stavove, osjeća jasno njezino gnušanje nad šovinističkom netolerancijom. Premda su označeni najčešće samo inicijalima, prepoznaje i neke likove iz zagrebačkoga i beogradskoga intelektualnoga i umjetničkoga javnog života; to je krug ljudi koji djeluju u raznim civilnim inicijativama suprotstavljajući se konceptu etnocentrizma. I ona sama sudjeluje u nekim zagrebačkim i beogradskim antiratnim manifestacijama, ali prilično rezignirano jer uviđa da njima ništa ne može promijeniti, da su posrijedi zapravo rituali kojima se umiruje savjest.

Ona se odbija nacionalno deklarirati, ne iz oportunizma i pokušaja da »istodobno sjedi na dvije stolice«. Uostalom, ubrzo nakon početka sukoba shvaća da je u međunacionalnom ratu puno lakše odabrati jednu stranu i potpuno se stopiti s njezinim projekcijama, ali je svjesna da bi izbor takve čvrste, monolitne pozicije značio izdajstvo prema prijateljima, prema objema sredinama koje voli, izdaju sebe same.

O knjizi Vesne Bige teško je govoriti kao o jezičnoj umjetnini; s estetskog stajališta vjerojatno bi se i mogle naći zamjerke ponavljanjima istovrsnih motiva, jezičnim nedotjeranostima, ali ona se više doimlje svojom dokumentarističkom uvjerljivošću nego stilističkom dorađenošću. Kad jednog dana od niza mozaičnih svjedočenja netko bude želio načiniti cjelovitu sliku ratnog sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o tome kako se on odrazio u životima običnih ljudi, kako je on transformirao mentalitete pojedinih sredina, svakako će morati uzeti u obzir i knjigu Vesne Bige kao relevantno svjedočenje.

Velimir Visković