Puno priče nizašto

Puno priče nizašto

Ivana Brlić Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, redateljica Nina Kreflin, Zagrebačko kazalište lutaka, premijera 28. veljače 2000.

U programu za ovu predstavu redateljica Nina Kreflin piše o vrijednosti priče o šegrtu Hlapiću, iznoseći istodobno i temeljnu nakanu ove predstave — suprotstaviti današnjem svijetu He-manova, Action manova, kompjutora i Martensica jednostavnu priču o običnom dječaku, postolarskom šegrtu, koji jedino svojom beskrajnom dobrotom (a ne nasiljem i snagom) postiže sve u životu, čime bi se, a to je i svrha predstave, i djecu potaknulo na takvo razmišljanje i djelovanje. Svrha plemenita i ispravna, no da bi se postigla, nije dovoljno imati samo zanimljivu priču (što originalni tekst svakako jest), nego je važno i prezentirati je na isto takav način.

Osnovna slabost predstave je ta što je većina radnje ispričana, a ne odigrana, čime je izgubljeno ono najvažnije — pozornost dječje publike. Govoriti o zgodi ili nezgodi nije isto što i prikazati je na sceni — gledatelji su često dovedeni pred gotov čin, bez prikaza onih dijelova radnje koji su mu prethodili, pa tako vidimo Hlapića kako se sprema učiniti neku radnju, a odmah nakon toga slijedi zaključak da se Hlapić »izvukao iz te strašne nevolje«, »učinio dobro djelo« i sl., a da se nismo sami uspjeli u to uvjeriti, kamoli proživjeti to s glavnim junakom. Potencijali napetosti koji proizlaze iz radnje same nedovoljno su iskorišteni, pa se svaki intenzivniji trenutak radnje ubrzo gubi u drugim pojedinostima. Napetost, a time uživljavanje i suosjećanje publike s glavnim junakom tako su svedeni na minimum. Ritam predstave u cijelosti neujednačen je i spor (dodatno usporen nepotrebnom stankom). Glumačke izvedbe također ne pridonose dovoljno zainteresiranosti publike — dok su sporedni likovi (tumače ih Žarko Savić, Pero Juričić, Vera Zima, Biserka Fatur, Edita Lipovšek i Gordan Pičuljan) i govorom i animacijom lutaka dočarani korektno, ponegdje i vrlo dobro, likovi koji bi trebali pobuditi najviše simpatija — Gita (Maja Petrin), a posebno Hlapić (Igor Mešin), ostavljaju nas prilično ravnodušnima. Iako je glumčeva ekspresija u lutkarskom kazalištu ograničena uglavnom na verbalnu, to ne znači da se njome ne može mnogo toga prikazati — Hlapićeve replike nažalost nisu otišle dalje od napamet izrecitirana teksta. Arhaični izrazi (dremovan, najvolio i sl.), od kojih se nije odustalo u prilagodbi teksta za (suvremenu) izvedbu, dodatno udaljavaju junake predstave od djece u publici.

Svjetlija točka predstave njezina je vizualna strana. Lutke (koje je, kao i scenu, osmislila Gordana Krebelj) izrađene su solidno, iako nešto dotjeraniji izgled Gite ne bi bio naodmet. Scena je postavljena kružno, sa svakim novim prizorom pomiče se oko likova koji ostaju na istom mjestu, pa je takvo scensko rješenje i najzanimljiviji dio predstave. Scenografija je stilski ujednačena, iako su neka mjesta radnje izrađena maštovitije od drugih (pri čemu najviše gubi izgled cirkusa, koji kao mjesto radnje itekako otvara prostor mnogim maštovitim rješenjima). Osrednjost se očituje u oblikovanju svjetla (Igor Matijevac), s prilično lošim efektom požara i ponekim premračnim prizorima, te glazbe (Robert Tore), koja samo ponegdje dočarava radnju, ali je većinom svedena na vrlo stereotipan izbor.

Nakon odgledane predstave o njezinoj poruci moći će se zamisliti samo ona djeca koja će dodatna objašnjenja dobiti od svojih roditelja. Ostalima ostaje da pričekaju neku novu izvedbu koja će s više radnje, a manje objašnjavanja, biti primjerenija njihovim afinitetima i perceptivnim mogućnostima.

Ljubica Anđelković