Pravopisni križ svejedno gori

(Kratka povijest hrvatskih pravopisa)

Poodavno je ustvrđeno kako nema jezičnoga priručnika koji u povijesti hrvatskog standardnoga jezika ima nezahvalniju sudbinu od pravopisa. Zahvaljujući povijesnim i jezikoslovnim specifičnostima u kojima se u protekla dva i pol stoljeća odvija hrvatska standardizacija, pravopisi i njihovi autori najbolji su oprimjeritelji naslovne sintagme ovoga temata: »križa na jeziku«. Osim toga i korisnici pravopisnih priručnika polako gube strpljenje za tu »normativnu martirologiju«, s pravom smatrajući kako su oni najveći gubitnici pravopisne nestabilnosti.

S druge će pak strane hrvatski jezikoslovci, na čuđenje spomenutih korisnika, aksiomatskim tvrdnjama smatrati kontinuitet i tradiciju hrvatske pravopisne i slovopisne norme posljednjih dvaju stoljeća, bez obzira na promjenu pravopisnoga načela krajem prošloga stoljeća.

U najopsežnijoj monografiji o hrvatskim pravopisima i metodologiji njihove izrade, Lada Badurina postavlja simptom zlosretne sudbine hrvatskih pravopisa: »Pojavljivali su se uvijek u prijelomnim trenucima, pa su nerijetko bivali obilježenima vremenom i prilikama u kojima su nastajali.« Pravopisi su u Hrvatskoj uvijek bili ne samo jezični propis, nego i manifestacija društvene snage koja ih je propisivala ili odbacivala. Tako su pravopisi vrednovani kao društveni, a ne isključivo jezikoslovni projekti. Upravo stoga najzlosretniji od njih uništeni su termičkim, a ne jezikoslovnim argumentima. Tako su se jedni našli na društvenoj, odnosno političkoj lomači (Cipra-Guberina-Krstić Hrvatski pravopis 1941, Babić-Finka-Moguš Hrvatski pravopis 1971), a drugi su, bez obzira na neprilagođenost pravopisnom kontinuitetu (što uvijek podrazumijeva i smanjivanje pravopisne kompetencije korisnika), bili promovirani od društvenog autoriteta (Hrvatski pravopis Ivana Broza 1892, Boranićev Pravopis srpskohrvatskog knjževnog jezika 1930, Klaićevo Koriensko pisanje 1942, Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika dviju Matica 1960).

Ovisnost pravopisa o političkim snagama koje su favorizirale pojedine od njih, najsažetije je uspostavio Stjepko Težak uočavajući u postgajevskom razvoju čak 11 društveno-političkih preokreta koji su uvjetovali pravopisne promjene:

1. procvat parlamentarizma nakon Bachovog apsolutizma,

2. banovanje Ivana Mažuranića (1873-1880),

3. banovanje Khuena Héderváryja (1883-1903),

4. šestosječanjska diktatura Aleksandra Karađorđevića (1929),

5. uspostava Banovine Hrvatske (1939),

6. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945),

7. nova Jugoslavija i AVNOJ-ske jezične proklamacije,

8. Novosadski dogovor i vrhumac jezičnoga unitarizma,

9. hrvatsko proljeće (1971),

10. Ustav SFRJ iz 1974,

11. samostalna Hrvatska.

Procvat parlamentarizma i banovanje Ivana Mažuranića

Prva dva razdoblja korespondiraju s hrvatskim školskim pravopisima iz 1862. i 1864. u kojima se ustrajava na prepoznatljivim rješenjima zagrebačke filološke škole, odnosno Gajevih filoloških sljedbenika. U tim pravopisima konzervirana su ilirska pravopisna (etimološko načelo) i slovopisna rješenja: rogato e (Đ), samoglasno r pisano s popratnim samoglasnikom, nastavačno h u genitivu množine kao pravopisna konvencija za izgovaranje produženog samoglasnika po slavonskoj tradiciji (što je njezino točnije određenje, kako je pokazala Branka Tafra, od morfološkog razjednačavanja u imeničkoj množini), ostvarivanje tj, dj na granici morfema (bratja, ladja). Ban Ivan Mažuranić Naredbom Dvorske kancelarije 1862. odredio je upotrebu tih ilirskih rješenja za sve škole. Već tada su ta rješenja bila zastarjela jer su se Bogoslav Šulek u proklamacijama i pisci u listovima u kojima nisu morali slijediti službeni pravopis već zauzimali da se konvencijsko e zamijeni izgovornim rješenjima ie za duge, odnosno je za kratke reflekse. Najveći hrvatski filolog onoga vremena Vatroslav Jagić, protiveći se službenim slovopisnim petrifikatima, našao se po vlastitoj tvrdnji »u opoziciji zbog pravopisa«. Pokazao je da etimološki nema mjesta završnom -h u genitivu imeničke množine, da samoglasnom r nije potreban popratan samoglasnik, da grafem ć treba ostvarivati. Takvi lingvistički argumenti i otpor prakse (primjerice provedba navedenih inovacija u Jagićevom časopisu Književnik) školskom pravopisu, natjerali su pravopisnu komisiju 1877. da riješi tu dvostrukost pravopisne prakse. Postignuti kompromis između veberovaca i štrosmajerovaca nikad međutim nije zaživio jer mu je izostala potpora banske vlasti.

Doba Khuena Hédérvaryja i prvi hrvatski pravopis Ivana Broza

Banovanje Khuena Héderváryja pogodovalo je pobjedi jezičnih zasada, tako i pravopisnih rješenja, četvrte hrvatske filološke škole u tome stoljeću, one hrvatskih vukovaca. I hrvatski vukovci nastupili su raspravama o grafiji i ortografiji zalažući se za fonološki pravopis, dok će konzekventno fonološki slovopis Đ uro Daničić predložiti u Ogledu za Akademijin rječnik 1878. Osim u Rječniku i Akademijinim izdanjima ovaj dosljedno jednoslovni slovopis neće uhvatiti korijena, osim grafema đ.

Ivan Broz Hrvatskim pravopisom 1892. ostvaruje prvi fonološki pravopis u povijesti hrvatske ortografije i po nekim mišljenjima s obzirom na koncepcijsku razrađenost prvi hrvatski pravopis uopće (Badurina). Usvajanjem fonološkoga načela (jednačenja po zvučnosti i mjestu tvorbe, gubljenje suglasnika) ovaj je pravopis svakako prekid kontinuiteta etimoloških priručnika zagrebačke filološke škole. S druge strane u brojnim iznimkama, posebice u izostanku jednačenja posljednjega suglasnika prefiksalne sekvence (predsjednik, nadčovjek, predturski) i semantički ili tvorbeno uvjetovanim iznimkama kod sufikasa (mladca, mlatca, gradski, sredstvo) i zapisivanju futura (pisat ću) pokazuje odmak od vukovskoga, dosljednije fonologiziranoga uzora i usvajanje dotadašnje tradicije koja će postati razlikovnim obilježjem hrvatskoga umjereno fonološkoga pravopisa prema onom belićevskom u Srbiji. Od slovnih rješenja usvaja grafem đ (to je prvi hrvatski pravopis u kojem se pojavljuje taj slovni znak) te dvostruko zapisivanje ije/je prema karadžićevskoj normi već potvrđenoj u Akademijinom rječniku i radovima Tome Maretića. Brozov pravopis s obzirom na korijenite promjene pravopisnoga načela koji donosi, hrvatska kulturna javnost još neko vrijeme neće prihvatiti pa veći dio pisaca, Matica hrvatska, stranačka glasila haesesovska i pravaška nastavljaju pisati uzualnom normom stabiliziranom u proteklih tridesetak godina.

20. stoljeće i Boranićeva pravopisna praksa

Brozovu djelatnost i daljnje dorađivanje njegovih rješenja nastavio je u prvoj polovici našega stoljeća Dragutin Boranić. U deset izdanja svoje pravopisne knjige (posljednje izlazi 1951) spomenuti autor ostvaruje kontinuitet Brozova umjereno fonološka načela. Bez obzira na sve pritiske u prvoj Jugoslaviji za uspostavom jezične, što pretpostavlja i pravopisne, srpsko-hrvatske ujednake, Broz-Boranićeva pravopisna norma bit će prekinuta samo 1929. kada Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS donosi Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole koje u najvećem broju škola u Kraljevini uvodi Belićev pravopis korjenitije fonologiziran (otcijepiti, natčovjek, pretsjednik, čuću, biću) od spomenute tradicije hrvatskoga fonološkoga pravopisa. Peto izdanje Boranićeva pravopisa 1930. prerađeno je prema odlukama Pravopisnoga uputstva uvodeći pravopisnu terminologiju koja dotada nije bila ustaljena u Hrvatskoj, a dio koje se propisivao do devedesetih.

Drugi svjetski rat i nakon njega

Za vrijeme drugoga svjetskog rata svaka od zaraćenih strana imala je svoj pravopisni identitet. Hrvatski partizani koristili su se Boranićevim pravopisom, dok je službena vlast u Zagrebu odbacila na fonološkim osnovama ostvareni Hrvatski pravopis (pretiskan 1998) Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića te uništila već gotov tiskarski slog, iako je mišljenje Povjerenstva za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis (s jednim izdvojenim mišljenjem) bilo protiv vraćanja etimološkoga pravopisa iznoseći čak 18 razloga protivljenja (mnogi na tragu argumentacije iz znamenitog Ivšićevog članka objavljenog u časopisu Hrvatski jezik četiri godine ranije). Kolovoškom Pavelićevom Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i pravopisu u 7. članku stoji: »Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu«. Na proklamiranim je načelima Hrvatski državni ured za jezik 1942. objavio Koriensko pisanje autora Adolfa Bratoljuba Klaića. Opširniji priručnik sastavili su Franjo Cipra i A. B. Klaić i objavili 1944. pod naslovom Hrvatski pravopis (pretisak objavljen 1994. kao Hrvatski korijenski pravopis). Ovaj se pravopis uz korijensko načelo izdvaja i drugačijom metodologijom obrade i odabira građe.

Nakon rata u službenoj i školskoj uporabi je Boranićev pravopis, koji 1947. i 1951. doživljava posljednja dva izdanja. Razlog što Boranićeva tradicija nije nastavljena u dodatnom je pritisku unitarista koji su nastojali formalizirati srpsko-hrvatsko jezično jedinstvo preko zajedničkoga pravopisa i rječnika. Takvi pritisci rezultirali su zaključcima Novosadskoga dogovora (1954) u čijoj se sedmoj točki precizira pravopisni program: »Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis«. Na temelju tih zaključaka objavljene su dvije verzije pravopisa u izdanju dviju Matica. Verzija koja izlazi u Zagrebu latinicom (1960) naslovljena je Pravopis hrvatskosrpskoga književnoga jezika. Pravopisna komisija koja je skupnim autorom ovoga pravopisa u nekim elementima odstupa od Broz-Boranićevih rješenja. Tako d kao posljednji suglasnik prefiksa u pismu ostavlja neizmijenjeno jedino ispred s i š(predsjednik, odšiti).

Hrvatski pravopis iz 1971.

Povratak prema rješenjima hrvatske fonološke tradicije ostvaruje Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša. Početkom 1971. zbog utrnuća političke klime, koja je pogodovala rehabilitaciji hrvatskih pravopisnih posebnosti u odnosu na one provedene u pravopisu iz 1960. i njegovim kasnijim izdanjima, tiskani primjerci prvoga izdanja Hrvatskoga pravopisa završili su u tvornici papira, dok je uvezano samo 600 primjeraka nedostupnih širem krugu korisnika. Prema jednom od tih uvezanih primjeraka redakcija Nove Hrvatske u Londonu objelodanjuje dva izdanja 1972. i 1984. godine, poprativši ih svojom Uvodnom riječju. Po ovim izdanjima pravopis su prozvali londoncem, što se kasnije neprimjereno počelo koristiti i za znatno izmijenjena domovinska izdanja ovoga pravopisa tijekom devedesetih. Čini se da je uz tada politički destruktivno zamjenjivanje zajedničkoga pravopisa, bitnu ulogu u političkoj likvidaciji pravopisa trojice autora odigrala i koncepcija pravopisnoga rječnika, odnosno kako stoji u Uvodu: »Zbog toga što nije bilo i još danas nema rječnika suvremenog hrvatskog književnog jezika u našoj je svijesti pravopis postao sinonim za rječnik.« Tako je u pravopisnom rječniku ostvarena i leksička diferencijacija s obzirom na hrvatske posebnosti, što je tek bilo politički nepoćudno. Tako je pravopis preuzeo, u nedostatku drugih jezičnih priručnika, i njihovu ulogu. To metodološko nadrastanje isključivo ortografskoga priručnika, često je opterećivalo hrvatske pravopise, a u ovom slučaju i bilo izgovorom političkoga uništenja.

Iznimno metodološki suvremen bio je Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986) Vladimira Anića i Josipa Silića. Pravopisnim priručnikom uspjeli su prekinuti novosadsku pravopisnu praksu, uvesti potpuno novi koncept izrade pravopisnoga priručnika te metajezični opis pravopisnih fenomena. Od unitarističkih krugova u Hrvatskoj, a osobito od beogradskih lingvista, Pravopisni priručnik označen je svojevrsnim pravopisnim separatizmom

Posljednje desetljeće

Hrvatska je nakon promjena devedesetih mogla tolerirati tri paralelna pravopisa. Najmanje razloga za oživljavanje imao je »novosadski« pravopis, Anisan (kako se žargonski nazivao Anićev i Silićev priručnik) održao se u paralelnoj upotrebi još neko vrijeme dok nije sklonjen zbog naslovnog naziva jezika, dok je Hrvatski pravopis pretisnut u Zagrebu 1990. doživio punu korisničku rehabilitaciju te neupitnu političku favorizaciju.

Kasnija tri izdanja toga pravopisa unijela su promjene »u skladu s hrvatskom dugom i snažnom tradicijom«. Riječ je o ponovnom uvođenju pravopisnih pravila koja su ostvarena u Brozovom pravopisu, kao i tradiciji koja mu prethodi: pisanje d, t ispred bezvučnih arikata (c, č. ć) u imenica na -dac, -dak, -tac, -tak (redci, redče, petci, petče), uz iznimke zbog ustaljenosti i frekvencije u riječima otac, svetac, sudac, i pisanje pokrivenog r kao rje (vrjedniji, strjelica) u sekvencijama u kojima je dotada bilo dopušteno ostvarivanje samo re. Uz nova rješenja u ovim dvjema situacijama, dopuštena su kao normativne dvostrukosti i stara rješenja (vredniji i vrjedniji, pogodci i pogoci). Uz iznimno opterećenje pravopisnoga rječnika riječima koje nemaju pravopisnu problemnost, već onu leksičkonormativnu, ova su izdanja pravopisa izazvala stručnu i javnu kritiku. Prigovaralo se kako autori »etapno« žele doći do što izrazitije morfonologizacije te kako dvostrukosti i umnožene iznimke zbunjuju, pogotovo u nečemu što bi moralo biti tako jednoznačno kao pravopisno pravilo. Do sada u 4. izdanju (1996) ukinuta je dvostrukost zapisivanja dvosložnih imenica bez d, c ispred afrikata. U Vijeću za normu 1998. i 1999. (vidi prilog Vijenca br.136, Jezik na križu) nije bilo većine za odluku kojom bi se starohrvatski dugi jat pisao kao ie (kratki sa je) kakva je bila uzualna praksa od Šuleka do Broza, a i kasnije. To bi odgovaralo jednosložnom izgovoru dugoga jata koji je opisan po hrvatskoj fonološkoj normi. Ova moguća inovacija nije dakle mogla biti pravopisno propisana, jer je najviše strukovno normativno tijelo nije odobrilo. Prijepor se nastavlja.

Činjenica je da u ovom trenutku Hrvati imaju preporučen pravopis za školsku uporabu, no nemaju službenoga pravopisa. Zanimljivo da se u zemljama njemačkoga govornoga područja 1. kolovoza 1999. počeo koristiti novi pravopis, koji postaje obveznim za javnu pisanu komunikaciju njemačkim jezikom od 1. kolovoza 2005. Pravopis je sredstvo koje olakšava pisanu komunikaciju nekim jezikom. On može imati druge konotirane vrijednosti (tradicijska, identifikacijska), no priopćajna svrhovitost postignuta kroz pravopisnu jednoznačnost i jednostavnost ipak je njegovom temeljnom vrijednošću. Koliko smo toj vrijednosti danas približeni kako bismo i mi mogli odrediti rokove naše pravopisne stabilizacije?

Nebojša Koharović