Povratak jeziku predaka

Ivan Vladislavić, Mahnitost, Feral Tribune, Split, 1999.

Ivana Vladislavića, potomka treće generacije hrvatskih iseljenika, smatraju jednim od ponajboljih južnoafričkih pisaca. Za knjigu priča Mising Persons (1991) honoriran je s nekoliko nagrada, a vrijedne je ocjene pobrala i knjiga Propaganda by Monuments & Other Stories. Navodeći kako je riječ o piscu koji pokušava izgraditi novi južnoafrički image, tamošnja kritika apostrofira začudnu imaginaciju i eksperiment koji njegovoj književnosti osiguravaju dostatnu mjeru prepoznatljivosti. Roman Mahnitost njegovo je ponajbolje djelo, a sudeći po bilješci interes za njega pokazali su čitatelji njemačkog i francuskog govornog područja.

Dostatno za predstavljanje na jeziku predaka, Mahnitost je zanimljivo djelo; u njegovim će slojevima pozorni čitatelj otkriti elemente beketovske egzistencijalne tjeskobe, mjestimična kafkinska atmosfera ispunit će ga nelagodom, a elementi fantazmagorije i nadrealne sintakse podsjetit će ga na francuski filozofski roman, dok će gospodin i gospođa Malgas, akteri romana kojima se pridružuje i zagonetni i nezvani gost, prizvati bremeniti sklop literarnih i egzistencijalnih asocijacija.

Ne manje je zanimljiva i okosnica romana: naime, postarijem bračnom paru Malgas u predgrađu u susjedstvo doseljava čudan čovjek po imenu Niewenhuizen. U blizini njihove kuće počinje graditi kamp, što poremeti njihovu svakodnevicu potičući znatiželju i nelagodu. I dok gospodin pokazuje interes za ono što došljak radi, pa će ubrzo s njime uspostaviti vezu, dotle je njegova gospođa nepovjerljiva i gotovo neprijateljski raspoložena, držeći kako je riječ o zlom predskazanju. Početno nepovjerenje i odbojnost ubrzo nestaju, Malgas mu sve više počinje pomagati u gradnji kuće, iako dokraja ne može razumjeti njezin nacrt budući da kuća u potpunosti nije stvarna nego i imaginarna, razumljiva samo njezinu tvorcu. S vremenom shvaća da on nije samo pomagač u gradnji plana nego i njegov sastavni i nedjeljivi dio, pa ne čudi da će, kada Niewenhuizen odluči razoriti kuću / plan, osjetiti tjeskobu i razočaranje. A kada na kraju plan / kuća nestanu u hrpi prašine i otpadaka, a došljak nestane na način kako je i došao, prevareni i razočarani bračni par ostaje sam, osuđen jedno na drugo i na mučno življenje zbilje u kojoj su gledanje televizije (bez tona, apostrofira pisac!), odlazak na posao, brisanje prašine i ispijanje kave (iz šalica kupljenih na rasprodaji) jedina zbilja i izvjesnost. Njihovo razočaranje biva još većim, a tjeskoba potresnijom kada na kraju shvate da ni televizija, jedino zrcalo i mjera njihove zbilje, ne donese vijest o njegovu odlasku. No time sadržaj knjige (možda) nije iscrpljen. Naime, kako je posrijedi knjiga u kojoj se na brojne načine isprepleću stvarno i imaginarno, sama gradnja i plan o gradnji, tako ni navedeno nije jedini sadržaj; tako građena knjiga nudi se različitim mogućnostima čitanja. Govorom asocijacija tako bismo u planu mogli prepoznati naše neostvarene snove, u akterima razočarane i poražene životne suradnike, a u razočaranju pak sav onaj bremeniti i nerijetko preteški teret emocija koji ostaje nakon iznevjerenih nada i životnih poraza.

Pa ipak, neovisno o tome čitamo li sadržaj stvarnim ili pak alegorijskim ključem, izdašni sklop asocijacija i primisli potiče nas u uvjerenju kako je posrijedi autorov doživljaj suvremenoga svijeta. Iako sakriven mnoštvom metaforičkih slika i primisli, taj je svijet itekako blizak (i) našoj suvremenosti. Isto vrijedi i za likove oko kojih se plete fantazmagorična i mučna Vladislavićeva priča. Ako i nisu stvarni, nego proizvod piščeve imaginacije, ono što im se događa i što svatko na svoj način proživljava uistinu je stvarno i moguće u svijetu kakav je naš. Zato je u njima prepoznati naše suvremenike osuđene na mučno i besmisleno trajanje, bez obzira što odjeci beketovskih (»Bogovski smo blagovali, i to zahvaljujući našem prijatelju i kolegi Malgasu. A sad, uživajmo u vatri, posjednimo oko nje i prepustimo se ugodnom druženju«) i kafkinskih situacija mogu zavesti kako se sve odvija u ambijentu fantazmagorije.

Ne skrivajući literarne poticaje, Vladislavić je, držim, želio napisati priču u kojoj se ogleda sva dramatičnost čovjekova tjeskovnog i grotesknog položaja u suvremenom svijetu. Pri tome je očitovao zavidnu literarnu snagu i sposobnost vidljivu ne samo u vještoj gradnji priče o kući / planu, na koji se gospodin Malgas hvata kao za jedinu slamku spasa (»I što se više trudio da bude poput Niewenhuizena, sve mu je više nedostajao, a s time se gubitkom morao pomiriti.«), nego i kroz funkcionalne dijaloge kojima je njihove egzistencije doveo do dramskog klimaksa. Ponajviše je njegova pripovjedačka sposobnost došla do izražaja u dramatiziranju odnosa između Malgasa i Niewenhuizena, čija je napetost takve izražajnosti da čitatelj ostaje uz knjigu do samoga kraja, sve do trenutka kada se sve ruši i nestaje. Tada i Malgas i čitatelj shvaćaju da su gubitnici, da su dovedeni u bezizlazni položaj i da je osuđenost na mučno istrajavanje svakodnevice jedina izvjesnost.

I u tretmanu likova Vladislavić pokazuje da je svladao književni zanat; iako je pripovjedački akcenat na gradnji kuće / plana i uz njega vezane Malgasa i Niewenhuizena, ni gospođa Malgas nema sporednu ulogu. Štoviše, mogli bismo je nazvati likom ravnoteže, jer se njezin odnos sa suprugom manifestira i kroz odnos Malgasa i Niewenhuizena. Kućna se zbivanja, naime, »prenose« u razgovore pri gradnji, dinamiziraju i dramatiziraju odnose među likovima, oprostorujući finim pripovjedačkim nitima svijet egzistencije koju priča i otkriva i izražava na svjež i zanimljiv način.

Bez obzira na zadovoljstvo zbog otkrića još jednog književnog imena hrvatskih korijena, valja kazati kako Mahnitost Ivana Vladislavića ne donosi ništa bitno novo i nepoznato što književnost, pa i hrvatska, već nije upoznala. No to ne mora biti razlog da se za njom ne posegne.

Ivan J. Bošković