Potezanje konopa

Nažalost, među jezičnim kroatistima nema autoriteta, vlada netolerantnost, a nema još izgrađena demokratična odnosa u kojem bi različitost pogleda bila bogatstvo koje bi rađalo plodove. Svatko kopa u svom rudniku, netko naiđe na zlatnu žilu, a većina izbacuje jalovinu. Još je podosta okrenutosti prošlosti, rodoljubnoga zanosa i prigodničarske znanosti, a malo je odgovora na suvremene potrebe

Pokuša li tko odrediti stupnjeve jezičnoga znanja, odnosno jezične i komunikacijske kompetencije hrvatskih građana, dobit će prilično iznenađujuće rezultate. S jedne strane, sasvim je normalno da prodavačica na upit ima li muški prsluk odgovori da trenutačno nemaju bezrukavnik, a s druge strane u lektoriranom jezikoslovnom radu rečenice počinju veznicima pa i te, uz imenicu ženskoga roda stoji genitivni oblik dvaju umjesto dviju, ili Ustav Republike Hrvatske (NN, 8/1998: 133) počinje zavisnom rečenicom (»Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost...«), nastavlja surečenicama, ali ne završava glavnom rečenicom. Ta je nezavršena rečenica prava slika sadašnje pravopisne zbrke koju ilustrira pisanje rednih brojeva: iz godine 1712; ...(1941)... (1963-1990)... Nažalost, nije riječ samo o pravopisu, nego općenito o nepodnošljivu stanju u hrvatskom jeziku. Unatoč brojnim jezikoslovnim ustanovama, vijećima i povjerenstvima ne radi se organizirano na normiranju, na fundamentalnim jezičnim istraživanjima, ne objavljuju se pouzdana temeljna normativna i druga jezikoslovna djela. Sve je više nepismenosti i neodgovornosti jer izlaze knjige s nedopustivo mnogo i jezičnih, i pravopisnih i korektorskih pogrešaka (o sadržajnima nećemo), o čemu se šuti. Javna je kritika gotovo zamrla.

Na jezikoslovcima je velika odgovornost jer oni trebaju dati valjane jezične priručnike koji će pridonositi podizanju opće jezične kulture. Nažalost, među jezičnim kroatistima nema autoriteta, vlada netolerantnost, a nema još izgrađena demokratična odnosa u kojem bi različitost pogleda bila bogatstvo koje bi rađalo plodove. Svatko kopa u svom rudniku, netko naiđe na zlatnu žilu, a većina izbacuje jalovinu. Još je podosta okrenutosti prošlosti, rodoljubnoga zanosa i prigodničarske znanosti, a malo je odgovora na suvremene potrebe. Opasno se smanjuje broj mladih kroatista koji hrvatski jezik mogu opisivati poredbeno sa slavenskim jezicima, koji se bave poviješću jezika, dijalektologijom, akcentologijom, etimologijom...

U ovih posljednjih desetak godina na jezikoslovnoj sceni glavnu riječ vode pojedinci, od vrhunskih, preko nedoučenih jezikoslovaca, do brojnih amatera, koji »propisuju« što je pravilno u hrvatskom jeziku. Tko bi sve naslove savjetnika, savjetovnika i razlikovnika zapamtio, a kamoli naučio ono što je između korica! Mnogi su odjednom postali jedini pravi znalci svoga materinskoga jezika te su se osjetili pozvanim da upravo oni određuju kako treba govoriti i pisati. Jezik se navlači kao u igri potezanja konopa. Nategnulo se malo više na jednu stranu, sad je zatezanje popustilo i svi napeto čekaju hoće li se konop zategnuti sad na drugu stranu.

Nesreća je što se sve vrtilo uglavnom oko riječi. Vladala je prešutna podobnost/nepodobnost određenih riječi, ideološka opterećenost, strah da se krivom riječi ne priskrbi etiketa vlastite nepodobnosti, zbog čega se preslikavao već provjereni model te se i nije pomišljalo na moguće sinonime. Pala je optužba da se u »nekim lektorskim sobama« stvara »artificijelna verzija« hrvatskoga jezika. Kamo sreće da autorima ne trebaju lektori, ali ti samozatajni čuvari jezične i pravopisne pravilnosti nisu nikada imali tu moć koja im se pripisuje. Oponaša se autoritet, a to je na prvom mjestu politički i administrativni jezik. Većina je novotvorenica i oživljenica došla iz njega, a ne iz »lektorskih soba«. Zato se previranje i dogodilo uglavnom u leksiku. Neleksičke razine i dalje su ostale nesvladivom preprekom u poznavanju norma standardnoga jezika. Hrvatski je govornik frustriran jer mu je nabijen kompleks da ne zna svoj jezik. Ni lektorima, ni profesorima hrvatskoga jezika vjerojatno nije lako; pogotovo nije lako onomu tko nije jezikoslovno obrazovan, a želi pravilno pisati. Vrlo je često i zbunjen jer mu velik broj jezičnih priručnika nudi različite odgovore (Sveta Ana i sveta Ana, srdčan i srčan, navečer i na večer, HPT-usluga i HPT usluga) ili pogrešna tumačenja (kilovat 'jedinica električnog napona'; Gmn. petero janjadi). Zbunjenost je još veća jer je riječ o priručnicima čiji su autori ugledni jezikoslovci, a ne amateri. Teško da će tko, unatoč dobroj želji, naučiti pravilo o pisanju spojnice ili možda crtice između brojeva na osnovi ovakva savjeta: ako su dva susjedna kućna broja, dolazi spojnica ili kosa crta: 24-26 ili 24/26; ako ih je više, dolazi crtica: 12 — 16; dvije susjedne godine razdvajaju se kosom crtom: 1991/92; »ako razdoblje prelazi dvije godine, onda umjesto kose crte stoji spojnica: 1990.-1992. (i 1990-1992)«. Postoji paradoks u normama hrvatskoga standardnoga jezika: leksička se norma najteže uspostavlja jer se leksik »otima« normiranju, a pravopisna se najlakše određuje jer je ona čista konvencija. Trenutno postoji pravopisna sloboda, unatoč propisanom pravopisu, i leksička isključivost, umjesto da bude obratno. Nakon nekoliko desetljeća pravopisne anarhije, vrijeme je da se naviknemo pisati prema jednom pravopisu i da riječima damo slobodu življenja. Neka im podobnost određuju samo norme jezika kojemu pripadaju.

Dosta je jezikoslovnih knjiga izišlo ovih godina, ali nije sigurno da su izišle i one temeljne koje su potrebne i nama i strancima koji žele znati što o hrvatskom jeziku. One pak koje su se pojavile izazvale su oštre, često i neugodne, netrpeljive raspre. Među temeljna djela ubraja se pravopis, ali valja pogledati činjenici u oči i priznati da se nitko tko ne mora ne pridržava postojećega pravopisa te da sadašnji pravopis ne daje odgovore na potrebe današnjega informatičkoga doba. Komu više treba kako se pišu halvadžija i biser-grana (ili bisergrana?)! Kupca jezičnih priručnika, vrlo skupih knjiga, ne zanima jesu li u pravu pravopisci koji propisuju da se piše biser-grana ili savjetodavci koji savjetuju da se piše bisergrana, njega zanima što je pravilno. Normativni priručnici, pa tako i pravopis, nisu romani. Oni moraju biti rezultat dogovaranja, koje je u osnovi svakoga, pa i jezičnoga normiranja. Izrečeno je dosta velikih riječi o jeziku, nama najdražem; sada ustanove, koje ova država financira da se bave hrvatskim jezikom, trebaju odrediti prioritete i početi rješavati jedan po jedan. Kad se stvori radno, stvaralačko ozračje, i jezik će se prestati natezati i rastezati.

Branka Tafra