Pjevam i plešem

Pjevam i plešem

Naila Ceribašić/Grozdana Marošević (ur.), Glazba, folklor i kultura/Music, Folklore, and Culture: Svečani zbornik za Jerka Bezića/Essays in Honour of Jerko Bezić, Zagreb, IEF/HMD, 1999.

Svečani zbornik u povodu sedamdesetoga rođendana profesora i akademika Jerka Bezića kao da kruži oko odnosa o kojem se često raspravljalo, držeći ga pritom obično samorazumljivim, ali ponekad doista i traumatičnim — onog između dviju disciplina, muzikologije i etnomuzikologije. Autori priloga u zborniku, ako je suditi prema njihovim dosadašnjim publikacijama — unatoč tome što njihove biografije i popisi važnijih radova, nažalost, nisu našli svoje mjesto u ovome izdanju — vrlo su različito usmjereni, barem ukoliko ih se promatra s obzirom na odnos dviju disciplina. No, obje su urednice izdanja etnomuzikologinje, zaposlene u odgovarajućoj domaćoj instituciji. Pa ipak, naznačeni se odnos čini doista središnjom temom izdanja. Zašto?

Radilo se o koraku koji bi odgovarao prijelazu sa znanstvene strategije periodiziranja na strategiju kodiranja, sa shvaćanja narodnoga kao nečega što odgovara određenom historijskom stadiju na shvaćanje koje folklorno ne definira smještajući ga u određen konačan historijski trenutak. A to je pak korak koji etnomuzikologiji omogućuje ne samo nov način operiranja nego i svojevrstan odmak od kulturnog pesimizma kojem teži teorijska konstrukcija što polazi od Herdera. Teza iz predgovora detaljno se potom obrazlaže u tekstu jedne od urednica izdanja, Grozdane Marošević, koji bi se stoga mogao čitati i kao središnji u publikaciji.

Urednice su priloge u zborniku razdijelile u pet cjelina, pri čemu je ono što ih povezuje u pojedinu cjelinu neki od aspekata kojim se ti prilozi nadovezuju na Bezićeve radove. U prvoj, u kojoj »autori propituju uporišta, pristupe i osnovne postupke etnomuzikološkog rada«, uvršteni se radovi osvrću na postojeća europska tzv. cjelokupna izdanja folklorne glazbe, kako bi zacrtali pretpostavke za takvo izdanje u vlastitoj sredini (O. Elschek), pokušavaju upozoriti na trenutno potisnuta istraživanja regionalnih glazbenih stilova u njemačkom govornom području (H. Braun), raspravljaju o prednostima upotrebe kompjutora u komparativnom istraživanju glazbe (A. Elscheková), zacrtavaju teoriju vjerodostojnosti etnomuzikološke zbirke (J. Steszewski), skreću pozornost na istraživanje pjevanja u društvenom kontekstu (A. Mauerhofer), istražuju paradokse zahtjeva za autentičnošću, osobito na primjeru etnografskog workshopa (I. I. Zemtsovsky), na konkretnom primjeru predlažu ikonografske izvore pri istraživanju povijesti instrumentalne prakse određenog razdoblja u Dalmaciji (Z. Blažeković). U drugoj su cjelini radovi posvećeni »povijesti znanstvene misli o tradicijskoj glazbi«. (Taj aspekt Bezićeva djela na stanovit je način akcentuiran i na inače diskretnu rješenju korica izdanja, što ih je osmislio Marcel Bačić: kao referencija na Bezićev tekst iz godine 1969, svojevrsnu polemiku s Lovrom Županovićem oko statusa notnih zapisa što ih je Hektorović priložio svojem Ribanju i ribarskom prigovaranju (1568), na naslovnici je moguće prepoznati detalj iz izvornoga Hektorovićeva zapisa, dok se na stražnjoj stranici korica nalazi detalj iz Bezićeve transkripcije Hektorovićeva zapisa.) Ovdje se tako, na primjeru Kuhača, dotiče povijest ideje o povijesnosti tradicijske glazbe u okviru domaće historiografije glazbe (S. Majer-Bobetko), ukazuje se na Matiju Petra Katančića kao prvog melografa slavonske folklorne glazbe (M. Hadžihusejnović-Valašek), na Ludvíka Kubu kao skupljača slovenskih narodnih napjeva (Z. Kumer), podsjeća se na Bezićeva terenska istraživanja glazbe koruških Slovenaca godina 1952. i 1953. (E. Logar), kritički se promatraju trendovi u tuniskoj znanosti o glazbi (R. Davis). U toj cjelini, osim već spomenutoga teksta G. Marošević, mjesto je našla i svojevrsna etnografija u kojoj autorica, N. Bezić, opisuje događaje za vrijeme vlastita boravka u Washingtonu, koji su samo započeli potragom u tamošnjem American Folklife Center, odjelu Library of Congress, gdje je autorica tragala za građom vezanom uz hrvatsku folklornu glazbu. Treća je skupina priloga, tragom pak Bezićevih istraživanja crkvenog pučkog pjevanja, posvećena toj i srodnim temama. Ovdje nalazimo studije o konkretnoj rumunjskoj zvjezdarskoj pjesmi (G. Habenicht), o povijesti kolede i odnosu te pojave prema kazalištu (I. Lozica), o psalmodiji u glagoljaškom pjevanju (I. Špralja), prikaz dokumenata o povijesti crkvene glazbe u Šibeniku u pogledu produktivne i reproduktivne djelatnosti (L. Županović) te studiju o obrednom bubnjanju na nekoliko mjesta u Španjolskoj (G. Plastino). Četvrta skupina za slavljenikove je radove vezana zapravo tek u formalnom pogledu, ulazeći »u klasičan okvir europskih regionalno usmjerenih istraživanja« (13). Ta istraživanja, nešto detaljnija i iscrpnija od drugih u zborniku, bave se raznim aspektima svirke na jemenskom klarinetu (J. Elsner), posljednjim tragovima glazbe nomada u Turskoj (U. Reinhard), regionalnim specifičnostima u ornamentaciji mađarskih narodnih napjeva (K. Paksa), polifonim pojavama u folklornoj glazbi Bosne i Hercegovine (M. Fulanović-Šošić), ili pak donose opis i kinetograme narodnih kola iz Nijemaca kod Vinkovaca (I. Ivančan). Prilozi u posljednjoj cjelini manje su homogeni, premda to možda i ne bi trebalo čuditi ima li se na umu da su, prema riječima urednica izdanja, u njima u središtu interesa »složeni procesi kontinuiteta i promjene u sinkronijskoj i dijakronijskoj perspektivi, međuutjecaj različitih područja glazbenog izražavanja te medijsko posredovanje glazbenih sadržaja i oblika« (13). Radovi se tako bave svojevrsnim kodovima što ih rabe romski glazbenici na Kosovu pri vlastitoj obradi izvorno tuđe glazbe (S. Pettan), dinamičnim etničkim identitetom Roma i sukladno njemu dinamičnim glazbenim identitetom njihove himne (U. Hemetek), orijentalizmima u hrvatskoj vokalnoj lirici dvadesetog stoljeća (K. Kos), problemom glazbenog bilingvizma (P. Dahlig), današnjim promjenama u mađarskoj (L. Tari) i poljskoj (A. Czekanowska) folklornoj glazbi, ili pak primjerom neotradicijske glazbe u Austriji (M. Weber). Osobit je prilog unutar te cjeline, donekle sukladan onome N. Bezić, napisao D. Mihalek, opisujući rezultate vlastite potrage za tragovima hrvatske glazbene kulture u Izraelu. Specifičnost je, dakako, u činjenici da ona »nije stigla putem emigranata-Hrvata, nego putem repatrijanata, Židova koji su živjeli na području današnje Republike Hrvatske te otuda preselili u svoju novu državu, osnovanu 1948. godine.« Tragične životne priče, koliko ih je autor uspio rekonstruirati, ujedno su i dobar primjer one vrste povijesti koja, između ostalog, slijedi poznate Benjaminove teze o razlici između povijesti pisane iz perspektive onoga koji nekoga tlači i one pisane iz perspektive onoga koga se tlači. Zbornik na kraju još obuhvaća i one konvencionalnije (ali zato ne manje važne) priloge, tipične za ovakav tip publikacije: životopis slavljenika, iscrpnu bibliografiju njegovih radova, pregled glazbenofolklorne građe i druge dokumentacije Jerka Bezića u Institutu za etnologiju i folkloristiku — instituciji na kojoj je primarno zaposlen od godine 1964, Tabula gratulatoria (čije mjestimične neusklađenosti ipak ne bi trebalo prešutjeti: tako, primjerice, ne vidimo nikakav razlog da uz ime Radoslava Katičića stoji lokacija Wien, a uz ono Rudolfa Pietscha Beč), te kazalo imena.

Dalibor Davidović