Papiru fale daske

Papiru fale daske

B. M. Koltes, Povratak u pustinju, redatelj Ivica Buljan, HNK Split, premijera u ožujku 2000.

»Tekst se ponekad može činiti previše dug za izgovaranje: ali to je zato što su glumci prespori. Umjesto da jednostavno izgovore riječi, oni ih nastoje učiniti teškima, dati im smisao. Zapravo trebalo bi govoriti tekst na način dječaka koji ponavlja lekciju dok mu upravo bježi pi-pi, dakle, govori jako brzo stiskajući nožice, i čim završi trudi se što prije ostvariti ono što mu je od početka bilo na pameti.«

Navedeni dio kazališne poetike Bernarda-Marije Koltesa u hrvatskoj praizvedbi njegova djela Povratak u pustinju u splitskom HNK za redatelja Ivicu Buljana očito je bio ključ čitanja drame. Baš kao što je Pilada prije nekoliko godina radio kao dosljedno poštivanje Pasollinijeve scenske poetike, tako je i ovaj put Buljan odlučio realizirati Koltesovu zamisao vlastitoga teksta na sceni. Rezultat je nažalost prilično otužan. Istina, glumci su uspjeli stisnuti nožice i pi-pi obaviti nakon kraja predstave, nakon što su samljeli svoje tekstove brzinom svjetlosti, ali publici od toga nije mnogo ostlo.

A Povratak u pustinju nudi mnogo Koltesove scenske poezije, koja se uspješno transformira u dramsko. Oni koji su imali sreću vidjeti Chereauovu režiju drame U samoći pamučnih polja znat će što je Koltes možda mislio kad je izlagao svoju poetiku jednostavna izgovaranja riječi, a što je Chereau usvojio samo onoliko koliko mu je bilo potrebno da ostvari genijalnu scensku postavku. Drama Povratak u pustinju napisana je 1988, između dvaju antologijskih djela, U samoći pamučnih polja i Roberto Zucco (taj će ostaviti najviše traga na svjetskim scenama), a govori o francuskoj pokrajini šezdesetih, u vrijeme alžirskoga rata, o naličju malograđanskoga nasmijanog lica, koje javno nudi lijepo ponašanje za stolom, a u sjeni skriva nezakonitu djecu, incest, terorizam, rasizam. Sam Koltes tvrdio je da u ovoj drami prevladava komičan osjećaj svijeta, da je zapravo riječ o komediji, što zapravo pokazuje koliko je čudan bio nazor na svijet toga vrlo zanimljiva dramatičara. U splitskoj se izvedbi od složenoga dramaturškog sustava vidi vrlo malo. Glumci su toliko zaokupljeni sprinterski brzim izgovaranjem teksta (»stisnutim nožicama«) da i oni i publika muku muče sa smislom onoga preko čega se pretrčava. U takvoj je izvedbi reducirana (s namjerom) svaka emotivnost, pretrčava se preko svake nježnosti, pa se potpuno ispunjava Koltesova želja za izbjegavanjem davanja bilo kakva smisla njegovim rečenicama. Publika je zajedno s glumcima u strahu da se ne slomi vrat u toj nesuvisloj brzini izgovaranja, a o čemu se govori ionako je manje bitno. Integralni tekst tako se čini manje dugim za izgovaranje, pa rasterećen većine smisla postaje puko ponavljanje lekcije, a glumci konačno, eto, nisu prespori. Štoviše, brzi su baš koliko redatelj drži da je autor poželio, a redatelji dosad, na sreću, bili dovoljno mudri i svoji da ga ne poslušaju.

Glumci, premda vidljivo izmučeni, pokazali su iznimnu tehniku govora i od dikcije uspješno napravili steeple chase preskačući lokve, prepone i jarke, a da je riječ zaista o kvalitetnim i na sve spremnim glumcima, pokazali su i činjenicom da su stigli i glumiti. Zoja Odak i Milan Štrljić uspjeli su artikulirati svoje rečenice u — na lingvističkoj razini — relativno razumljivu zbijenu masu, a pri razvijenoj brzini već je i to znatan uspjeh. Pri tome su bili i glumački vrlo sigurni, ako je to uopće moguće reći u sustavu kojem je smisao nebitan. U stopu su ih slijedili, kako bi trka bila neizvjesna do samoga kraja, i svi ostali: Elvis Bošnjak, Nives Ivanković, Arijana Čulina, Bruna Bebić Tudor, Jasna Malec, Čedo Martinić, Milivoj Beader, Ilija Zovko i Nenad Srdelić. Od trke je u presudnom trenutku odustao Nikola Ivošević, koji je svoj monolog istrčao u normalnom glumačkom ritmu — bitno ispod tempa nametnuta ostalima — čime je osvojio pravo na individualnost i napravio glumački najzanimljiviju epizodu. Denis Božić i Mladen Badovinac glumci iz amaterske sredine, koji su se u Buljanovu Baš Betonu svojevremeno odlično snašli, ovdje su, neopremljeni elementarnom glumačkom tehnikom zaostali do potpune jezične neprepoznatljivosti, pa ih je bilo teško gledati i nemoguće slušati.

Važna i vrlo čujna bila je i uloga glazbe Dragana Lukića koji je napravio zanimljiv crossover glasova sjeverne Afrike i ritma zapadne Europe, u trendu suvremene world glazbe, čime je točno pogodio bit Koltesova kulturološkog crossovera. Slaven Tolj izgradio je scenografiju na više razina, vodoravno i okomito, stvorivši scenski izazovnu križaljku prostora, a kostimografija Najde Bauk suvislo je pobjegla od svake teatralizacije u sigurnost šezdesetih.

Drama splitskoga HNK (nakon Na tri kralja i Svećenikove djece) tako je nastavila niz provokativnih i intrigantnih repertoarnih poteza, na papiru dobro promišljenih, koji, nažalost, nikako da scenski zažive i stvore relevantnu predstavu.

Jasen Boko