O nekim problemima jezične redakture i lekture Hrvatske

Na početku obimna i višegodišnjeg posla izradbe edicije kakva je Hrvatska enciklopedija valja se podsjetiti da je Leksikografski zavod 1952. godine tiskao Priručnik Leksikografskog zavoda FNRJ, malena formata i na 110 stranica, koji je imao trojaku svrhu: upoznati javnost o organizaciji samog Zavoda, dati upute urednicima i suradnicima edicija koje su bile u planu i predočiti pravopisne upute u sklopu kojih je tiskan i rječnik od kojih šestotinjak, kako se navodi, stranih riječi. Prema organizacijskoj shemi Zavoda, zadaća da svi članci budu u jezičnom i pravopisnom pogledu bez pogreške pripala je tadašnjem Odsjeku za jezičnu korekturu i lekturu sloga. Već i površnim listanjem Priručnika vidljivo je da različne upute o pisanju članaka obuhvaćaju gotovo polovicu knjižice. One su predstavljale solidan temelj za sve buduće zavodske edicije jer su do podrobnosti opisivale kako valja napisati članak u svakoj ediciji, što mora obvezatno sadržavati, čime ga valja opremiti i sl. Upute za jezično uređivanje navode se upućivanjem na odgovarajuća pravila Boranićeva pravopisa, daju se neki primjeri, a posebno je dobro obrađen dio tzv. tehničke lekture. Zanimljivo je kako se na nekoliko mjesta izričito navodi da treba izbjegavati, koliko je god moguće, strane riječi. U spomenutom rječniku stranih riječi, među šestotinjak tuđica, otprilike njih stotinu obilježeno je zvjezdicom, čime je naznačeno da za njih postoje dobre zamjene. Danas se čini gotovo nevjerojatnim da su uopće navedene, jer većina pripada nestandardnom jeziku, gotovo bi se moglo reći da su žargonske, pa čak i agramerske, a koje je lakše zamisliti u umjetničkome književnom djelu nego u enciklopedijskim člancima (npr. anonsa, apcug, blond, blondinka, cvibak, driblati, gaža, grif, landšaft, nonšalansa, rapidan, ringlšpil, šik, šikanacija, širm, špricer, štrapac, štreber, šuft, šund, šveler, švindler, trač, violentan, ženirati itd.). Ipak, cijeli taj rječnik valja shvatiti kao izraz skrbi za čistoću jezika. Sam je priručnik umnogome olakšao rad zavodskim urednicima i svim suradnicima, pa čak i mnogo godina poslije novi su naraštaji sudjelovali u izradbi enciklopedijskih izdanja pišući prema već tiskanim edicijama a da nisu ni znali o priručniku. Neka odstupanja od tih naputaka vidljiva su samo u onim enciklopedijama koje su nastale kao plod međurepubličke suradnje u bivšoj državi, premda se temeljna koncepcija očuvala.

Temeljita priprema koja uključuje i predviđanje možebitnih teškoća uvelike olakšava rad u svakoj djelatnosti, pa tako i u leksikografskoj. Za jezično uređivanje Hrvatske enciklopedije pripremili smo se odabravši jezične priručnike. Najprije valja spomenuti Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša. Iako je u stručnoj javnosti bilo primjedaba na taj priručnik i unatoč nedosljednostima u pravilima i rječniku, posve je upotrebljiv kako lektorima tako i autorima i urednicima. Od velike je koristi i Hrvatski pravopis B. Klaića i F. Cipre iz 1944. god., kako po pravilima s brojnim korisnim primjerima, tako i po rječniku. Budući da je korijenski, treba ga, naravno, pravilno čitati. Zanimljivo je da je jedan od najkorisnijih leksikografskih priručnika jedan dvojezični rječnik: Hrvatsko-srpski — engleski enciklopedijski rječnik Željka Bujasa u nakladi GZH (I. sv. A-Lj iz 1983. god., II. sv. M-O iz 1989. god.). Autor je u hrvatski stupac standardnoga leksika uvrstio i nekoliko desetaka tisuća natuknica iz članaka Opće enciklopedije LZ-a. Ni na jednom drugom mjestu ne mogu se tako pregledno naći najrazličitiji nazivi i pojmovi iz stotinjak struka. Naravno, hrvatski stupac ovoga dvojezičnika treba prilagoditi novom pravopisu. Osim ovih priručnika, na raspolaganju stoji i nekoliko dobrih gramatika hrvatskoga jezika. Iako se popularno pod lektoriranjem razumijeva ispravljanje nepravilnih riječi ili fraza, treba naglasiti da je to tek jedan dio posla. Vrlo je važno i jezično uređivanje koje uzima u obzir i takvu raščlambu članka kojom bi on i sintaktički bio pravilan. Na taj način lektor može donekle izgladiti »hrapave« članke, ali ako je tekst u stručnom pogledu loš, jezični ga stručnjak ne može spasiti. S tim u vezi javlja se nužnost suradnje između jezičnih i ostalih stručnjaka, osobito glede stručnog nazivlja. Svjedoci smo pojačane brige da se stručna terminologija obnovi na najboljim tradicijama hrvatske znanosti u što je uključen i rad na stvaranju novog nazivlja prema zahtjevima ubrzana razvitka suvremene znanosti. U mnogim strukama ima rješenja koja su, doduše, usklađena sa sustavom, ali bitno odudaraju od tradicije. Spomenimo, primjerice, anorgansku kemiju i medicinu. Bismo li prema latinskome obliku uranium bili voljni prihvatiti oblik uranij za već prihvaćeni uran? Ili, u medicini se tradicionalno upotrebljavaju pridjevi prilagođeni prema latiniziranim oblicima, a svjedoci smo izbjegavanja takve prakse, pa umjesto molekularna biologija često čujemo ili vidimo sintagmu molekulska biologija. Nije poželjno ni nekritično zamjenjivanje riječi (npr. stručnjaci za zaštitu okoliša razlikuju pojmove onečišćenje i zagađenje).

U svakoj enciklopediji osobitu pozornost valja posvetiti transkripciji odnosno transliteraciji različnih imena. U Hrvatskoj enciklopediji transkripcija se provodi prema sustavu prihvaćenome u Leksikografskome zavodu. Imena i nazivi iz ćiriličnih sustava donose se u transliteraciji za koju je načinjena posebna tablica, a oblici koji su se uvriježili u hrvatskoj tradiciji ostaju takvi (npr. Moskva, Ljermontov). Kineska imena pišu se u sustavu pinjin uz transkripciju. Za arapski, perzijski i druge orijentalne jezike također postoje upute. I pisanje brojčanih podataka i matematičkih znakova također je vrlo važno i podliježe hrvatskim i međunarodnim normama, a djelomice je propisano i Zakonom o mjernim jedinicama.

Posebno je velik zamah informatičkih znanosti, računalstva i telekomunikacija pa je prevladavajući utjecaj engleskoga jezika ostavio trag u svim svjetskim jezicima (ne samo na leksičkoj nego i na sintaktičkoj razini). U nas ima hvalevrijednih pokušaja da se načine odgovarajuće prevedenice, a neke su već i prihvaćene.

Leksikografski zanat možda je dosad ostao nepromijenjen, ali leksikografija u sadašnjim okolnostima dobiva i neke nove ciljeve istraživanja pri čemu ne treba zanemariti jezičnu komponentu. Jer da bi obavijest u enciklopediji bila točna i razumljiva, ona mora biti primjereno i napisana. Kako što napisati jednako je tako važno kao i što napisati.

Žarko Anić-Antić