Netko je došao po stare cure

Netko je došao po stare cure

Déjŕ vu, nezavisna plesna produkcija u koprodukciji s Tvornicom umjetnosti, kulture i zabave, koreografija Desanka Virant, dramaturgija Nana Šojlev, skladatelj Ante Mažuran, plešu Tamara Curić, Ana Jurić i Larisa Lipovac, premijera u Tvornici, 8. ožujka 2000.

Plesna predstava Déjŕ vu, najavljena kao kandidat za Međunarodnu Onassisovu nagradu (u kategorijama za originalnu koreografiju i originalnu glazbenu kompoziciju za ples) okupila je poznat nam i provjeren autorski i izvođački tim. Što se tiče autorskoga trija Virant — Šojlev — Mažuran, nedavno smo u Tvornici vidjeli njihovu vrlo duhovitu i originalnu predstavu za djecu i odrasle Tko još vjeruje u rode. Predstavu Déjŕ vu pak izvode tri, trenutačno među najjačima, plesačka imena suvremene zagrebačke plesne scene. Tamara Curić i Larisa Lipovac članice su Zagrebačkog plesnog ansambla, a Ana Jurić Studija za suvremeni ples. Kako je tempo izlaženja plesnih premijera u Hrvatskoj vrlo umjeren, ovakve nezavisne plesne produkcije dobro dođu i plesačima da se ogledaju u različitim koreografskim rukopisima i u novim izvođačkim kombinacijama.

Predstava Déjŕ vu započinje vrlo originalno i mnogo obećava. Tri pogrbljene starice, u velikim ogrtačima s kapuljačama, tako da im se ni lice ne vidi, klimavo cupkaju, plesuckaju s duhovitim elementima individualizacije geste. Jedna ima kišobran, druga često poseže za bocom. Na sceni — u njihovu životnom prostoru razbacani su stolci i stol, a na sredini stražnjega zida velika su rešetkasta vrata. Glazba ih odlično pokreće prostorom; one međusobno komuniciraju, ali se i s prepoznatljivom staračkom netrpeljivošću razilaze. U tom naizgled slučajnu kretanju starice pokreću stolce i naprave skulpturu, odnosno konstrukciju stolaca koja im se već jednom nekad davno dogodila... I tu je u predstavi mrak, rez, i počinje sasvim novi, B-dio. Tri lijepe mlade djevojke, u ženstvenim kostimima, nježno-strastvenoj kombinaciji boja i kroja (kostimograf je Saša Joka) plešu čekanje, odnosno čekaju plešući. Jedna po jedna nalukavaju se kroz vrata, ali k njima nitko ne dolazi. Po dijelovima sekvencija, glazbenim motivima i rekvizitima pomalo u njima prepoznajemo buduće starice, a vrata nedvojbeno nose asocijaciju, odnosno simboliku zatvora. Iako je taj dio mnogo rasplesaniji i u tom smislu ljepši, predstava je tu izgubila i na duhovitosti pokreta i začudnosti scenskoga događanja. Kao da je napravljen na brzinu i više prepušten plesačkom šarmu nego dramaturško-koreografskom konceptu. Na kraju se ponavlja igra sa stolcima i novi mrak i rez vraćaju nas na A-dio. Grubi rezovi na sceni i plošnost tako jasne podjele na ABA-formu onemogućuju suptilnije prožimanje dijelova te pravi i dublji doživljaj cjeline. I to je šteta.

Jedna od najdojmljivijih scena predstave Déjŕ vu svakako je kraj, kada se vrata ipak otvaraju i netko konačno dolazi po stare cure. U sjajnoj svjetlosnoj traci, i u nježnu zagrljaju valcera one jedna po jedna odlaze...

Maja Đurinović