Na prijelazu stoljeća o prijelazu stoljeća

Na prijelazu stoljeća o prijelazu stoljeća

Bečka škola povijesti umjetnosti, izbor i prijevod Snješka Knežević, izdanje Barbat, Zagreb, 1999.

Na Bečku školu povijesti umjetnosti čekalo se nekoliko desetljeća, a njezina sudbina bila je pustolovna, kazala je na nedavnom predstavljanju svoje knjige Snješka Knežević. Knjiga je izdavačima nuđena još 1968, a nakon neuspjela drugog pokušaja s početka devedesetih konačno je u suradnji s kućom Barbat došlo do ostvarenja toga predugo zapostavljena projekta. Na prijelazu stoljeća Hrvatska je tako dobila kapitalno djelo u kojem su prikazani, do sada periodički objavljivani u našim časopisima za povijest umjetnosti, ne samo najvažniji tekstovi što prate razvojni put povijesti umjetnosti kao znanstvene discipline unutar bečke škole nego i oni koji se bave njezinom poviješću, a svakako je važan prilog knjizi i tekst Radovana Ivančevića u kojem se sažimaju značenja i odjeci bečke škole u nas.

Kompleksna slika Beča na prijelazu prošlog stoljeća neosporno se odrazila i na zbivanja u našoj sredini, a novoizašla knjiga Snješke Knežević izvanredan je prinos razumijevanju i prevrednovanju toga vremena. Uzmemo li u obzir da je prije nekoliko godina u nas prevedena knjiga Carla E. Schorskea Beč krajem stoljeća, potom se pojavila i Bečka moderna Viktora Žmegača, a sada kuća Barbat najavljuje da će uz Bečku školu povijesti umjetnosti izdati još dva naslova što će se baviti bečkom školom političke ekonomije i psihoanalize, čini se da se stvara povoljna klima za kritičko rasuđivanje mitteleuropske prijestolnice, a samim tim i čvršće usidrenje hrvatskog identiteta unutar intelektualnih, umjetničkih i povijesno-političkih strujanja Srednje Europe. Vrijeme je, kazao je Viktor Žmegač osvrćući se na knjigu Bečka škola povijesti umjetnosti, da se dokine paradoksalna situacija u kojoj je New York bolje informiran o Beču nego Zagreb i da se sruše jednostrane, najvećim dijelom pogrešne, predodžbe koje smo donedavno imali o tom kulturnom središtu.

U prvom dijeli knjige Snješka Knežević predstavlja tekstove Aloisa Riegla, Maxa Dvoraka, Dagoberta Freya te dva predstavnika nove bečke škole Hansa Sedlmayera i Otta Pächta. Njihovi radovi, predstavljeni kronološkim slijedom, sustavan su i najvažniji izbor iz pojedinačnih opusa apostolskih profesora bečke škole, a istovremeno i pregledan komentar znanstvenog pristupa povijesti umjetnosti. Esej Juliusa von Schlossera Bečka škola povijesti umjetnosti — osvrt na stoljeće njemačkog znanstvenog rada u Austriji iz 1934. iscrpan je prikaz podrijetla i povijesti bečke škole koji »sežu u njemački romantizam«, čiji je utemeljitelj Franz Wickhoff. Na taj nezaobilazni Von Schlosserov rad, godine 1936. nadovezuje se onaj Meyera Shapira, koji pišući o bečkim istraživačima između dva rata uvodi pojam nove bečke škole, a upravo o tom razdoblju piše u drugom dijelu knjige Artur Rosenauer, profesor na sveučilištu u Beču, koji je, ističe Snješka Knežević, i u svim drugim segmentima pratio nastanak njezine knjige.

Kakvo je bilo intelektualno i duhovno stanje u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća, odnosno na koji su način na naše prostore utjecale ili od domaćih povjesničara umjetnosti bile usvajane ili kritizirane ideje bečke škole, piše Radovan Ivančević. Uz Hansa Folnesicsa, koji 1914. objavljuje »prvu sinteznu studiju razvoja umjetnosti XV. stoljeća u Dalmaciji«, zasebno, pak, mjesto u proučavanju srednjovjekovne umjetnosti u Dalmaciji pripada Dagobertu Freyu. On svoje preglede objavljuje između 1911. i 1916. godine, a upravo Radovan Ivančević od sedamdesetih nastoji na njihovu ispravnom vrednovanju i percepiji u domaćim krugovima povjesničara umjetnosti. U Beču studiraju Ćiril M. Iveković, Gjuro Szabo, a Petar Knoll i Artur Schneider zasade bečke škole uvode sredinom stoljeća na katedru povijesti umjetnosti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Radovan Ivančević napose se bavi djelom Ljube Karamana, koji se svojom tezom o »malim crkvicama slobodnih oblika« najizravnije suprotstavio barbarskim postavkama Josefa Strzygowskog. Ljubo Karaman, učenik Dvoraka i sljedbenik Riegla, svojom je knjigom Iz kolijevke hrvatske prošlosti, objavljenom 1930, dokazao utemeljenost svoje znanstvene prosudbe, ali i obračunao sa Strzygowskim, koji u to mračno povijesno doba, piše Ivančević, »još patetičnije razvio stijeg nordijske kreativnosti i veličanja duha njemačkog genija u europskoj umjetnosti«.

Ružica Šimunović